X - 25 / Gdje puška ide

Ko je, srce, u te dirn'o,
što si tako sad nemirno?
Kao ptica u zatvoru,
za milim te želja mori.
Nij' u sv'jetu nebo tvoje:
Miruj, miruj, srce moje.
                     

           
Ne udaraj boli jako,
razbit' možeš prsi lako.
Preslabe su, izmučene,
pa da puknu bez koprene.
Bile bi – sve rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje.

Znam ja, ti bi 'mah na vrata,
poletjelo – tvoga zlata.
Nije mili tvoj sad više,
sve za drugu on sad diše.
Druga ljubi zlato tvoje;
Miruj, miruj, srce moje.

    /Petar Preradović/

  

Umor je učinio svoje. U nekim drugim okolnostima ne bi bilo moguće zaspati, uz sve što se okolo čuje, dešava.

Neki nisu ni ovako mogli, koji jesmo učinili smo to labava sna.

Prenuh se, razabirem kako se neko nama obraća, pita ko smo i šta ovdje radimo. Ne baš prijatnim tonom.

Leha je ustao, u jednoj rečenici pokušava objasniti i ko smo i kako smo ovdje dospjeli, a prije nego znatiželjnik to sam upita.

Ali, ko je on u stvari!? Otkuda mu pravo da nam se ovako obraća, da Lehu prekida u po rečenice? I drskost - da tek tako traži da odmah krenemo pomoći ovima što se bore?

Znamo, razumijemo i mi da je svaka puška noćas bitna, ali bi se i nas moglo razumjeti. Nemamo snage!

Ali, moramo. Ili će biti belaj!

 

                                     ***

Ustajemo, polazimo, ali nam se u glavama iste misli viju. Žalimo se unaprijed na ovaj potez sudbine, mnogo bolje bi se osjećali da idemo ka našima.

S umorom se nosimo, i nekako ćemo se iznijeti, ali unutrašnja bol muči. Da idemo ka našima to bismo doživjeli kao nagradu, ovako već osjećamo poniženje. S nekim ko je prvo prihvatio biti odstupnica ostalima, potom ranjenika iz druge jedinice nosio skoro do iznemoglosti, ovako se ne postupa.

Znam da nam snage manjka i da komentarišemo, zato pogled pružih prema Lehi. Njemu je najteže, ostali smo s njim a nije nas mogao zaštiti. Vjerujem da ga ostali vide kao krivca, ali ja nemam pravo na to. Postoji jedna razlika, mene u odnosu na njih. Svi oni i jesu dio ovog voda, ja sam im se svojevoljno pridružio...

 

                                   ***

Prelazimo kosu, kada još jednom pogled pružismo lijevo, u pravcu Igmana, sada ne iščekujući Zećira, već s pitanjem kakva će njegova reakcija biti kada uskoro dođe i vidi da nas nema. Hoće li neko njega naći, i nekamo odvesti?

Odvojili smo se od Krnja, pa Zećira, čeka li nas još sličnoga? Je li u ostatku bataljona bilo ovakvih dešavanja? Je li u ovome danu, u ovoj noći, sve ovakvo? Zašto se nije prethodnih petnaestak dana ništa organizovalo, nego se sada ovako pokušava? Kako se gdje koja puška vidi, tako se i šalje u nastale rupe.

Gdje puška ide, ide i onaj ko je nosi. Osim toga, zar ja nisam do maloprije imao želju da se prošetam ovom kosom!?

Želja mi se ispunila. I djeluje. S ove strane mraka nema. Puščani metci, bombe i trombloni, granate iz ručnih bacača, poneki i minobacački projektil, sve to osvjetljava bojište. Godina je rata, prvi put ga doživljavam u ovakvom svjetlu.

Navikavam se brzo. Sve je isto kao pri dnevnoj svjetlosti, samo s više uzbuđenja. Uzbuđenja, koje raste uz svaki zvuk koji prave naši neustrašivi borci. S oružjem smo slabiji, ali je sve drugo na našoj strani. Napadnuti smo, branimo se, srčano, glasno, s manje žala ako se pogine. To je uzbuđenje koje vraća snagu, razbija strahove.

Još ne znam koja je ovo jedinica, ali jedva čekam da stanem uz njih. Što osjećam i kod drugih, od jutros nosimo ista raspoloženja. Posljednje je, ako smo već odvojeni od ostatka bataljona, u bitci kojoj u susret idemo trebalo bi nas se ostaviti zajedno.

Trebalo bi, makar se moji osjećaji počinju da bune. Jedno sve manje razumijem, pokliči se čuju ispod lijevo, dok se nas vodi ravno i udesno. Već sam nekoliko puta griješio u orijentaciji, sad bih volio da tako bude. Ali sam i svjestan razlike, sada nas ne vodim ja. Neko nas je pokupio, nismo se mnogo bunili i sad nam je za njim.

Nervoza me uzima, javlja se želja da pristignem Lehu, da ga pitam zna li on, je li se raspitao, kuda tačno idemo. Međutim, ne mogu to zbog ostalih. A ni zbog Lehe, trebam razumjeti kako je njemu i najteže.

Konačno prelamam, opuštam se, bit ću samo dio ove male kolone. Nije nas pokupio čovjek koji ide naprijed, zajmila nas je sudbina. A uvijek je svakome doći tamo gdje ga sudbina vodi.

 

Dejčići