Svaka gora svoga lista
pita,
svaka travka svoga cv'jeta
pita:
„Što li nam je sunce
zakasnilo,
Livno polje dockan
obasjalo?
Da je zašto, ne bih ni
žalio,
već Ali-beg vjernu
ljubu pušća,
ljepote joj u svoj
Bosni nema;
Što je bosa ispred
dvora prošla,
bez fenjera i bez
hizmećara,
raspletena pred bega
izašla,
bez izuna bega
gospodara.“
Konak
za predstojeća tri dana smo riješili, o čemu sam ostale žurno obavijestio, pa
ne smislivši ništa drugo odlučismo ponovo ići u borovnice.
Već
smo dobro znali gdje ih ima najviše, a kako sada ni glad nije ono što nas muči,
to se ni ovaj put nismo predugo zadržavali. Opet smo se dali malo „izviđati“, s
tim da smo se odlučili za dio koji smo najmanje poznavali, onaj na suprotnoj
strani ceste od Dragomilića.
Htjeli
smo obići jedno od sela koje su naši nedavno zauzeli. Ali, sudbina nije htjela
da nas popenje do tog sela. Zapravo, nismo htjeli s njom da se poigravamo.
Brzo
smo shvatili da na nepoznatom terenu, bez potrebnih pomagala, ne snalazimo se
baš najbolje. Put kojim smo mi okrenuli, nikako nije išao naviše. Vodio nas je
ravno, i sve dalje od potoka, posljednje tačke koju smo mogli lako prepoznati.
Postajući,
tako, svjesni da ne idemo kud smo pošli, plašeći se takvog rizika a želeći da
na kraju našu šetnju ne proglasimo potpunim promašajem, zaustavili smo se na
jednoj kosi. Odatle, teren ne samo da se nije penjao, već je obarao naniže!
Ispred
sebe smo imali divan horizont. Brojne livade, ispresijecane tanjim šumskim
pojasevima, ili samo postavljenim ogradama ili plotovima, išarane sadjevenim sijenima
i prilično sređenim voćnjacima, savršeno su se naslanjale jedna na drugu. Divna
slika, ali s jednom manom!
Direktno
pred nama nije se dala primijetiti ni jedna kuća. S položaja odakle smo gledali
teško je bilo utvrditi i mjesta gdje bi se mogle nalaziti. Istina, uočavalo se
nekoliko pojaseva kojim su se livade preljevale, pa su naše pretpostavke išle
kako bi u nekom od njih mogao biti dio odgovora na to naše pitanje.
Pošto
se lijevo dala vidjeti jedino šuma, malo smo više pratili desni kraj našeg horizonta,
koji se blago uzdizao prema Jahorini. Na njima su se ocrtavali i prirodni
nastavci livada u čijem smo skladu uživali.
Mogli
smo žaliti što niko od nas nema dvogled, sigurno bi nam se i taj nastavak ovog
pejzaža jednako dopadao. I ovako je s pravom zadržavao našu pažnju. Lagano smo
pogledom prelazili njegovom dužinom, sve do mjesta na kojem je nestajao sa
šumom, koja je dalje padala još dublje. Pri čemu nismo mogli a da ne uočimo, na
dva mjesta, bijele tačke.
Koncentracija
nam je bila upitna, pa smo neko vrijeme vodili diskusiju da li se te tačke
pomjeraju ili stoje. Zapravo, tražili smo odgovor da li je to što vidimo dva
stada ovaca, ili ostatci dvaju sela.
Naša
koncentracija, odnosno nemogućnost njene kontrole, nisu nam to omogućili. Zato
smo pokušali na drugi način.
Sad
je problem što nema puta koji bismo jasno uočili. Tek negdje iznad, nazirao se
dio koji je mogao pripadati putu koji bi prolazio kroz ta dva sela, a koji nam
je bio zaklonjen. Ipak, dalekovod koji se vijao tuda pokušavao nas je uvjeriti
kako na tom području ovce, bar za sada, sigurno ne pasu. Međutim, nikako da
uočimo i one manje stubove, koji bi to potvrdili. Ako su to nekad bila sela, u
jedno smo već sigurni, odavde ih je bilo lijepo promatrati noću, prije nego bi
umorni seljaci pogasili svjetla.
Vršimo
upoređivanja. Prenosimo poznatu daljinu, odoka, naniže niz čaire, do pravca
ispod sela ili stada. Zatim ih pomjeramo prema njima. Činimo to nekoliko puta,
taman kad pomislimo kako se ovce odavde ne bi trebale tako jasno uočavati, učini
nam se kako su se ruševine pokrenule.
Na
kraju se složismo, ako smo oči uspjeli umoriti, mozgu to ne smijemo dopustiti.
Ako su krovovi izgorjeli, zidovi još stoje.
Ono
što nismo htjeli ni nagađati jeste, da li su to bila sela naša ili srpska.
