Skoči alče na kolače,
gledaju te Ferovače.
Iza džama, sa
pendžera,
preko peče, ispod oka.
Sa čardaka, sa visoka;
među sobom govorile:
„Ako stane podno
ćoška,
nećemo se okrenuti;
Ako mine preko polja,
nećemo se pomamiti!“
Podne
je davno prošlo, pa iako niko od nas nije mogao biti gladan, Murat Pejković je
ponovo tu. Dotjerao je nešto suhe hrane, američkih obroka i konzervi, kako je i
jutros rekao situacija je takva da su gužve i oko kuhinja i magacina, što će
naše logističko snabdijevanje činiti vjerovatno neredovnim, te će koristiti
svaku priliku.
Meni
je više od hrane pažnju privuklo to da je i sada s njim došla jedna manja grupa
boraca. Među njima i Sead Pezo. Bio sam iznenađen, time kao i neraspoloženjem
koje se na njegovom licu vidjelo. Trebao mu je odmor, ali će izdvojiti nekoliko
minuta da popričamo.
Naš
susret sam zamišljao drugačijim, bio sam uvjeren da ću ja biti lošijeg
raspoloženja, odnosno onaj koji će imati više da priča. Njegov pogled je
kazivao kako i on ima štošta za reći, no umor je dopuštao da ja govorim prvi.
Nestrpljiv
sam bio čuti njega, te brzo prelazim to kako sam se u Ledićima pridružio
Trošnjanima, kao što je on Ćurevcima, tek naglasivši kako nam je smještaj bio
bajkovit, ali i sluteći. Brzo sam pobrojao nešto od onog što smo u kući
zatekli, još brže opisao njeno napuštanje, nešto više sam rekao o sudbinskom
osjećaju da ostanem uz Lehin vod kod naredbe o držanju odstupnice...
Iako
umoran slušao me pažljivo, bez nekih posebnih reakcija. Tek blage je izazvao i
dio priče o spašavanju Kolara, naporima koje smo tada podnijeli.
Glavu
je podigao, promijenivši izraz lica, to kao i obavezni uzdasi, kiseli i nečujni
osmjesi, vrćenje glavom, došlo je kada sam pomenuo Nihada, odnosno drugi naš
vanredni zadatak. Nisam sada pogađao njegove misli, vjerovao sam da to samo
prati ono što se nama dešavalo...
Nevjerice,
začuđenosti je bilo kod njega i više nego bih očekivao, tako da žurno završih
svoju priču. Spreman da i sam čujem nešto, što bi naše začuđenosti trebalo
poravnjati.
- Ja
ne mogu da vjerujem – počeo je, najavljujući takvo što – razdvojili smo se, a slično
nam se nastavilo događati.
- Pričaj!
- To
u Ledićima ti nemam šta pričati, znaš eto i sam da smo se fino smjestili ali da
nije potrajalo. Nastao je haos, to je nagrnulo odozdo da niko nije znao šta se
dešava, kuda idemo. Vi ste se negdje i zaustavili, ovi moji samo pičili. Ono,
kontaš da neko ima informacije gdje trebamo, ideš i šutiš. I onda, to je
razlika, nije nas niko pokupio nego smo mi nabasali na ove iz Fočanskog
bataljona. Faktički smo se njima priključili. I tako, krenuše se ljudi
raspoređivati. Ovaj komandant, šta li je, vidi da smo mi mlađi, i kaže nam
„Hajdete, vi da odnesete bestrzajni top na ono brdo gore!“
- Mi
nosili minobacač, a vi top, fakat neobična podudarnost – već mi je bilo jasno
otkud Seadu nevjerica.
- Jah.
Odnijeli smo mi to, i sad opet ne znamo kud ćemo. Spustimo se malo niže, tu
isto imaju neki brežuljci, vidimo da je i tu nekakva linija otprilike već
uspostavljena, nemamo pojma je li to sve dobro uvezano ali šta ćemo, bitno nam
je da smo negdje. Četnici pješadijom već nalijeću tamo negdje postrani, a gdje
smo mi još nema pješadijskih borbi, ali šaraju granate okolo – ovdje je pustio
veći uzdah, pa nastavio – ja ležim za onim jednim grmenom, niže ima već nešto
k'o rov, neki su ranije došli, dan ili dva, ukopavalo se to već. I odjednom
vidim čovjeka, koji gleda u mene i pita me „Ko navodi našu artiljeriju?“ Ja mu
govorim da ne znam, u tom momentu ljuljnu granata...
Sead
je ovdje očekivano zastao desetak sekundi. Iz čega se dalo naslutiti šta će
dalje reći a s obzirom da sam već shvatio da govori o Zakareliju, za kojeg sam
imao informaciju da je poginuo.
