X - 18 / Siječe, reže

Mi smo momci Sarajlije,
ašiklije, meraklije,
sa čaršije Baščaršije.
Zapjevati umijemo,
od meraka bolujemo,
a za sevdah umiremo.

Nekada su naši stari,
uz sazove udarali,
šenlučili po mahali.
I bacali u pendžere,
đul-behare i katmere,
djevojkama na pendžere.

Sad nijedan momak više,
kad djevojku begeniše,
uz mušebke ne uzdiše.
Već curicu za ručicu,
uz ulicu, niz ulicu,
na Ilidžu, u Hrasnicu.

Kad smo momci Sarajlije,
ašiklije, meraklije,
sa čaršije Baščaršije;
Zapjevajmo sevdalinku,
uz Šerbinu harmoniku,
nek se ori po Vratniku.

    /Ismet Alajbegović Šerbo/

 

 

Razmišlja li čovjek uopšte? Ili samo iznosi svoja osjećanja, raspoloženja?

Zazirao sam od mirovanja, žalio što nismo u pokretu. Smetalo mi je sunce, njegova nestabilnost, slutnja nadolazećem nevremenu.

S padom akšama se pročulo da uskoro krećemo, bio sam prvi koji je opsovao. Odjednom mi je dosta hodanja, a noć mi se doima prijatnom. Još više negodujem, saznavši da ćemo u Lediće. Bunim se što to nismo odmah uradili.

S obzirom da imaju oni koji o tome misle, a ja nisam među njima, brzo prekidam raspravu sa samim sobom.

Tražim mjesto u koloni koja se formira, iz nekih se razloga opredjeljujem za svoje Trošnjane. Minobacači su nam ostali na Bosanskoj međi, pa sam sebe preraspoređujem gdje mislim da će mi biti najbolje.

Kolona se nije brzo formirala, iščekalo se da se mrak sasvim spusti, a nije bilo žurbe ni u kretanju. Brži od nas je bio vjetar, koji je i pojačavao. A kojega sam uzeo kriviti za ono što će uslijediti nakon samo nekoliko minuta hoda.

 

                                      ***

Čujem da smo naišli na još jedan objekat. U koji je radoznalost prve već svratila, a ne vjetar kako ja pretpostavljah.

Radoznalost se širi, rijetki joj odoljevaju.

Mi Trošnjani smo poznati po tome, najvažnije nam je držati se skupa. Ne žuri nam se zaviriti u objekat, ali ni u Lediće. Izdvajamo se, zbog gustog mraka, pravimo zasebnu grupicu, iz koje po dvojica, u odmjerenim vremenskim razmacima, odlazimo unutra. Mimoilazimo se s drugima, miješamo, ponovo skupljamo na svome mjestu. Usputno smo razmjenjivali informacije, na kraju sabirali učinke.

Radilo se o nekakvom magacinu hrane, koji ne mogosmo isprazniti iako je mali broj onih koji su ulazili a da nisu ništa ponijeli. Svi nismo imali šibice, pa se izabiralo i na sreću. Mi smo nastojali da svi uzmemo i ponesemo različito, makar se putem mijenjali zbog različitih težina.

Drugi se dogovor podrazumijevao, opet ćemo skupa u istu kuću, tako i dijeliti sve što donesemo.

Nastavljamo sporije, zbog tereta, uz usputnu priču o tome koliko je dobro ovo što radimo. Da li se nekad predstavljam bolji nego jesam, bio sam od upornijih da ni mi ne prođemo tek tako pored magacina, sada sam na strani da nam je moglo i bez ovoga.

Jesam li i kolebljiv, brzo mijenjam stranu?!

Dok sam ja lutao oko Ledićkih Luku ostali su uspjeli čuti zanimljivu priču vezanu za jedne druge magacine, one na Grepku. Kako je njima u ušima zvonilo slušajući je tada, tako meni zazvoni sada.

Prvo me zabubnjaše slike koje sam gledao, i to tek djelić od onih koliko sam čuo, i koliko ni čuo nisam, o nevoljama, mukama i patnjama koje su Goraždani podnosili kako bi se branili, i preživljavali. Svjedokom sam bio kada su zadržani tri dana i tri noći jer su magacini bili prazni, čekali su hranu njima namijenjenu!?

