Prošetale tri
djevojke,
sve tri Sarajke.
lale smo, zumbuli smo,
sve tri Sarajke.
Jedna nosi zlatan
đerđef,
hoće da veze.
lale smo, zumbuli smo,
vezak da veze.
Druga nosi sitan
biser,
hoće da niže.
lale smo, zumbuli smo,
biser da niže.
Treća nosi bijelo
platno,
hoće da bijeli.
lale smo, zumbuli smo,
platno da bijeli.
Nismo se žurili, s ustajanjem, s ispijanjem čaja,
s polaskom. Ništa se vani nije čulo što bi nas tjeralo. Zadržavao nas je taj
lagani razgovor s domaćicom. Informacije o stanju okolo manje, one o putu koji
će nas sigurno svesti u Ledićke Luke svakako.
I devet je prošlo kada smo krenuli, nije mnogo
daleko, vani se još uvijek ništa ne čuje, pa ni hodom nismo žurili. Vrijeme je tmurno, jednako kao i upale mišića
u našim nogama, a još smo i, za svaki slučaj, objašnjeni put pratili pogledom, krećući
se uz samu šumu. Sve manje smo i razmišljali žuriti, sve se više čudeći što
nastavak četničke ofanzive kasni.
Razgledavali smo okruženje, razgovorom tumačili
to što vidimo, nagađajući kuda bi mogle ići te naše nove linije.
Još jednom se iščuđavamo mirovanju četnika, haman
ćemo povjerovati da svjesno čekaju da postavimo linije. Bilo da je u pitanju
njihovo viteštvo, ili pak to da ne žele da se jure s nama...
Nismo imali ideja, pejzaž nam se nije dopadao.
Pojas koji se proteže sjekući Ledićke Luke nalazio se između dvaju mogućnosti.
Ispod je ona koju smo, nakon samog povlačenja, otprilike očekivali, iznad ona
koja je sada realnija.
To iznad je Bjelašnica, preduslov je da se i sve
ovo pusti. Odustajemo od priče o tome.
S mjesta gdje se krajolik bolje iscrtavao pokušavamo
još jednom, svojim glavama postaviti liniju odbrane. Nemamo informacija da je
Kijevo palo, vjerujemo da mora krenuti od uvezivanja s njima. Ima tu
brežuljaka, vezujući se vode ukoso, vijugaju, penju se. Duga linija, ali ne
može biti koliko ona oko Grepka.
Linija duga, s još dužom manom. Pogodna je za
odsudnu odbranu, s teškom opcijom eventualnog novog povlačenja, ali i s nekim
realnim izgledima da bismo mogli uzvratiti i kontraofanzivom. I jedno i drugo
vjerovatno iziskuje velike gubitke.
Zbog toga odustajemo i od ove priče. Prepustićemo
je onima kojima to i jeste zadatak, mi ćemo naredni predah posvetiti onome što
poznajemo, ili smo sinoć trebali upoznati.
Toliko smo vremena odvojili, i opet ostali bez
sigurnosti u ono što smo skrojili. Zanemarili smo kako su nas putevi i potoci
prevarili, orijentacija izdala, tek smo gledali u livadu, pašnjak, na drugoj
strani, na kojem nas je mjesec stigao, zaustavio i uputio ovamo. Sada se ne čudimo
što smo imali utisak da smo blizu sela, a njega ne bi, samo ona tišina. Tiho je
i sada tamo. Tiho je i ovamo. Tiho je svuda oko nas.
Ja sam i sada zavirivao u kartu, ali sam je brzo
vratio nazad. Sad mi je izgledalo da sam pogriješio još na početku, da smo se
iskupljali u Brutusima, ili čak u Gračanici, a da smo se iz potoka peli Gaju i
Mijanovićima. Ne, ne bi trebalo da je bilo tako. Jesu ovuda sve stijene i
krivine slične, ali i selo iza našeg pašnjaka mogu biti i Ostojići.
Nisam s njima započinjao priču još i o ovome. Od
toga da smo iz potoka okrenuli na skroz suprotnu stranu, gluplje je samo to što
smo u povratku umjesto u Ledićima završili u Dujmovićima.
Kada smo pomislili kako smo neke svoje dileme
riješili, a iščudili se za nekoliko dana, ili mjeseci unaprijed, pred nama se
ukazuju Ledićke Luke. Raspitivali se nismo, a zamišljali smo ih drukčijima,
valjda uz asociranje na Kerleta, nikako kao poljanu s tek jednim jedinim
objektom.
Unutra je Komanda i Logistika, dok je vojska sva
noćila pod vedrim nebom! Sada se radosno izlažu suncu, svaki put kada malo
progrije sluteći nevremenu. Usput se može reći kako i četnicima prkose.
