O džamijo
Karađoz-begova,
što mi u te grom udara
često?
Jel u tebi stijena od
Budima,
jel u tebi siromaško
blago,
ili si se s haramom
gradila?
14. juli 1993.
Iz džamije nešto
progovara:
„Nit u meni stijena od Budima,
nit u meni siromaško
blago,
niti sam se s haramom
gradila,
već su u meni đerzi
mujezini!
Pa se penju bijelu
šerefetu,
i gledaju od vrata do
vrata,
gdje će vidjet lijepu
djevojku.
Jali djevojku, jali
udovicu,
jali koju mladu
pušćenicu,
jal nevjestu skoro
dovedenu.
Zato u me grom udara
često!“
Da li ćemo se držati dogovora nije bilo upitno,
samo je trebalo nekoliko trenutaka da se uvjerimo kako ono noćas nije bio san.
Na to je uputila harmonika koja je stajala gdje je Senad poturio, a koja je na
svjetlosti jutra izgledala još ljepše. Mirovat će danas, kao i rezervna na
tavanu, što se neće odnositi na nas.
U prilog nam ide nevrijeme, koje je zorom
pokazalo svoje oštro lice. Umirilo je malo, rekli bismo taman toliko da
situaciju na linijama drži tišom, a nama daje dobre uslove za provođenje
planova.
Fadil i Redžo su na svome zadatku, prvi janjac će
ubrzo biti u spremnom loncu.
Lonci, i ostalo posuđe je ono što nam nikako neće
biti problem. Još sinoć smo na tavanu bili i pažljivi, svega toga je bilo u
izobilju, a zbog lomljivog. I jutros je bilo nemoguće utvrditi koliko je
tanjira, svih oblika, ukupno u kojekakvim paketima. Tek bi danguba bila brojiti
escajg, i čaše. Što ću jednom rečenicom zaokružiti u dnevniku, procjenom da
bismo mogli komotno zimu ovdje izimovati a da nijednu čašu ne operemo! Dilemu
bi mogli imati oko toga da li ih nakon upotreba razbijati, ili samo bacati. Naravno
da nećemo biti tako bahati, već smo odabrali koliko nam je potrebno.
Manje obazrivi ćemo biti prema ostalome. Odjeću
nećemo dirati, s posteljinom neće biti tako. Pogotovo, ne s tehnikom.
Ne znamo koliko ćemo imati vremena za koje
aktivnosti, ali sve tri motorne pile su dobile nove vlasnike. Nije bilo svađa
ni oko tri para skija, kao ni dva bicikla. Mene to nije privlačilo, ali sam
zapikao bolji od dva fudbala...
Bilo je i puno zanimljivih sitnica, Remzija i ja
se dajemo sortirati nađene romane i stripove, kojih ćemo za čitanje imati i dvije zime.
Malo se posvećujem i kasetama, kojih je bilo nekoliko stotina. Uglavnom folk
muzika, koja se i kod nas najviše slušala, od zabavne muzike samo ono najbolje,
dok sam ja posebno bio sretan zbog nekoliko kaseta sevdaha...
Veliki ormar ćemo najprije osloboditi za svoje
stvari, potom će svako dobiti svoj dio.
Ostava će ostati zajednička, tamo je već
smješteno ono što smo sinoć donijeli. Nismo bili nezadovoljni, prilično smo
bili uspjeli s namjerama. I brašna, i ulja, konzervi, hurmi i keksa, svega se
našlo. Zapravo je jedini omanuo Remzija. Tek će čitanje romana da odgoni žal
koja ga je pritisla vidjevši da se nije znojio noseći vreću šećera, već riže.
Za šećer ćemo se snalaziti suradnjom s
Logistikom. Ta suradnja je krenula već jutros, bili su u obilasku i popisu. I
nisu bili oštri, konstatovali su da je naše stado najveće, odmah su uzeli dva
janjca, za ostalo se prepuštamo vremenu.
I dok sam ja sabirao utiske, te žurio zabilježiti
ih i u dnevniku, rečenicom „Za razliku od utisaka iz Dujmovića, ovdje smo
napravili naš mali raj, koji će se isplatiti braniti!“, do nas dođe još jedna
vijest, a vezana za drugi dio Logistike, koji je noćas ostao u Ledićkim Lukama.
Nevrijeme je bilo gore nego smo mi osjetili.
Jedan grom je pogodio onaj objekat. Srećom, stradalih nije bilo. Iako je svaki
doživio posljedice. Naš Latif Odobašić je tek blago ošamućen, a najgore je
prošao Juko Ožegović. Svi vjeruju da ni njegov oporavak neće trajati predugo, pa
je već skrojena i šala koja se prenosi skupa s cijelom viješću. Šala, samo zbog
sudbinskog prizvuka.
Juko je imao nekoliko uzrečica, od kojih je jedna
od poznatijih ta da je običavao reći kako je „nas Ćurevce, sve trlo osim groma!“
Malo je reći da jedva čekamo da se oporavi, da ga
sad upitamo šta nas je sve trlo...
Do kraja dana se vani čula tek povremena pucnjava,
a unutra smo završili s detaljnom pretragom kuće. Remzija i ja smo našli, u jednome kauču, još nešto
čemu ćemo se mnogo obradovati. Ko zna iz kojih sve razloga mi smo bili jedini s
manjkom okvirova, imavši svega po tri. Nakon danas, imamo ih po sedam, sve napunjene,
spremne.
Fadil je stigao vidjeti na mojoj pušci ostatke tragova
hodanja kroz močvaru, a zbog čega me ponovo prekorio.
- Umjesto što buljiš u roman, bolje bi ti bilo da očistiš
pušku! – savjetovao me je tonom koji je podsjećao na naređenje.
- Nisam lud, svaka može do kraja rata – odgovorio sam
uobičajeno, i na način koji je Fadila nervirao.
Ledići
