Oj golube, moj golube,
ne padaj mi na maline.
Maline su još zelene,
jošte nisu za zobanje.
Kad maline zrele budu,
i same će opadati. 11. avgust 1993.
Kao suze djevojačke,
djevojačke i momačke.
Kad si htjela ti
plakati,
ne bilo se udavati.
Prve noći u đerdeku,
suze sreće tad poteku.
Luda čovjeka je teško shvatiti. Da
se raduje, kad nema razloga za to.
Iako
nisam poludio, okusio sam taj osjećaj. Uzbuđenje, radost, ostvarenu želju,
sačuvanu nadu i potvrđenu vjeru, sve to nosim u grudima.
Drugi
oko mene su još srećniji. Dovoljno je što smo od Bjelašnice odmakli samo
kilometar, da se to tako osjeti. Do sada niko nije ni riječ progovorio, pa sam
i ja svoje ćutanje lakše podnosio.
Zora se primiče, vrijeme je
nestabilno, put nas spušta padinama, uvlačeći čas u dolinu, čas izbacujući na
brine i vjetrometinu. Što meni nikako ne odgovara!
Jedini trčim, ili i nemam vremena da
registrujem kako i Kemura čini isto. Napadi u mom stomaku su sve češći. Moje
kretanje je svedeno na probijanje prema pročelju kolone, iskorak dva-tri metra
u šumu, privremeno umirivanje propuha u crijevima, izbijanje na začelje,
sustizanje kolone i novo nastojanje da preteknem što više njih kako bih
spremniji prihvatio naredne turbulencije u stomaku.
Sretan sam što sam još uvijek dio
ove kolone, koja se vraća s uspješno obavljenog zadatka, i što sve ono što
prethodnih nekoliko dana doživjesmo i proživjesmo, sada ostavljamo iza sebe.
Osjećam da bi svi oni sada vrisnuli od radosti, kao što bih i ja isto učinio -
od muke.
Nemam snage ni za to. Na momente mi
dolazi da odustanem, da sjednem, da legnem, i kad ustanem da ne znam šta ću sa
sobom. Kada zora ne bi svanula još nekoliko sati, i kad bi ovakvo moje stanje
toliko potrajalo, čini mi se kako bih stvarno poludio.
Vjerujem da bi mi razmišljanja o
lijepom, doživljenom na Igmanu i Bjelašnici, donekle pomoglo, pa i pokušavam
misli usmjeriti u tom pravcu. Nosim pušku, svoju pušku. Konačno ličim na
vojnika. Još važnije, saznao sam dosta toga što se dešavalo 3. jula i dana
poslije - a što nisam znao, vidio neke koje od tada nisam, neke i od prije,
neke nakon kraćeg vremena, neke nisam stigao vidjeti ali jesam o njima čuo,
neke sam samo sanjao, u snovima kojih ću se rado sjećati...
Uzalud, misli mi se uvijek vraćaju
na jučer i sinoć. Cio dan proveden na položaju, na oštrom planinskom suncu i
povremeno još oštrijem vjetru, zatim nezasito uživanje u pasulju koji mi se
samo činio boljim nego ikad, odmah nespremnost da odolim trčanju za loptom,
zanemarujući vjetar koji je pojačavao, lako pristajanje da se pridružim Kemuri
i Aliji u pretjeranom naslađivanju malinama, po pravilu „jedne gutaš a druge
već očima bereš, i uvijek ti se te čine još slađe i sočnije“, nakon čega sam
lakše nego prvi put ponovo trčao za onom istom loptom, opet zanemarujući sve
drugo, da bih istrajao u ugađanju nadražajima a ne razumu tako što sam poslije
svega i odspavao par sati, vjerujući kako mi hladna zemlja ispod i nešto
laganiji vjetar iznad, u stvari prijaju.
Ove moje misli nadjačavaju i moju
podsvijest. A ona zna da i tako ne bih bio previše sretan. Zaokružena priča o
Trošnju ima krvavi tok, mnogi njeni krajevi završavaju suzama. Dijelovi te
priče opisuju trenutne radosti nas preživjelih, koje su, sve kad ih saberemo,
manje od samo jedne suze za jednim poginulim. Ta jedna suza je veća i od sve
moje trenutne muke, a tako je teško podnosim.
S tim suzama se samo može mjeriti
istina. Ta istina vrijedi, zbog nje sam podnio sve što sam morao podnijeti. Tu
istinu nosim u duši, bilježim u dnevniku, svjedočiću o njoj kao i ostali
svjedoci, Božjom voljom odabrani. Svjedočiću kada dođe vrijeme. Koje sami
moramo pronaći, mi - odabrani. Za to nam trebaju puške, zato i jesam na ovome
putu. Zbog toga ovaj put moram i izdržati, uz sva njegova iskušenja.
