Mladica je goluba
nivila,
kosu kitmi te goluba
kiti,
suze roni te goluba
poji,
pak je njemu mlada
besjedila:
„Moj golube, moje
mladovanje,
ne nivim te da te
preprodajem.
No te nivim da te u
rod šaljem,
da ti vidiš je l' mi
živa majka,
da ti vidiš ostarjela
baba.
Da ti vidiš moju milu
braću,
jesu l' mi se braća
oženila,
jesu l' mi se sestre
poudale,
jesu li mi dara
ostavile?“
„Nijesu ti dara
ostavile,
nema dara dalekoj
odivi!“
Ubrzo
izbismo na jedan proplanak. Idealan za duži predah, za ručak. A bilo je i
krajnje vrijeme.
Gdje
se ko zadesio, tu je i sjeo. Jedino je Abida neko odazvao naprijed.
Izvadio
sam ono hljeba što mi je od nane ostalo, i podijelio s Feridom i Senadom. Alija
je, također, odnekle imao sačuvan komad, on je dijelio s Kemurom i Zaimom. Iza
nas su bila četvorica Durića, a to što su i oni imali hljeba nije čudilo. O
njihovoj snalažljivosti se naširoko pričalo, više nego o našoj. A nisu se ni
slučajno držali blizu nas.
Nas
deset se potrefilo s jedne, svi ostali s druge strane brijega. Nismo se mogli
vidjeti međusobno, ali nije ni bilo potrebe: priču smo čuli, a o pokretu ćemo
biti obaviješteni!?
Završili smo s jelom i čekali. Osjetili i kada je ton njihove priče postao jači, kad je to počelo ličiti na svađu.
Vjerovali
smo kako je u pitanju obična prijepirka, koja će brzo biti završena. Bili smo
spremni ustati čim prestane.
-
Hej, momci, treba i vi da glasate – iznenadio nas
je Amir Madeško, pojavivši se na brini, a najavljujući koliko naše pretpostavke
nisu bile tačne – odnekle se Krnjo stvorio! Kaže, bio je na Grepku, Major ga
posl'o. Doš'o je prije par dana, donio poruku za nas. Pošto nas nije bilo, on
je ovud zvrlj'o, pitajboga kuda, dok nas nije sad nanjušio. Kaže, Major je
poručio da ostanemo na Grepku. Treba, navodno, neka akcija da se radi. Jadi ih
znali... E, sad, mi smo premoreni od svega, svih zajebancija koje su nas
pratile. Osim toga, naša naredba je jasna: Doći na Igman, uzeti puške, i
vratiti se na Trebovu i Vučevo. Valjda, prvo trebamo završiti ovaj zadatak.
Poslije, nek nas šalju gdje hoće. Ima i onih koji misle da treba poslušati
Majora. Još se malo o tom diskutuje, al' je Asim Pačo predložio da se odluka
donese glasanjem. Šta većina odluči.
Dok
smo ga slušali sagledavali smo se, u očima drugih tražeći njihova razmišljanja.
Ne znam koliko su ostali mogli moja prozrijeti, znam da su išla kamo su
trebala.
Zahvalnost
onima koji su pomogli da četiri naše žene budu spašene, pred prvom je prilikom
da bude iskazana. Idući niz Bjelašnicu stalno na začelju, najbolje sam mogao
vidjeti koliko se moćni činismo. Pomoć koja je, ako je već potrebna, svakako i
dobrodošla.
Možemo
usput iskoristiti još dvije prilike. Da puške provjerimo na pravi način, ali i
da u prvoj nekoj jačoj akciji sudjelujemo uz one koji, bar od većine, imaju nešto
više iskustva.
Ako
bi ove činjenice i dozvoljavale da se o njima diskutuje, ona treća ne bi
smjela. Ako je Amir tačno prenio, i ako je Krnjo govorio istinu, u pitanju je
Majorova ideja, ili bar saglasnost. Razlozi za to mogu nama biti nedokučivi, ali
su opravdani. Jedno se dosad uvijek pokazivalo tačnim: Major je uvijek bio u
pravu!
Kada
su nam Taib Bekan i Munja „nabijali kapu na kapu“, nismo se dali upravo zbog
Majora. Smijemo li ovako brzo postati nepovjerljivi!? Sigurno je i da ćemo na
Grepku biti zadržani tačno koliko bude potrebno.
Sve
ove misli mi dođoše u samo nekoliko sekundi, već u narednom trenutku sam mogao
naglas iznijeti svoju odluku.
-
Ako će se glasati, i ako će se moj glas pikati,
ja sam da se ide na Grebak!
Istog
momenta, jedan za drugim, počeše mi se pridruživati Alija, Kemura, Senad i
Ferid. Jedino se Zaim nije oglasio, što bi trebalo značiti da se on s tim baš i
ne slaže. Još je izgledalo kako očekuje da se tako, ali prije njega, opredijele
i Durići. Koji su, opet, imali svoje razloge neodlučnosti.
Da
će Adem govoriti u ime svih njih to nikog nije iznenadilo, što se ne može reći
za činjenicu da se priklonio!