Siječe, reže priča da to nije bila istina. Navodno su oni koje je povlačenje s Grepka navelo na te magacine uradili slično što i mi noćas. S tim da su oni imali nešto više vremena, a i obraza da odmah počnu prenositi istinu o onome što su našli.

Boljele su ih patnje Goraždana, boljelo što su i sami gladovali. Pored svih tih magacina. U trenutku pada Grepka dupke punih. Boljelo ih je, i boli nas što je najveći dio toga ostao četnicima.

Ne znam koliko je usta prošlo dok to stiže do mojih ušiju, neću se zamarati je li uveličavano, sasvim mi je dovoljno ovo što sam ovdje vidio. Kajanje je nestalo, koliko smo mogli pobrinuli smo se da ni sve ovo ne ostane četnicima.

 

                                     ***

Nikada se nismo gurali, tako da i sada u selo ulazimo među posljednjima. I pored toga, sreća nas ni ovaj put nije obišla, našli smo jednu praznu kuću. Trošnoga izgleda nije bila mamac za one prije, kao ni njena blaga izolovanost.

Već je bila obijena, pa nismo unutra očekivali ništa posebno. Njena skromnost nam je i odgovarala, bitnije nam je da osjećamo mir koji će nam pružiti.

Dok se dogovarasmo gdje i kako da postavimo našu stražu za noćas, Fadil Barlov „nanjuši“ tor uz kuću, u kojem je blejalo pedesetak brava. Da ništa drugo ne nađemo žaliti se nećemo, a tor je odredio i mjesto našeg stražarskog mjesta.

Tako je napravljen i produženi plan za ujutro, ustaćemo prije ostalih, kako bi Fadil s još dvojicom zaklao i pripremio dva-tri brava. Jedino što znamo je da smo još i sutra u rezervi, odnosno izvan borbenih djejstava, pa nam se to vrijeme koristi. Kako Ferid Pekas reče, ako nam je nekome ovih dana poginuti, da se bar potrudimo da ga to ne zadesi gladnog. Nismo sigurni da ostale kuće raspolažu ovolikom stokom, pa je bitno biti makar malo brži od Komande koja će u tom slučaju da krene sa zapljenjivanjem...

Prijedlozi da bi nekoliko janjaca trebali držati na tavanu, jedne odmah pope gore. I dok su ostali pravili raspored u skromno opremljenim sobama, odozgo su dolazili mameći pozivi.

Od skrivanja brava na tavanu neće biti ništa, prepun je. Nestrpljivi su i pipanjima utvrđivali, te nabrajali šta sve ima gore, dok ne popustiše pod prijedlozima da idemo odmarati, a da ujutro se damo na prijegled, i preuređenje kuće.

 

                                    ***

Šta sve ima u kući, da saznamo sačekaćemo jutro. Ali nećemo ni zaspati odmah. Od dvije nađene harmonike jednu smo snijeli. Ubijedili Senada da provjeri kako nije zaboravio svirati, a sebe da se znamo prilagoditi, i da se ne mijenjamo. Gurali se nismo, sreća nas je pripazila. Od mnogo šta nam je muka, ali poklone sudbine ne odbijamo.

Nismo nestrpljivi saznati šta će nam sve ova kuća pružiti, ali nam je jedno već jasno. Ovo jeste kuća, ali u funkciji skladišta. Privatnog.

Ledići su srpsko selo. Iseljeno još kod prvih borbi. Kuće nisu paljene, služile su za smještaj izbjeglica. Očito, ne i sve.

Nije ovdje magacin, nema tu previše hrane. Zato ima svega drugog. Ledići nisu na takvom mjestu da bi neko u njih prebacivao svoje stvari. I da jesu, vjerovatno bi, u tom slučaju, birao i bolju kuću, a sigurno ih ne bi gomilao na tavan.

Ovo nije, ne može biti vlasništvo jednog čovjeka, jedne porodice, svo ovo je opljačkano. Neko je bio u situaciji, poziciji da selo obiđe prije nego je otvoreno za izbjeglice. Sve najvrijednije je uzeo, smjestio tu. I držao pod ključem.

Ko je, i gdje je sada, nama nije bitno. Vrlo vjerovatno ga nikada upoznati nećemo, ali nam to ne smeta da mu obećamo kako kuća, nakon našega boravka, neće biti ni blizu kakvom ju je ostavio.

Ledićki potok