Bilo ih je i biće. Samo, lakše se podnose
ona koja nam drugi nameću. Imali smo problema u putu, po dolasku, tokom
boravka, i pred povratak. Nismo se pokolebali, izdržali smo, ustrajali. Sve te
nedaće ne nosimo sa sobom, ostavili smo ih na obrazima onih koji su nam ih
priredili!
Kako da čovjek udari pljusku sam
sebi!? Ima li snage biti dovoljno snažan da osjeti takvu bol?
Ako je priznanje jedina moguća
pljuska, priznajem: dozvolio sam da u momentu potonem u fildžanu trenutnih
zadovoljstava. A svaka istisnuta kap mora biti vraćena. Valjda, pokajanjem.
Samo, koliko to pokajanje mora trajati, dok ne shvatim gdje je granica moje
teorije o ovom vremenu?
Prebrzo
sam navikao živjeti u datom trenutku. U pravu sam da treba iz njega uzimati sve
što pruža iskreno zadovoljstvo, ali sam previdio da se to ne odnosi i na ono
što može pokvariti neki naredni trenutak.
Recimo, da se kajem, i da shvatam. I
još ću. Poslije. Sad mi je stizati i prestizati kolonu.
***
Nemam prava biti ljubomoran na
ostale, i što ne mogu osjetiti njihovu radost. A raduju se Dejčićima, i
svitanju. Kad se spuste u selo, kada se razdani, vjerovatno će i zapjevati.
Radujem se i ja svitanju. I
Dejčićima. Da bismo stigli kamo smo pošli, kroz njih moramo proći, ali i
ispratiti ovu noć, i još jednu najmanje. Za radost dovoljno, s tim da meni do
pjevanja nije.
Kako bi bilo, noć i šuma su mi
pomagali da se lakše kajem!? Iskoristio sam kraj šume da posljednji put,
bestidno, pročistim crijeva. Do Dejčića moram nekako izdržati, tu ću još
jednom, valjda, negdje stići svratiti.
Već je dogovoreno da ne svraćamo u
objekat, nekad školu a danas zatvor za zarobljene četnike, kod našeg doktora
Murata Đuderije. Ne želimo ni njega ni sebe podsjećati na ono što je obilježilo
naš prvi susret. Već smo mu se zahvalili na onome što je za nas učinio, a nismo
imali razloga ljutiti se zbog onoga što je htio a nije mogao učiniti.
Još,
Taib nije s nama, bilo bi nam neprijatno objašnjavati razloge a biti shvaćeni.
Je li nas želio prodati, kao i sve - nek ostane na njegovom obrazu. Kao i to
što nam ovdje nisu dali doručak zarobljenih četnika, iako nam je bio
potrebniji, iako smo bili iscrpljeniji. Murat nam je dao tablete koje su nas
nekako iznijele na Bjelašnicu, a nedobiveni doručak je postao jedno od najvećih
doživljenih poniženja. Nismo ga se željeli podsjećati, niti ponovo u iskušenje
dovoditi naše granice neuzvraćanja.
Ako je i Nail Barlov pristao,
žrtvujući onda dato obećanje, zašto se ja ne bih suzdržao. Istina, moje su
misli bile okrenute ka zahodu koji se nalazio u toj zgradi. Prisjećanje na
upravnika zatvora, koji bi čuvajući lagodan način ratovanja, mogao mi i to
uskratiti, radije prihvatih da u selu mora biti neki drugi, trenutno slobodan.
Ispred jedne kuće, vidim otvorena
vrata na objektu koji mora da služi u te svrhe. Imadoh i sreće, zatekoh i vode
unutra.
I ostali su zastali. Pred jednom
drugom kućom, ispred koje je bila velika česma. Stigoh i ja čuturicu napuniti.
Napiti se nisam smio, samo sam pokvasio grlo. Možda sam malo više oprezan nego
je potrebno? Ipak, dan se uzdiže, a ispred su livade i čistina!
Stižem još jednom vratiti pogled na
zgradu u kojoj je boravio Đuderija. Ako mi je onog dana onom tabletom pomogao,
sigurno bi i sada znao. Ali, dogovor je dogovor, ostajem na želji.
I dalje ću crpiti snagu sopstvene
volje, pomjerajući joj granice. I, koristiti raznolikosti prirode, podređujući
im se.
