X - 29 / Učimo na pogrešci

Kresni okom garava djevojko;
kresni jače, da palim cigaru.

                                 
Ostade mi šešir na astalu;                       17. juli 1993.                                   
i pod šešir dvije čaše male.

Dvije male, ali otrovane;
otrovane, ali meni drage.

 

          Osim što je Murat sinoć dotjerao još hrane, i dovezao tu jednu grupicu boraca, donio je konkretnije informacije o situaciji na Bjelašnici. Sve je u popriličnom haosu, pa i logistika. Mi smo jedina jedinica koja je odozdo izvukla poljsku kuhinju, dijelovi jedinica koje pristižu sa sobom ne vuku, hoteli jesu u funkciji, ali je i našu kuhinju bilo nužno staviti na cjelodnevno raspolaganje. Izbjeglice su još tu, nešto vojske još pristiže, jednostavno je teško doći na red. Za sada, nama to i nije problem, mještani su još uvijek redovni.

Svanuće je donijelo nastavak noći. Svuda ispod nas se čuju pješadijske borbe, do nas doluta tek po neka granata.

Kad već nismo u direktnoj borbi, to imamo vremena da se reorganizujemo. Kao minobacačlije smo se ponovo iskupili, onaj stari, glavni dio, bez Peza, Kovača i dvojice Biče, pa smo i uz Lučku četu. Fahrovi su konačno tu s nama, zbog malobrojnosti su uz Ćurevce. To je balans koji smo mogli postići, do daljnjeg smo svi na položaju, samo je linija podijeljena na dva dijela, unutar kojih se radi u dvije smjene.

Minobacač nemamo, pa mi nije bio problem da svoje smjestim blizu Trošnjana. Ostali nisu bili protiv.

Remzija i ja smo noć proveli u rovu, tako da nam je danas najbitnije naći što bolje, zaklonjenije mjesto na kojem ćemo moći nastaviti s čitanjem romana. Pri tome smo nastojali voditi računa da baš i ne upadamo u oči, pa smo se svjesno spustili skroz nisko. Salji sam objasnio otprilike gdje smo, za slučaj da me ko bude tražio.                                   

Nije se bilo lako odmah koncentrisati na čitanje, ali kako je dan odmicao to sam sve manje mislio na ono što se dešava tako blizu mene, a sve više na ono što se kao dešavalo Buču Kasidiju i Sandens Kidu. U momentu sam se sav predao priči u kojoj su skoro uhvaćeni, žurno sam čitao da vidim kako će se ovaj put izvući...

Presijeca me Šaban Andelija, rukom mi išareti da dođem do njega. Samo sam Remziji dao znak da ga  napuštam, a prije nego Šabana išta stigoh upitati, potrčah za njim. Zaustavismo se tek iznad potoka prema Šabićima. Nekome je zviždao, a meni objašnjavao.

Nekakvo je tele pošlo četnicima, neki su ga zaustavili, a tima treba i naša pomoć. Još će ispasti i da činimo dobro djelo, ali ja i nisam sasvim siguran, čim je tu Koja. A gdje je on, tu su i Ciroli i Pohara, te Čop i Dževad Vejo. Eko nije tu, nisu sigruni da bi se ovaj put s njima složio, a i Ćasara je s Ćuzom i Zuhdijom...

Ovi su svoje skoro završili, Koja je znao gdje metkom treba tele pogoditi, ostali meso sijeku i peru u potoku, pripremaju ražnjiće. Naše je da prikupimo granje i naložimo vatru.

Kako jutros još nema ni mještana ni Murata Pejkovića, ja sam i pregladan da bih tek tako odbio sličan poziv, bez obzira na nejasnoću čemu trebam zahvaliti. Umjesto da razmišljam o tome pridružujem se Šabanu, i vrlo brzo složismo finu vatricu. Još samo da kresnemo!

Pogledasmo se, a ti pogledi, kao nikad, rekoše sve. Ni jedan nemasmo vatre!

Sklopi se i cijela priča, ovima u potoku je to i falilo - a mi minobacačlije smo im bili najbliži. Oni su povjerovali da Šaban ima, a on se sjetio mene. Ja sam posljednji skopčao cijeli fol.

-       Nek je i ovo jednom stvarno bilo, da je zec gotov a ražanj u šumi – ali sam zato odmah i dobio ideju – znam koliko nam je bitna svaka cigara, ali ćemo dvije žrtvovati. Gore idemo polahko, nekog ćemo već naći da nam jednu pripali, a onda koliko nas noge nose trkom nazad, na filteru ćemo držati prst da sporije gori, pušiti i nećemo, samo ćemo paziti da se ne ugasi, odnosno da na vrijeme pripalimo drugu. A ostalo je - moja briga!

 

Plan je bio skoro savršen, pa Šabanu nisam otkrivao detalje, odnosno svoje zamisli.

U prilog je išlo što sam znao da Remzija ima šibicu, posebno njegova udubljenost u čitanje. Meni je pripalio cigaretu, a nije se čudio što i Šaban odmah ne pali svoju.

Potok nije bio toliko blizu, jedna cigareta ne bi dotrajala. Opet, sva je sreća da smo odmjereno žurili, držao sam prst na filteru, vodeći i računa da se ne ugasi, a i da ne posrnem, malo iznad potoka, taman na vrijeme smo pripalili drugu, jer s jednim ni ja nisam računao.

Skoro pola cigarete je ostalo, pa otud ne bi žala što je prvi eksperiment propao. Ja jesam vjerovao u barutna punjenja od šesetki kojih sam, inače već odavno, uvijek nekoliko imao u džepovima, ali sam sasvim zanemario da i ona, ma kako malecna bila, imaju detonaciju!

Istresao sam jedno kao fitilj, na kraj stavio drugo, cigaretom pripalio. Simpatično je izgledalo, ali umalo i previše razočaravajuće, detonacija je pripremljene grančice samo rasturila, razbacila pola metra uokolo.

Za drugi nam je pokušaj, osim brzine u slaganju, bilo potrebno i da brzo naučimo na prethodnoj pogrešci. Ovaj put ćemo nad cijelo punjenje složiti jednako sitnih, suhih grančica, ali po njima i četiri malo deblje, dovoljno jake da se odupru detonaciji.

Uspjeli smo. Vatra je planula, nas nervoza prošla. Taman su nam dobrodošla i po dva preostala dima.

Sve se poklopilo s trenutkom kada su Koja i ostali izlazili s mesom. Malo nas je čudilo, više pitalo da li to trebamo smatrati grijehom, tek nosili su samo jednu zadnju nogu. Nama je sasvim dovoljno, ali...

Pohara je pojasnio, vratio se i ostatak teleta zagnjurio u potok. Znamo da gore ima još gladnih, čim završimo raspitaćemo se ima li i raspoloženih. Uz to, trebaće ispuniti još samo dva uslova: Da o svemu ćute, i da bar jedan od njih - ima šibicu!

Šabići