Prošetale tri
djevojke,
sve tri Sarajke.
lale smo, zumbuli smo,
sve tri Sarajke.
Jedna nosi zlatan
đerđef,
hoće da veze.
lale smo, zumbuli smo,
vezak da veze.
Druga nosi sitan
biser,
hoće da niže.
lale smo, zumbuli smo,
biser da niže.
Treća nosi b'jelo
platno,
hoće da bijeli.
lale smo, zumbuli smo,
platno da bijeli.
Nismo
se žurili, s ustajanjem, s ispijanjem čaja, s polaskom. Ništa se vani nije čulo
što bi nas tjeralo. Zadržavao nas je taj lagani razgovor s domaćicom.
Informacije o stanju okolo manje, one o putu koji će nas sigurno svesti u
Ledićke Luke svakako.
I
devet je prošlo kada smo krenuli, nije mnogo daleko, vani se još uvijek ništa
ne čuje, pa ni hodom nismo žurili.
Vrijeme je tmurno, jednako kao i upale mišića u našim nogama, a još smo
i, za svaki slučaj, objašnjeni put pratili pogledom, krećući se uz samu šumu.
Sve manje smo i razmišljali žuriti, sve se više čudeći što nastavak četničke
ofanzive kasni.
Razgledavali
smo okruženje, razgovorom tumačili to što vidimo, nagađajući kuda bi mogle ići
te naše nove linije.
Još
jednom se iščuđavamo mirovanju četnika, haman ćemo povjerovati da svjesno
čekaju da postavimo linije. Bilo da je u pitanju njihovo viteštvo, ili pak to
da ne žele da se jure s nama...
Nismo
imali ideja, pejzaž nam se nije dopadao. Pojas koji se proteže sjekući Ledićke
Luke nalazio se između dvaju mogućnosti. Ispod je ona koju smo, nakon samog
povlačenja, otprilike očekivali, iznad ona koja je sada realnija.
To
iznad je Bjelašnica, preduslov je da se i sve ovo pusti. Odustajemo od priče o
tome.
S
mjesta gdje se krajolik bolje iscrtavao pokušavamo još jednom, svojim glavama,
postaviti liniju odbrane. Nemamo informacija da je Kijevo palo, vjerujemo da
mora krenuti od uvezivanja s njima. Ima tu brežuljaka, vezujući se vode ukoso,
vijugaju, penju se. Duga linija, ali ne može biti koliko ona oko Grepka.
Linija
duga, s još dužom manom. Pogodna je za odsudnu odbranu, s teškom opcijom
eventualnog novog povlačenja, ali i s nekim realnim izgledima da bismo mogli
uzvratiti i kontraofanzivom. I jedno i drugo vjerovatno iziskuje velike
gubitke.
Zbog
toga odustajemo i od ove priče. Prepustićemo je onima kojima to i jeste zadatak,
mi ćemo naredni predah posvetiti onome što poznajemo, ili smo sinoć trebali
upoznati.
Toliko
smo vremena odvojili, i opet ostali bez sigurnosti u ono što smo skrojili.
Zanemarili smo kako su nas putevi i potoci prevarili, orijentacija izdala, tek
smo gledali u livadu, pašnjak, na drugoj strani, na kojem nas je mjesec stigao,
zaustavio i uputio ovamo. Sada se ne čudimo što smo imali utisak da smo blizu
sela, a njega ne bi, samo ona tišina. Tiho je i sada tamo. Tiho je i ovamo.
Tiho je svuda oko nas.
Ja
sam i sada zavirivao u kartu, ali sam je brzo vratio nazad. Sad mi je izgledalo
da sam pogriješio još na početku, da smo se iskupljali u Brutusima, ili čak u
Gračanici, a da smo se iz potoka peli Gaju i Mijanovićima. Ne, ne bi trebalo da
je bilo tako. Jesu ovuda sve stijene i krivine slične, ali i selo iza našeg
pašnjaka mogu biti i Ostojići.
Nisam
s njima započinjao priču još i o tome. Od toga da smo iz potoka okrenuli na
skroz suprotnu stranu, gluplje je samo to što smo u povratku umjesto u Ledićima
završili u Dujmovićima.
***
Kada
smo pomislili kako smo neke svoje dileme riješili, a iščudili se za nekoliko
dana, ili mjeseci unaprijed, pred nama se ukazuju Ledićke Luke. Raspitivali se
nismo, a zamišljali smo ih drukčijima, valjda uz asociranje na Kerleta, nikako
kao poljanu s tek jednim jedinim objektom.
Unutra
je Komanda i Logistika, dok je vojska sva noćila pod vedrim nebom! Sada se
radosno izlažu suncu, svaki put kada malo progrije sluteći nevremenu. Usput se
može reći kako i četnicima prkose.