Znamo da su sva, izuzev Dragomilića i onih nekoliko oko njih, u ovom području,
već pogorjela. Sad vidimo, da im tragovi nisu izbrisani. Ostali su zidovi da
svjedoče o njihovom postojanju, kao i da se, onom ko ih gleda iz daljine,
ponekad učini da sad žive kroz stada koja popasaju nijema zgarišta!
Tom
istom posmatraču, lako probude i maštu. Nego ih uočiti, lakše je zamisliti
idilu u kojoj su postojala. Idilu koja se opirala svemu što je blisko gradskoj
prašini i što zagađuje normalan ljudski život usklađen s prirodom kojoj
pripada.
Koliko
je samo ljubavnih priča započeto i potvrđeno u ovim prikrivenim sokacima,
gustim šumama, u proljeće uzoranim njivama, čestim i Božjom rukom stvorenim
dolinama, ali i ispod pendžera, džamli ili demirli, svejedno. A, svakako se
znalo i za druge radosti, djeca su se rađala, udavalo se i ženilo, u vojsku
ispraćalo, na bajrame i božiče išlo... Tuga je svraćala samo kada bi ko umirao,
i tad se dijelila, sve je ovdje priroda i prirodno bilo, pa i smrt. Jer, ovo je
jedno od onih mjesta kroz koja se nije slučajno prolazilo, samo se moglo doći
maksuzije.
Danas,
u nekom drugom vremenu, evo se desi da neki i slučajno naiđosmo, zastadosmo i
sasvim se iskreno, umjesto njihovih žitelja, divismo ljepoti koja nestaje.
Ljepoti koja počinje ličiti na nepomična stada ovaca!
Ali,
možda mi i nismo samo zbog toga, i nismo slučajno ovdje!?
***
Više
od sata smo gledali mrtva sela, njihov život je lebdio u prošlosti.
Odjednom,
kad je i nama počelo dosađivati to mrtvilo, u ovom tačno ispred nas, nešto se pokrenu.
Ili nam se premorenim očima samo tako učinilo!Da jeste, ne bi smo se
istovremeno presretali pogledima!
Ako
zidine kuća nisu mogle hodati, onda ni drveće iz šuma nije sposobno za takvo
nešto. Pa ipak je, iz jedne, izlazilo nešto što ima noge.
Nije
bilo potrebe da trljamo oči, brzo je postalo jasno kako je riječ o koloni
ljudi, vojnika.
Oči
su u redu, sad još da provjerimo mozak. Ima ih dvadeset ili trideset, i idu
prema nama. Nisu u nekom rasporedu, a hodaju tiho, mirno i bezbrižno. Kao da
nikuda ne žure, kao da se vraćaju od nekud.
Stali
su. Nisu ništa osjetili, samo im treba malo predaha. Znači, osjećaju se
bezbjedno, nije im prvi put da prolaze ovuda. Ipak, ne odmaraju dugo.
Ulaze
u narednu šumicu. Mi čekamo da izrone iz nje. Čekanje se malo odužuje, biće da
su još jednom predahnuli. Duže nego prvi put. Opet, ne koliko bi nama dosadilo
čekati. Niti da bi nas zabrinuli. A sudeći po udaljenosti sljedeću bi pauzu
mogli planirati na mjestu na kojem smo mi trenutno. U to nema ni sumnje, kako
su premoreni, ovako pogodno mjesto neće propustiti.
Još
nam se približavaju mirno, sad i u koloni. Ništa ne slute. U stvari, ne trebaju
šta ni slutiti. Mi smo ovdje slučajno, mimo svih pretpostavki.
Dok
smo to prihvatali kao normalno, nabrzinu pogled razbacujemo na preostale tri
strane. Svuda samo šume i brda, mnogo prostora da se bilo ko prošeta na ovo ili
slično mjesto. Na njihovom bi mjestu mi, za svaki slučaj, u jednoj ruci nosili
oprez.
Kako
smo na svome mjestu, moramo razmišljati kako da ih dočekamo a da ih ne iznenadimo.
Mi smo uvjereni da su naši, za njih se ne može reći kako će isto pomisliti kada
nas tek ugledaju.
A
predugo smo ih čekali, da bi sada pokušali izbjeći susret. To bi ih tek moglo
iznenaditi.
-
Naši su – Ferid je prvi otkrio šta njega čudi –
samo mi nije jasno kako ovako mutavo idu, glavu pred noge, ne mare što je šuma
na sve strane. A četnici su poznati šumljaci!
-
Jasno je meni što oni ovako idu – Adem je imao
svoje objašnjenje – meni nije jasno što smo mi ovako ležali.
-
Nekako im se moramo javiti – Kemura nastavlja.
-
Kako – Adem je znao da to ne može ići lako – kad
može biti da svaki ima metak u cijevi?
-
Nema nam druge – čini mi se da mi je Alija u času
pogodio misli – nego da mirno ustanemo, da nas vide. Pa, kad skontaju da mi
znamo ko su oni, brzo ći i oni skontati ko smo mi.
