O džamijo
Karađoz-begova,
što mi u te grom udara
često?
Je l' u tebi st'jena od
Budima,
je l' u tebi siromaško
blago,
ili si se s haramom
gradila?
Iz džamije nešto
progovara:
„Nit' u meni st'jena od Budima,
nit' u meni siromaško
blago,
niti sam se s haramom
gradila,
već s' u meni đerzi
mujezini!
Pa se penju b'jelu
šerefetu,
i gledaju od vrata do
vrata,
gdje će vidjet' lijepu
djevojku.
Jali djevojku, jali
udovicu,
jali koju mladu
pušćenicu,
jal' nevjestu skoro
dovedenu.
Zato u me grom udara
često!“
Da
ćemo se držati dogovora nije bilo upitno, samo je trebalo nekoliko trenutaka da
se uvjerimo kako ono noćas nije bio san. Na to je uputila harmonika koja je
stajala gdje je Senad poturio, a koja je na svjetlosti jutra izgledala još
ljepše. Mirovat će danas, kao i rezervna na tavanu, što se neće odnositi na
nas.
U
prilog nam ide nevrijeme, koje je zorom pokazalo svoje oštro lice. Umirilo je
malo, rekli bismo taman toliko da situaciju na linijama drži tišom, a nama daje
dobre uslove za provođenje planova.
Fadil
i Redžo su na svome zadatku, prvi janjac će ubrzo biti u spremnom loncu.
Lonci,
i ostalo posuđe je ono što nam nikako neće biti problem. Još sinoć smo na
tavanu bili i pažljivi, svega toga je bilo u izobilju, a zbog lomljivog. I
jutros je bilo nemoguće utvrditi koliko je tanjira, svih oblika, ukupno u
kojekakvim paketima. Tek bi danguba bila brojiti escajg, i čaše. Što ću jednom
rečenicom zaokružiti u dnevniku, procjenom da bismo mogli komotno zimu ovdje
izimovati a da nijednu čašu ne operemo! Dilemu bi mogli imati oko toga da li ih
nakon upotreba razbijati, ili samo bacati. Naravno da nećemo biti tako bahati,
već smo odabrali koliko nam je potrebno.
Manje
obazrivi ćemo biti prema ostalome. Odjeću nećemo dirati, s posteljinom neće
biti tako. Pogotovo, ne s tehnikom.
Ne
znamo koliko ćemo imati vremena za koje aktivnosti, ali sve tri motorne pile su
dobile nove vlasnike. Nije bilo svađa ni oko tri para skija, kao ni dva
bicikla. Mene to nije privlačilo, ali sam zapikao bolji od dva fudbala...
Bilo
je i puno zanimljivih sitnica, Remzija i ja se dajemo sortirati nađene romane i
stripove, kojih ćemo za čitanje imati i dvije zime. Malo se posvećujem i
kasetama, kojih je bilo nekoliko stotina. Uglavnom folk muzika, koja se i kod
nas najviše slušala, od zabavne muzike samo ono najbolje, dok sam ja posebno
bio sretan zbog nekoliko kaseta sevdaha...
Veliki
ormar ćemo najprije osloboditi za svoje stvari, potom će svako dobiti svoj dio.
Ostava
će ostati zajednička, tamo je već smješteno ono što smo sinoć donijeli. Nismo
bili nezadovoljni, prilično smo bili uspjeli s namjerama. I brašna, i ulja,
konzervi, hurmi i keksa, svega se našlo. Zapravo je jedini omanuo Remzija. Tek
će čitanje romana da odgoni žal koja ga je pritisla vidjevši da se nije znojio
noseći vreću šećera, već riže.
***
Za
šećer ćemo se snalaziti saradnjom s Logistikom. Ta saradnja je krenula već
jutros, bili su u obilasku i popisu. I nisu bili oštri, konstatovali su da je
naše stado najveće, odmah su uzeli dva janjca, za ostalo se prepuštamo vremenu.
I
dok sam ja sabirao utiske, te žurio zabilježiti ih i u dnevniku, rečenicom „Za
razliku od utisaka iz Dujmovića, ovdje smo napravili naš mali raj, koji će se
isplatiti braniti!“, do nas dođe još jedna vijest, a vezana za drugi dio
Logistike, koji je noćas ostao u Ledićkim Lukama.
Nevrijeme
je bilo gore nego smo mi osjetili. Jedan grom je pogodio onaj objekat. Srećom,
stradalih nije bilo. Iako je svaki od prisutnih doživio posljedice. Naš Latif
Odobašić je tek blago ošamućen, a najgore je prošao Juko Ožegović. Svi vjeruju
da ni njegov oporavak neće trajati predugo, pa je već skrojena i šala koja se
prenosi skupa s cijelom viješću. Šala, samo zbog sudbinskog prizvuka.
Juko
je imao nekoliko uzrečica, od kojih je jedna od poznatijih ta da je običavao
reći kako je „nas Ćurevce, sve trlo osim groma!“
Malo
je reći da jedva čekamo da se oporavi, da ga sad upitamo šta nas je sve trlo...
***
Do
kraja dana se vani čula tek povremena pucnjava, a unutra smo završili s
detaljnom pretragom kuće. Remzija i ja smo našli, u jednome kauču, još nešto
čemu ćemo se mnogo obradovati. Ko zna iz kojih sve razloga mi smo bili jedini s
manjkom okvirova, imavši svega po tri. Nakon danas, imamo ih po sedam, sve
napunjene, spremne.
Fadil
je stigao vidjeti na mojoj pušci ostatke tragova hodanja kroz močvaru, a zbog
čega me ponovo prekorio.
- Umjesto
što buljiš u roman, bolje bi ti bilo da očistiš pušku! – savjetovao me je tonom
koji je podsjećao na naređenje.
- Nisam
lud, svaka može do kraja rata – odgovorio sam uobičajeno, i na način koji je
Fadila nervirao.
