Dockan pođoh po akšamu,
vaj, đuli-moma, vaj.
Po akšamu, po sabahu,
vaj, đuli-moma, vaj.
Sretoh dragu na sred mosta.
Šarnusmo se okom malo.
To nam bješe ogledalo,
da se malo ogledamo.
Adem
je predložio da odemo do sela, potražiti konak. Njegov prijedlog, njegova i
odluka da odustanemo od njega.
Dragomilići
nisu bili blizu kako smo se nadali, noć bliža nego nam se činilo. Sve drugo,
onako kako smo očekivali.
Uzalud
smo se nekoliko puta okrenuli. Ništa se više nije moglo izmijeniti, suočavamo
se sa svojim izborom. Bez razloga da se zbog toga kajemo, ali opravdano
razočarani. Postupkom saboraca. Kako god su lako odlučili ostaviti nas, još
lakše će tamo sliku o nama predočavati kao želju da se pokažemo od njih
hrabrijima. A, kažu, da je većina uvijek u pravu!?
Kovitla
se u mojoj glavi, znam i u njihovim je ista zbrka. Drugačije ne može ni biti.
Jesmo birali cilj, ali nepoznavanje puta ka njemu nam se nametnulo. U takvim
situacijama treba vjerovati u uspjeh, ali biti pripravan za moguće, realne
prijepreke. Pustiti osjećaje da nas vode, oni će se dakako prilagođavati
eventualnim promjenama situacija. Povratka, odustajanja nema, o tome smo priču
završili, vrijeme ćemo popunjavati pričom o onome šta je za očekivati kada
stignemo do cilja.
Osim
što smo već na putu prema Grepku, samo u jedno smo još sigurni, odlučni smo
oduprijeti se ikakvoj mogućnosti da gore ostanemo duže od te jedne akcije, bez
obzira što od nas niko ne poznaje dovoljno put preko Bistrice. A, nije to i
jedino pitanje u susret kojem idemo, i na koje dobijanje odgovora prepuštamo
vremenu.
Adem
i ja nismo osjećali veći teret odgovornosti, sem što smo prihvatili ići
naprijed. Za sada nam je i jedina stalna misao, nekako stići do Dragomilića -
odakle bi se Adem pokušao orijentisati.
Put
je izašao na cestu, činilo se kako nam to ne može biti problem, bez obzira što
nas je mrak već uhvatio. Ali, nismo računali da se cesta uskoro račva. Da jedan
krak vodi u selo, a drugi ko zna gdje.
Da
smo stigli ranije, možda bi se razdvojili. Ovako, rađe prihvatamo Ademovu
korekciju plana. Noć neće biti hladna, nismo daleko ni od Dragomilića ni od
Grepka, kada svane - brzo ćemo. Sad nam je najbolje samo malo skrenuti, tek
toliko da zađemo u šumu, i pokušati što udobnije se smjestiti. I biti tihi, za
svaki slučaj. Cesta je, noć je, slučajni prolaznik, ukoliko ga bude, bolje je
da nas prođe.
***
Bili
smo zadovoljni, brzo smo našli fin prokres, dovoljno i blizu i daleko od ceste.
Pričati ne moramo, svoje smo rekli na glasanju. A o tome ne trebamo noćas ni
razmišljati, osim što će nam se misli neizbježno povremeno pružati prema
Bistrici i onima koji je, možda, u ovom trenutku gaze. Mislim da niko od nas
neće ni zaspati dok nam sve procjene ne budu kazivale da su na drugoj strani!
Nije
to bila žal što nismo s njima. Jednako nam je drago što su uspjeli, lakše ćemo
i mirnije i mi spavati.
Nismo
ni stražare određivali. Ne zato što smo sigurni da je neko uvijek polubudan,
već zbog razlike koju svi prvi put uočavamo. Velika je razlika spavati s puškom
i bez nje!