Dok se spuštamo naniže i brže
krećemo, nekako i ide. Čim osjetim kako mi volja slabi, preda mnom se ukaže
kakav potočić ili šumica. Sve mi se čini kako imam sreće, još kad me ne bi
napuštala...
Umor osjećam, glad ne. Zatražio bih
predah, kraj jednog od potočića ili u nekoj od šumica, ali znam da drugima nije
potreban.
Ne
vjerujem ni da ćemo odmarati prije Kijeva, tako smo se dogovorili, a zbog borbi
koje su u ovome području vođene svih proteklih dana, to smo se odlučili ne
svraćati ni u Trnovo, odnosno držati se najsigurnijeg, puta koji najbolje
znamo, kojim smo i otud htjeli, uz onu prvu izmjenu, kad nam nije dato, a sada
nemamo potrebe na Grebak nailaziti.
Srećom,
doručak niko i ne pominje. Ako me takva pomisao i posjeti, ima okus malina.
Više nisu slatke i sočne, betne su i prepune mučnine. Biće da su mi se ogadile
za cio život. Rado bih povratio, ali mi snage manjka i za to.
Kolonu
više ne sustižem, ali je još imam u vidokrugu. Čini mi se kako se Abid okreće,
razmišlja da traži od ostalih da me sačekaju. Tad i ja malo ubrzam, pokušavam
još malo sačekati s tim. Kao da računam kako mi može biti još i gore.
Ulaze u još jedno seoce. Osjećam da
to meni može najviše značiti. Borim se da mi na um padne nešto, u tih nekoliko
kuća vidim posljednju šansu da sebi nekako pomognem.
Hljeb! To su mi još kao dječaku
govorili, da je dobar kada se želudac nahladi. Biće da je istina, pri pomisli
na njega, ne muči mi se toliko, ne povraća.
Trebam samo doći do kojeg zalogaja.
Valjda u selu ima neko željan sevapa. Ako me je malo i stid, ne bi trebalo
biti: cijelu noć skupljam želudac, mogu malo i obraz!
Do posljednje kuće u selu se
premišljam, pitam zašto ostali nisu ovdje, makar zastali i sačekali me. Ako i
nju prođem, rizikujem da se još jednom pokajem.
Sjetih se jedne od svojih krilatica,
koristio sam ih najčešće kad mi je ponestajalo hrabrosti da nekoj od djevojčica
otkrijem djelić svojih osjećanja. Ubjeđivao bih tada sebe kako se uvijek bolje
kajati „što sam“, nego „što nisam“!
Pokucah na vrata.
-
Jesi li se naspavala, nano? – pozdravih nanu koja
mi otvori vrata.
-
Dobro, mladiću, a ti?
-
Hvala na pitanju, nano... Nisam. Nego, ja se
izvinjavam, ako mi možeš halaliti samo zalogaj-dva suha hljeba. Stomak me boli,
pa...
-
Ako si gladan, ima pite – možda je čudilo da neko
u avgustovsko jutro išće suha hljeba, ali je za sevap sigurno znala.
-
Ne, hvala. Mnogo žurim, ode mi kolona. I kasnim
za njima zato što sam želudac nahladio, da mi je samo malo suha hljeba...
-
A, odakle si, sine? – čuo sam to pitanje kada su
njeni koraci po sobi svjedočili da se vraća, a tonom koji je najavljivao da mi
nosi ono što sam tražio.
-
Od Foče... Sa Sutjeske!
-
Neka, mašala. Neka je vojska počela da se sabira!
Navalili četnici, pas im mater... Vjerovatno ste i vi, sad bili dolje na
Kijevu, ili na Rogoju.
-
Jesmo, na Rogoju!? – slagao sam, samo zato što mi
se žurilo.
-
Evo ti okrajka, bolji je.
Uzeo
sam ponuđenu krišku, malo veću nego sam tražio. To što mi je dala okrajak
potvrda je da mi je povjerovala. Kad pomislim na Bistricu, Miljevinu i Mladi
gaj, zar bih i smio griješiti dušu!?
Valjda
se nisam zaboravio zahvaliti, ako jesam pitati za ime sela i njeno lično. Iako,
znam da ona ovo nije učinila zbog mog dnevnika.
Halalila
je, uvjerava me miris koji čujem. Samo sam zalogaj ubacio u usta, komad odlomio
i metnuo u džep, ostatak se našao u ruksaku.
Kraj
kolone ulazi u šumu, ali sam siguran da ću ih ubrzo stići. Raskakaću se sada za
njima, smijem i mogu.
Iskao
sam. Jesam. I, nisam se pokajao!