-
Aljo je u pravu – dopunio sam – kad prebace onaj
udolak, a mi im se ukažemo, pomisliće i da čitavo vrijeme tako stojimo.
Nismo
svi ustali. Možda je i bolje da onaj na čelu ne vidi puno ljudi. Sigurno ima
onih koji su znali za njihov odlazak, od nas mogu i pomisliti da je neko od
tih. A, vjerovatno ih puno njih ne bi sačekivalo ovdje.
Samo
nekoliko sekundi smo prikrivali svoju zabrinutost. Ništa se nije dogodilo.
Kako
su se peli na kosu, sjedali su. Neki su se stigli rukovati, neki samo
pozdraviti, a većinom su to činili zbog čuturica koje su kod nas primijetili.
Jedan
od onih kojima nije bilo ni do čega, bio je i jedini kojeg sam već znao. Ništa
neobično, za konduktere je važilo to pravilo - uglavnom smo ih svi poznavali.
Ono što me malo iznenadilo je da nam ubrzo postaje jasno kako je on, zapravo,
komandir cijele grupe.
Iznenađenje
me nije dugo držalo. Prisjetih se početka u Foči, lošeg što smo čuli vezano za
našu „artiljeriju“, a što smo razumjeli čuvši da je njome komandovao Bego
Jusufović, također kondukter. Ipak, gledajući Fehima Jahića, stičem utisak da o
njemu nećemo čuti nešto slično.
Kako
smo na njemu primjećivali i najizraženiju odsutnost misli to smo se krenuli
raspitivati kod ostalih.
-
To ste išli nešto izviđati? – Adem je pitao
najbližeg sebi.
-
Jesmo... i nismo. Eto, može se reći.
-
Kontam – Adem, sigurno, nije znao da njegov
zaključak može izgledati zlonamjeran – to je ona posebna vrsta izviđanja...
-
Neki dan nam je poginulo pet momaka – jedan je
brzo shvatio da predugi tajac može biti još neprijatniji – uletjeli smo u
zasjedu. Sad smo išli, probati ih izvući. Onda nismo mogli, kao ni dan kasnije.
Nisu nam četnici dali prići. Jutros je bila magla, prišli smo. Ali su nas
četnici preduhitrili.
-
Kako uletiste? – sad sam ja bio prebrz.
-
Nikad prije nisu silazili u selo... Jebiga,
iznenadili su nas.
-
Neko je bio Fehimov? – shvatao sam šta je bilo,
prebacujem s uzroka na priču o posljedicama.
-
Svi su bili njegovi. Naši. Ali, znate kako je,
smatra se najodgovornijim. Bili smo prava ekipa. A sad, petorice više nema.
Da
li nešto reći Fehimu, misao je koju dijelimo. Vjerovatno su mu previše
govorili, zaključak je koji se nameće. I riječi utjehe podsjećaju, bole. Zato,
odustajemo.
Oni,
sada, pitaju nas a mi odgovaramo. Uključuje se i Fehim, zanima i njega kako nam
je ovdje, kako je na Trebovoj, kako nam je bilo na Igmanu.
Kratki
smo, jasni. Usput ja pitam i za njihove dojmove. Varam se da će neko pomenuti
ono što se nedavno dogodilo u Dražinom potoku, sam ne pominjem, slušam Galiba,
čekam da drugi prokrče.
***
Nastavili
smo zajedno. Potrefilo mi se da idem za Fehimom.
Pratio
sam kako često stegne pušku u ruci, vidim tada da mu se svi mišići grče, vratni
kao pokušava iskočiti. Čini mi se kako mu stalno u podsvijest dolaze poginuli
saborci, kada mu se učini da ga kunu zgrči se, kad prepozna da ga bodre, opet
se gordo ispravlja.
Vodi
tešku borbu, koju drugi teško mogu razmjeti. Ne znam, možda mu se učinilo da
bih ja mogao.
-
Velite – već se u tonu dosta dalo naslutiti –
nije vam loše na Grepku!?
-
Za sad se nemamo na šta požaliti.
-
Jah... lijepo je bilo na Grepku!?
Postali
smo vrlo osjetljivi na slične razgovore. Reagujemo po inerciji, spontano. Bilo
mi je drago što je pokrenuo razgovor, u glavi sam već naćuškao nekoliko pitanja
koja ću usput mu postaviti, ali sam u sekundi odustao. Pomjeram svoje misli..
Zaparalo
mi je uši to što je posljednje rekao u prošlom vremenu. Nije mogao govoriti u
naše ime, a odbacujem i da je govorio u ime palih saboraca. Može biti jedino da
je siguran kako mu ovdje više ne može biti dobro. Da li to znači i da namjerava
otići negdje, meni je zvučalo tako?
Tako
sam razumio, ne njegove riječi, već uzdah koji ih je pratio.
Pustit
ću ga da on nastavi razgovor. Neću ništa pitati, neću ni saznati. Kad nastavimo
razgovor, to će biti neke druge, lakše teme.