Uz sve, naš dolazak je izgledao sasvim normalan.
Vojska koja je cijelu noć probdjela tu negdje, koliko god da joj je bilo
neudobno nije se još bavila i time je li ko gdje, i kako zalutao. Buđenje dana,
pojavljivanje sunca samo su ih prebacili na druge lične brige.
Neko se, međutim, a prije nego se pozdravismo i s
petinom koje pogledima tražismo, sjeti da nas uputi prema Muratu Fuluriji, kome
se trebamo javiti čim prije.
- Gdje gori, Učo, veliki prijatelju – skoro sam
zagalamio iz hodnika, prema prostoriji u kojoj sam vidio Murata.
- Gle ovoga sad, a taman sam bio sredio brojno
stanje – uz razumljivi smješak, Murat na svoj način potvrdi moje sumnje o
razlozima našeg javljanja.
- Eno, sad ćeš još reći da ćemo i ručak morati
preskočiti.
- Pusti ručak, lahko ćemo za to... Bio sam vas
skroz skino s brojnog stanja. Tebe, Salju, i...
- Peza!?
- Znači, i oni su stigli – on je vrtio glavom, dok
sam ja klimao – pa, gdje bijahoste svu noć?
- Duga priča. I, nebitna. Nego, de ti to brojno
stanje prepravi. Ne volim da se, ma i vodim ko nesto.
- Ma nisam ja vas vodio kao nestale, nego nikako!
Nestali, poginuli, ili nepoznato, svejedno je
prošlost.
Ostavljam Murata, snaći će se on, brzo će
popraviti. A i ne mora žuriti, važno je da smo mi tu, pa kada nas se doda na
stanje.
Do ručka, ili večere, šta će već biti, nije bitno
- koliko da se iza zaklonjene strane ovog objekta nešto u kuhinji krčka, i nas
se trojica dogovorismo malo dodvoravati suncu, dok još i progrijava.
Ako sam u san i zalazio, stalno sam se budio,
svaki put kada bi sunce uporno zalazilo. Sunce, na koje jedino ja gledah drukčijim
pogledom. Ne razumijevajući sebe.
Sunce mi je smetalo, još više kada bi zašlo. Kontam
da alergije nije bilo, a da se groznica premišlja da li bi popustila, ili stegla
jače. Zbog čega bijah pod utiskom da bi mi više odgovaralo da sam u pokretu. Pod
uslovom da bi se moji mišići s time složili.
Nisam ni vidio smisao ovog našeg izležavanja, bez
obzira na informacije koje smo u međuvremenu dobili.
Ako se ovdje linije postavljaju, ako je tu i Zaim
Imamović, čovjek o kojem smo toliko toga čuli, a koji je na ova područja iz
Goražada stigao pred ofanzivu, ako i imam želju vidjeti ga, pošto ono jednom
kad je uvraćao u Kerleta Luke ja se ne zadesih, nije mi želja da naše
upoznavanje bude ovakvo. Ako se liinje postavljaju, ako smo mi i određeni da
budemo rezerva, ova prva dva dana, opet smo trebali, i morali biti negdje bliže
tim linijama.
Ako me malo i buni što smo mi prvi u rezervi,
kako god bilo odmorniji smo od oba druga bataljona, razumijem i da je treći
bataljon, ipak, treći.
Pokušao sam s nekima progovoriti koju o tome, ali
dobih odgovor kako nije moje, naše da se tako zamaramo. Sunce se javlja i gubi,
svaku zraku treba koristiti. Čeka nas jedan miran obrok, poslije ko zna...
Taj obrok je počeo kao ručak, završio kao večera.
Toliko je vremena trebalo kako ne bi pravili gužve, mogućnosti da nas četnici
primijete...
Pred sami akšam su počeli granatirati, istina po
kosama ispod, i sa strana. Nisam se ni morao raspitivati, to su područja koja
su pokrila ona dva bataljona.
Još je manje pameti trebalo pa zaključiti da će
ubrzo početi i pješadijske borbe. Ako je nešto dobro, to je da nisu dugo
trajale. Vispreniji i to razumiju, četnici su prvo pretpostavili da smo tu
postavili nove linije, kasnije su se samo u to uvjerili.
Sada i oni koji to nisu sami shvatili, za
sutrašnji dan ne traže pojašnjenja. Grmiće cijelom tom linijom. Jesmo rezerva, ali
u situaciji kada „u igru“ možemo biti uvedeni svakog trenutka.
Svima nam je to jasno, ja se još pitam i kako ću podnijeti
noć koja se spušta.
Ledićke
Luke
