S one strane vode Sane,
platno b'jeli dilber-Sajma.
U ruci joj hamajlija,
s njom se Sajma zaklinjaše:
12/13. juli 1993.
„Jest', tako mi hamajlije,
neću ljubit' jabandžije.
Već komšiju najbližega,
srcu mome najdražega.“
Posljednji metri su najteži. Ali se najlakše podnose, zbog osjećaja da je cilj za metar bliži od gubitka preostalih zaliha snage.
Tako,
skoro iscrpljeni ulazimo u selo. I u trenutku kada ti osjećaji bivaju smjenjeni
drugima.
Radost
nije kakva bi trebala biti, suviše je tiho. Razočarani smo, očekivali smo življe
selo, neke vedrine u njemu.
Proteklih
sam sati previše razmišljao, više mi se neće. Žurno nas vodim u dvorište prve
od kuća.
Gdje
rukom ustavljam Salju i Peza, sam idem, a prije nego bilo koja vrsta straha
stigne da nas pritisne, pokucati na vrata.
- Koji
ste? – na selam nam pitanjem odgovori čovjek za kojeg smo sigurni da ga ranije
nismo viđali, a što je potvrđivala i njegova jednaka iznenađenost.
- Ćurevci
– mučih se da smislim kako da objasnim što jednostavnije – malo smo lutali, a
rečeno nam je da se skupljamo u Ledićima.
- Ovo
su Dujmovići – čovjek pokaza kako može biti još odbojniji.
- Kažem
da smo zalutali. Mrtvi smo umorni, jednostavno ne možemo dalje. Nego, da nam je
bilo gdje malo drjemnuti, odmoriti.
- Žao
mi je, gužva je i ovako.
- Je
li i štala puna? Nama ne treba ništa drugo, samo da se negdje sklonimo da ne
puše.
Ja
sam držao miran ton, sada već spreman da ponovo dobijem negativan odgovor. Ono
što nisam očekivao, to se desilo - nisam dobio nikakav odgovor.
A
pred zalupljenim se vratima počeh znojiti jače nego preko močvare.
- Šta
je bilo? – Salja je čuo tihu lupnjavu vrata, te mi odmah priđe.
- Ništa,
ovdje nam ne vele konak! – ovo sam namjerno izgovorio malo glasnije.
- I
bolje je – Pezo nam se također primače – bolje je da produžimo sad dok smo
zagrijani, nego ujutro kada se ohladimo.
- Možda
bi bilo bolje, kad bih ja mog'o – još sam držao nešto jači ton – ali, ako bih
ja ovakav noćas produžio do Ledića, ujutro ne bih bio ni za kurac. Da bar nisam
gladan...
- Šta
ćemo? – skoro uglas me pitaše.
- Na
štalu. Samo nek ne puše, ja ću zaspati k'o janje.
- Rek'o
sam da ovdje nemate gdje! – ona se vrata još jednom otvoriše, i još jače
zalupiše.
- Idemo.
Polahko ćemo – Salja je bio sasvim ozbiljan.
Kako,
ja noge jedva da osjećam!? Prođoh naprijed, i zastah i kod naredne kuće.
Nisam
se osvrtao na njihova negodovanja, kucao sam.
Malo
topliji doček. Istina, ovaj put sam samo i pitao za dopuštenje da se do jutra
sklonimo na štalu.
Iako
sam očekivao da će nam žena što je otvorila vrata ponuditi sama neki kutak u
kući, nisam bio razočaran što se to nije i desilo.
Kad
je čovjek pospan, gladan, iscrpljen, još uvijek sav razapet između stalnih
smjenjivanja osjećaja straha i vjere u vlastitu srećnu zvijezdu, te kada uz sve
to pokušava još da zaboravi utiske kako je i varan, lagan, iznad mećuću svoje
nenamjerne pogreške, i kada umjesto konačnog zadovoljstva treba da prihvati i
razočarenje, teško i da može o bilo čemu razmišljati sem o bilo kakvom odmoru.
Tako, dok uz pomoć domaćice dođosmo do merdevina, usput joj se zahvaljujući, ja
smišljah šta ću reći pred spavanje.
- I,
mi treba ovo da branimo!? – to smislih, rekoh odmah pošto se popesmo, a neće me
biti stid isto i u dnevnik zabilježiti.
- Šta
si ti očekiv'o? Budi sretan i na ovome – Salja je govorio kao da razumije
ponašanje mještana – nema nigdje naroda kao što je naš. Nije ovima drago što
smo došli, oni misle da smo svi trebali izginuti na Rogoju i Grepku. Vidio si
da ni iz Hrasnice, iz Sarajeva, sad ima tunel, nije niko, haman, doš'o da
branimo Grebak. Jedino, može neko izaći da goni nas, da idemo vraćati...
Pričaće
Salja i Pezo još neko vrijeme. Mene je počela tresti blaga groznica, zatvarao
sam oči a gledao neke kolutove koji mi lebdješe ispred očiju. Podsjeti me to na
moju bolest, alergiju na sunce, ovo je vrijeme kada me najviše napadala.
Boraveći
u Visokom uspio sam zbaviti kutijicu beviplex tableta, nosio sam ih preko
Visočice i Neretve, bez potrebe da ih koristim. Tada sam osjećao kako mi ruke i
noge pomalo bride, čega sada nema.
Vjerujem
da mi se kolutovi pričinjavaju zbog groznice, te zamolih da legnem u sredinu.
Koliko će još Salja i Pezo pričati o današnjem danu ne znam, ja sam tonuo u san
razmišljajući popiti tabletu ili ne.
***
Probudio
sam se bez kolutova. Povjerovao sam da su se ova dvojica nekoliko puta budila,
nisam siguran je li mi trebaju zavidjeti što sa mnom ne bješe tako, a provjerio
sam - kutijica je još nekorištena. Odmahujem glavom, kao što se odmahuje nad
nebitnim mislima, sretan da se osjećam sasvim dobro.
Još
bolje, nakon što vidjeh kako naše ustajanje nije bilo i iskradanje iz sela.
Ženi
se, svakako, zahvalismo na svemu. Gorak čaj koji je iznijela pred štalu, nije
bio vrijedan toga, ali informacije jesu. Nećemo u Lediće, nego u Ledićke Luke -
tamo su svi Fočaci!
Peza
je čudilo kako je ova žena znala ove informacije, a Salju - kako sam odolio da
ne išćem doručak. Propustio sam njihovu noćašnju raspravu, pa prvome govorim da
je razumljivo što su ovdje svi zainteresirani za dešavanja okolo, a drugome da
sam jutros, budeći se, tako sebi obećao: Neću iskati ništa, ali ni išta odbiti.
Svu trojicu nas je zanimalo kako se desilo da smo i iz potoka promašili i umjesto u Lediće izašli u Dujmoviće, ali o tome ćemo usput. Prije toga podijeliću misao koja me je ispratila, ma kako to bilo ružno s moje strane, neću plaho žaliti ako uskoro ovo padne. Odnosno, ako i ova sela pogore. Zapravo, probat ću sebi obećati kako će mi ovdje prioritetno biti čuvati vlastitu glavu.