Trebalo
mu je tog novog vazduha da vjernije opiše užasnu sliku koju je gledao.
Raskomadano tijelo načelnika artiljerije, prizor je koji će u svom pamćenju
nositi dok u njemu bude života.
Zaustio
sam reći da sam ne mnogo drukčije i zamišljao pogibiju Zakarelija, ali sam
prećutao. Prihvatam kako stvarne razlike i nema. Brigadni artiljerci su gađali,
izvjesno im je trebalo preciznije navođenje. To je bio zadatak koji je Zakareli
sebi dao. U čijem izvršenju ga je jedino smrt i mogla spriječiti.
Teško
je slušati kada god se opisuju ovakve pogibije, pa se ne trudih pamtiti
detalje. Tek završne rečenice, Sead je posljednji koji je Zakarelija vidio
živog, i prvi koji mu je poginulom prišao, a za sve to vrijeme s motorole su se
čula pozivanja Zakarelija...
Zagrlih
Seada, još jače shvatam koliko mu je odmor potreban, a i svjestan da je
nepotrebno da komentarišem same te događaje, odlučih reći što je on sam već
zaključio, samo nešto drugačijim riječima:
- Sudbina
je nekad baš nepopustljiva. Razdvojili smo se, a tu noć smo ipak bili toliko
blizu. Ja nešto visočije, i makar mi se tad činilo kako je mene nagazila, sad
vidim da je prema nekima bila kudikamo manje pažljiva. U svakom slučaju, ne
trebaš više mene kleti za ono što skupa prodeverasmo, bez mene ti još i gore
bi!?
- Ako
– shvatao je šaljivi prizvuk u mojim riječima, i bez obzira kako tome
vjerovatno u ovakvim razgovorima nije mjesto odgovori u istom tonu – sve je
krenulo od kako sam odlučio tebe da pratim, vjerujem da sudbina malo kasni s
našim razdvajanjem.
***
Kao
i u Ledićima, Sead ide svojim Ćurevcima a ja se vraćam Trošnjanima. I dnevniku.
Dok
sam dodavao nova saznanja, pogled mi je pratio narednu četvoricu koji će sada na
smjenu, u krajnja dva rova. Još sam pod dojmom Pezove priče, i nije mi se dopalo
što su Ada i Selćo pošli dobrovoljno, i to s bećarcem.
Malo
mi je laknulo pošto je izvršena smjena na prvom rovu, ali dok dvojica starih
trčaše naniže prema šumi, dotle skoro osjećah kako Ada i Selćo i dalje pjevaju
bećarac, jednako ne žureći. Ne znam, ne volim da slutim, ali ostajem pogledom
na njima dok ne uđu u taj drugi, najistureniji rov.
Odriješi
još jedna granata. Iznad samog potoka. Skoro sam siguran da su četnici njih
primijetili, put je na karti jasno ucrtan.
Sljedeća
korekcija bi mogla biti tačna i brza, a oni jednako ne žure. Zatvaram oči,
očekujem prasak čiji će me zvuk probosti do srca.
Sa
strahom ponovo otvaram oči, sračunao sam koliko je vremena prošlo, koliko su
oni malo prešli, kako su laka meta bili.
Tamo
gdje su trebali biti, sada je dim. Nije nimalo crn, sav je nekakav bijel, ali
jednako gust. Još će se brže razići, brže ćemo vidjeti da li još daju znake
života...
Nisam
jedini što je gledao, što je spreman da odmah potrči ka njima.
Koji
se sada čudi da neće biti potrebe!
Dim
se nije sasvim razišao, ali se jasno razabiru dvije siluete koje se, ništa brže
u odnosu na ranije, i dalje kreću prema svom rovu. Ne vidi se, ali sve izgleda
kao da i dalje pjevaju, kao da sve vrijeme bećarac nisu ni prekidali. Ne
obraćaju pažnju na dim koji ih prati, iza kojeg je ostao duboki krater.
Trljam
oči, ne smijem upisati da je granata pala samo metar-dva ispod njih, može biti
da je ugao varljiv, da je bilo i desetak.
Ne
mogu četnici preciznije, puštaju ih da uđu u rov. Jedva čekam da završe smjenu,
da se vrate, da ih pitam da li su uopšte zalijegali, da li su odmah osjetili da
je pala ispod, da li su odmah znali da će svi geleri naniže, da li su vjerovali
kako će ako potrče natrčati pod sljedeću. Ili su budale, kako Fadil Barlov
reče!?
A
dok se ne vrate, upisaću onako kako sam ja vidio. Ja i još nas bar tridesetak.