I,
dok je sad postalo jasno kako se ni Zaim neće izdvojiti, ja sam na trenutak
pokušao zaokružiti neke svoje stečene utiske o ovoj grupi Durića. Niti jednog
nisam ranije upoznao. Zapravo, prvi moji stvarni susreti s njima počinju na
Bjelašnici, gdje su nam se priključili.
Rođeni
su i živjeli u Zakmuru, selu koje je bilo prilično izolovano od svih dešavanja
koja se nisu njih direktno ticala. Jedini koji je, u dobroj mjeri, bio izuzetak
takvog pravila, upravo je bio Adem. Mnogi naši, ali i drugi, njega su znali.
Otud i to što je on uvijek stajao ispred te njihove grupe. Nije bio najstariji,
ali ga je uredna, iako svijetla brada dovoljno ozbiljnim predstavljala.
Ostali
su se činili i pokušavali ponašati, možda i preozbiljnima. Dok je to za Safeta
i Hajrudina moglo biti i razumljivo, Nasufovo nevješto pretvaranje je čudilo. Svakome
bi onaj ko bi ga predstavljao, a nakon što bi ga ovaj imao priliku neko vrijeme
promatrati, trebao nekoliko puta ponoviti da je već sabrao četrdesetak godina. Tako
je i sada prkosio svojim godinama. Jedino se na njegovom licu nije dalo ništa
primijetiti, kao da ga se ovo nikako ne tiče ili kao da već zna kako će
završiti.
Safet
i Hajro su, barem, bili toliko korektni da se slože s Ademom, usput
pokušavajući svoj pristanak obrazložiti, makar to bilo ponavljanje razloga koje
smo, u međuvremenu, nas dvojica naveli. A nešto drugo se nije moglo ni reći.
Cijela
naša diskusija se vrtila u tom krugu. Samo smo mogli širiti nabrajanja
Majorovih zasluga da mu vjerujemo, a sve u iščekivanju poziva s one strane
brine.
Zaim
je tražio načine da bude najumjereniji, ali nam se pridruživao kada bi
prozivali one koji će se drznuti da se ogluše o Majorovo naređenje. Možda smo
se u tome malo i zanijeli...
***
Biće
da smo neko vrijeme izašli iz vremena, zanemarujući i sam trenutak u kojem smo
bili. To je potrajalo dok nismo iscrpili pozitivne informacije o Majoru, kojima
smo raspolagali, odnosno dok se nismo umorili od iste priče.
Nastao
je tajac. Nismo odmah bili zbunjeni, čekali smo čitav minut ne bi li čuli bilo
kakav glas za koji bi sa sigurnošću mogli reći da dolazi s druge strane međe!
Dok
smo jedino mogli slušati naša srca kako jače kucaju, Senad se prvi odlučio
lično uvjeriti u tišinu, koju više nismo mogli ignorisati.
-
Nema nikog! – dvije riječi su bile sasvim
dovoljne.
-
Nemoj zajebavati – Kemuri se ote, dok mu se žurio
pridružiti na međi, poslije čega nije morao ništa više ni dodati.
Kao
što ni mi nismo. Ferid se, čak, počeo i glasno smijati. Zaim je nekoliko puta
zaustio nešto reći što bi krivicu prebacilo na mene i Adema, ali se ustavljao,
podsvjesno znajući da se „uzročnici“ svake sekunde sve više udaljavaju od nas.
Usput
je čekao da se mi, sada, sami oglasimo. Tako je i pošteno, a to i ostali
očekuju. Izuzev Nasufa, njemu je i dalje sve svejedno, i normalno.
Naravno,
pošli smo od nerazumijevanja ovakvog postupka većine. Ako je trebalo glasati,
trebali smo to svi učiniti. Sigurno bi prihvatili rezultat, makar se s njim ne
slagali.
Ovo,
već, mijenja naše raspoloženje. Na koje će dodatno uticati Zaimova procjena.
-
Mora da su čuli šta smo pričali – govorio je kao
da je i sada u vizuelnom kontaktu s njima – pa su to uračunali, a većini se
više nije raspravljalo. Bili su i uvjereni da ćemo ih odmah čuti, čim su pošli,
i da ćemo krenuti za njima.
-
Svejedno, trebali su nam reći – Ferid ga prekinu.
-
Pustite šta je bilo, šta ćemo sad? – Alija je
ponovo zatražio Ademovo i moje mišljenje.
Mislim
kako je pitanje tako i formulisao, da iznudi odgovor za koji navija.
-
Ko zna tačno, koliko je odavde do Grepka? – Adem
je bio brži, a kako niko od nas nije bio raspoložen nagađati, odmah je mogao i
završiti – onda, ovo je moj prijedlog: Ako ništa, idemo do onog prvog sela
ovdje, valjda tu negdje možemo i prenoćiti!
Mrak
se prebrzo primicao. Nismo znali koliko su nam ostali odmakli, a oba puta
podjednako nismo znali. S tim da je na ovom koji vodi Grepku, manje opasno
zalutati. Tako se Ademov prijedlog nametao kao i naša odluka da ispoštujemo
Majorovo naređenje.
U
oba slučaja, činimo jedino što nam je preostalo!