Uz
sve, naš dolazak je izgledao sasvim normalan. Vojska koja je cijelu noć
probdjela tu negdje, koliko god da joj je bilo neudobno nije se još bavila i
time je li ko gdje, i kako zalutao. Buđenje dana, pojavljivanje sunca samo su
ih prebacili na druge lične brige.
Neko
se, međutim, a prije nego se pozdravismo i s petinom koje pogledima tražismo,
sjeti da nas uputi prema Muratu Fuluriji, kome se trebamo javiti čim prije.
- Gdje
gori, Učo, veliki prijatelju – skoro sam zagalamio iz hodnika, prema prostoriji
u kojoj sam vidio Murata Fuluriju.
- Gle
ovoga sad, a taman sam bio sredio brojno stanje – uz razumljivi smiješak, Murat
na svoj način potvrdi moje sumnje o razlozima našeg javljanja.
- Eno,
sad ćeš još reći da ćemo i ručak morati preskočiti.
- Pusti
ručak, lahko ćemo za to... Bio sam vas skroz skin'o s brojnog stanja. Tebe,
Salju, i...
- Peza!?
- Znači,
i oni su stigli – on je vrtio glavom, dok sam ja klimao – pa, gdje bijahoste
svu noć?
- Duga
priča. I, nebitna. Nego, de ti to brojno stanje prepravi. Ne volim da se, ma i
vodim k'o nesto.
- Ma
nisam ja vas vodio kao nestale, nego nikako!
Nestali,
poginuli, ili nepoznato, svejedno je prošlost.
Ostavljam
Murata, snaći će se on, brzo će popraviti. A i ne mora žuriti, važno je da smo
mi tu, pa kada nas se doda na stanje.
***
Do
ručka, ili večere, šta će već biti, nije bitno - koliko da se iza zaklonjene
strane ovog objekta nešto u kuhinji krčka, i nas se trojica dogovorismo malo
dodvoravati suncu, dok još i progrijava.
Ako
sam u san i zavirivao, stalno sam se budio, svaki put kada bi sunce uporno
zalazilo za nekid od oblaka. Sunce, na koje jedino ja gledah drukčijim
pogledom. Ne razumijevajući sebe.
Sunce
mi je smetalo, još više kada bi zašlo. Kontam da alergije nije bilo, a da se
groznica premišlja da li bi popustila, ili stegla jače. Zbog čega bijah pod
utiskom da bi mi više odgovaralo da sam u pokretu. Pod uslovom da bi se moji
mišići s time složili.
Nisam
ni vidio smisao ovog našeg izležavanja, bez obzira na informacije koje smo u
međuvremenu dobili.
Ako
se ovdje linije postavljaju, ako je tu i Zaim Imamović, čovjek o kojem smo
toliko toga čuli, a koji je na ova područja iz Goražada stigao pred ofanzivu,
ako i imam želju vidjeti ga, pošto ono jednom kad je uvraćao u Kerleta Luke ja
se zadesih na položaju, nije mi želja da naše upoznavanje bude ovakvo. Ako se
liinje postavljaju, ako smo mi i određeni da budemo rezerva, ova prva dva dana,
opet smo trebali, i morali biti negdje bliže tim linijama.
Ako
me malo i buni što smo mi prvi u rezervi, kako god bilo odmorniji smo od oba
druga bataljona, razumijem i da je treći bataljon, ipak, treći.
Pokušao
sam s nekima progovoriti koju o tome, ali dobih odgovor kako nije moje, naše da
se tako zamaramo. Sunce se javlja i gubi, svaku zraku treba koristiti. Čeka nas
jedan miran obrok, poslije ko zna...
***
Taj
obrok je počeo kao ručak, završio kao večera. Toliko je vremena trebalo kako ne
bi pravili gužve, mogućnosti da nas četnici primijete...
Pred
sami akšam su počeli granatirati, istina po kosama ispod, i sa strana. Nisam se
ni morao raspitivati, to su područja koja su pokrila ona dva bataljona.
Još
je manje pameti trebalo pa zaključiti da će ubrzo početi i pješadijske borbe.
Ako je nešto dobro, to je da nisu dugo trajale. Vispreniji i to razumiju,
četnici su prvo pretpostavili da smo tu postavili nove linije, kasnije su se
samo u to uvjerili.
Sada
i oni koji to nisu sami shvatili, za sutrašnji dan ne traže pojašnjenja. Grmiće
cijelom tom linijom. Jesmo rezerva, ali u situaciji kada „u igru“ možemo biti
uvedeni svakog trenutka.
Svima
nam je to jasno, ja se još pitam i kako ću podnijeti noć koja se spušta.
