neće gledat polja koja vole.
I krilatim lišćem više nikad
neće šumit nada mnom topole.
Zgurit će se moja rodna kuća,
stari pas moj ugino je davno.
Na moskovskim ulicama krivim
sudio mi Bog da umrem javno.
Podbuo je ovaj grad pun boja,
al uza nj me veže ljubav živa.
Azija, sva dremljiva i zlatna,
na njegovim kupolama sniva.
A noću kad mjesec nad njim sija
silnim sjajem... odnio ga đavo!
Uličicom pognute ja glave
u poznatu krčmu idem pravo.
Život vri u jazbini toj strašnoj.
U galami do samog svanuća
tu droljama stihove ja čitam,
s banditima ločem do svanuća.
Srce bije sve jače i jače,
ja bulaznim pa govorim zatim:
- Propalica i ja sam kao i vi,
ni ja već ne mogu da se vratim.
Zgurit će se moja rodna kuća,
stari pas moj ugino je davno.
Na moskovskim ulicama krivim
sudio mi Bog da umrem javno.
II
Opet plaču, urliču i piju,
harmonika žutu tugu lije,
proklinjući nevolje što biju,
sjećajuć se moskovske Rusije.
I meni je otežala glava,
zalio sam oči vinom sada,
od tog lica da me prođe strava,
da pobjegnem od svojega jada.
Zauvijek je nešto izgubljeno.
Maju sinji! I junu moj plavi!
Zar se zato vonj lešine lijeno
nad propalom terevenkom javi.
Rusi danas ko da nešto slave!
Svuda teče špirit kao rijeka.
Harmonikaš prolupane glave
pjeva im o Volgi i o Če-ka.
Svaki pogled nešto zloga priča,
nepokorne preglasne su riječi.
Žao im je tih glupih mladića
što ubiše sebe ne misleći.
Žao im je što oktobru ovom
dopustiše da ih sve obmane,
i oštri se već snagom novom
nož u ćizmi skriven cijele dane.
Gdje ste vi što odoste iz vida?
Dal vam gore svjetla naše kobi?
Sa špiritom svirač triper skida
u krigerskoj stepi što ga dobi.
Takve nećeš zgnječiti bez traga.
Besposlicu kao trulež znaju.
O Rusijo, ti Rusijo draga...
