Vidjela sam što
vidjela nisam:
gdje ribica nosi vodu
hladnu,
gdje svekrva ljubi
nevjesticu.
15. juli
1993.
Al to kratko vrijeme
potrajalo:
opet voda nosi
ribičicu,
a svekrva kara
nevjesticu.
Jučer je u Ledićima bilo živo, bataljon se
smještao, svako se bavio predmetima svoje trenutne zaokupljenosti. Tako sam se
ja klonuo raspitivanja kuda su nam linije, ali sam zato čitao već treći roman...
Jutros je i življe. Vrijeme je stabilno, pa i
zvuk okolnih borbi jasnije se čuje. Ne razmišljam o tome, još se divim kako smo
se smjestili. Ipak, nisam protiv onih koji slute, dajem se i radovima oko
kuhanja mesa. Odlučeno je da jutros pojačamo, zaklana su dva janjca.
Spreman sam i ja. Nevrijeme je donijelo grom koji
je pogodio drvo pored onog objekta, gdje su logističari završavali što im je
bio zadatak, usljed čega su Juko i Latif sada na Igmanu, ali je meni godilo.
Zakašnjela alergija, ili iznenadna groznica, šta god da bi - nestalo je.
Dan mirovanja, udobnost koju nam ovaj smještaj
nudi, sve drugo što u kući nađosmo, sve to meni, ali i ostalima, daje tu volju,
odlučnost. Računica kojom baratamo kazuje da se četiri dana teških borbi daju
izdržati, uz dva dana odmora ovdje nakon toga.
***
Što je lijepo - kratko traje. Ali, ovo kraće
bješe i od onoga što je bilo temelj toj narodnoj mudrosti.
Naredba o napuštanju Ledića je bila brža nego što
se je meso skuhalo!
Ferid ponovi kako „sam sebi ne bi oprostio ako bi
gladan poginuo“, te odlučismo probrati manje, skuhanije komade, nešto pojesti,
nešto i ponijeiti, a one veće baciti kerovima i mačkama, rađe nego da četnicima
ostanu.
Što se skija, motorki i ostaloga tiče, nećemo
puno ni žaliti, dok smo Remzija i ja odlučili ponijeti sve romane o Buču
Kasidiju i Sandens Kidu, te probrati i još neke...
Ostatak bataljona smo stigli u potoku iznad
Ledićkih Luku, poslije čega se skupa zavlačimo nekih stotinjak metara uz
stranu, suprotnu od ove gdje su ova sela. Tu tek saznajemo pojedinosti koje
nismo znali.
Jutro je svanulo ljepše nego je izgledalo noćas.
Nedovoljno razmišljasmo o drugom segmentu te promjene, četnici su krenuli s još
silovitijom ofanzivom od one koja je trajala prethodnih dana. Linije koje su
ovdje uspostavljene nisu pale, ali jesu one iznad Kijeva. Što traži pomjeranje
i ovih. Naš je zadatak pokrivanje tog pregrupisavanja.
Diverzanti su već iskupljeni, odmah su dobili
svoj dio zadatka. Druženje s njima sam prekinuo vrativši se iz Bjelimića, nisam
raspoložen nastaviti ga. Barem, dok mi se to ne naredi.
Tu negdje su i neka nova lica.
Za Zuhdiju smo još sinoć čuli, sad se samo pitamo
kako su on i Ćuza podijelili komandovanje nad bataljanom, odnosno odgovornost
koja iz toga proističe. Ćuza je i dalje komandant, ali je Zuhdija nama upućen
kao član Komande brigade. Uvjeren sam da znaju da nam je svima isti interes, te
da se neće puno razmimoilaziti u pogledu njegova ostvarenja.
Također,
nadam se da neće biti novih nesporazuma u koordinaciji s drugim jedinicima, a
što se ovdje prepričava kao glavni razlog svega što se jutros desilo. Četnici
su, sem na našem pravcu, žestoko udarili i tamo gdje su još bili Kijevljani.
Koji nisu krenuli s povlačenjem zbog četničke premoći, koliko što s desne
strane gdje su trebali biti Trnovljaci borbi nije bilo. Kijevljana je još
nekoliko izginulo, pa više nisu htjeli biti jedini koji se bore!? A povlačenje
i njih i Trnovljaka je naljutilo ova naša dva bataljona, na koje se sad
prenijela cijela ofanziva...
Druga dva nova lica su zanimljiva s druge strane,
neko pomenu da je vidio Zaima Imamovića i Halima Alibašića kako su prošli
naniže. O Zaimu smo puno toga čuli, sve više se u to i uvjeravamo, a ne trudimo
se razmišljati otkud Halim s njim. Znamo ga kao predratnog glavnog fočanskog
imama, kao brata našeg Husa, čuli smo i da je i on sada član Komande ove
nedavnoformirane Operativne grupe Igman, čiji je upravo Zaim komandant, a koja
je spajala jedinice od Tarčina, preko Igmana i Bjelašnice, sve do Grepka, čiji
je zadatak bio deblokirati Goražde.
Tako i tumačimo ovakav Zaimov postupak, on nikada
neće reći da je zadatak „njegove“ Operativne grupe bio, već da i dalje jeste -
deblokada Goražda. Ako je Halim njegov izbor za svoga pratioca, mi se nemamo
pravo miješati...
I dok su Zuhdija i Ćuza tu, i na vezi s druga dva
bataljona, to niko od nas ne zna gdje su Zaim i Halim. Neki pominju da su ih
vidjeli kako ulaze u objekat iz kojeg smo sinoć iznosli brašno, konzerve, rižu,
keks, šećer, šta je već ko potrefio, a neki tvrde i kako su lično čuli kada je
Zaim pozivao sve koji će za njim!
Ne znam, možda je neki išaret upravljao nama
Trošnjanima te smo jutros duže od ostalih žalili za ostavljenim kratkotrajnim
rajem, ostali razdijeliti sve one konzerve, brinuli da ni meso ne ostane
četnicima... Kakvi smo, još bi neko od nas krenuo za Zaimom!? Ovako, ostaje nam
da povremeno provlačimo pogled prema dolje, čekamo i nadamo se...
Ja se još jednom prisjećam Mahira i njegovih
priča, pitam se da možda Zaim nije onaj drugi „pravi šehit“. Pitam se i koja je
u tom slučaju Halimova uloga, ali i prije nego ja misli produžih u pratnju
Mahirovim riječima vezanim za Igman i homore, potokom se brzinom munje pronese
vijest da nastavljamo - s izvlačenjem!
Još nismo stigli razumjeti zbog čega ne ostajemo
čekati Fočake i Jahorince, pa i Kijevljane i Trnovljake, stižu informacije koje
i to objašnjavaju. Većina Trnovljaka se već povukla, a i neki su Kijevljani
prošli potokom ispod, dok je krenulo i izvlačenje Fočaka i Jahorinaca, s tim da
ovi drugi sela obilaze s lijeve strane. Navodno je sve iskoordinirano, pa ćemo
još u toku dana uvezati nove linije, na samom prilazu Bjelašnici.
Za Senada Hajdarevića Lehu je bila još jedna
vijest. Ćuza je odabrao njegov vod da ostane zadnji, odnosno da ostatku
bataljona čuva odstupnicu, ujedno pokrije i izvlačenje preostalih Kijevljana.
Prije nego je Leha na bilo koji način stigao
prokomentarisati dobiveno naređenje, komešanje jednog dijela njegovog voda je
jasno pokazivalo kako se svi neće tek tako i složiti s njim. Ako sam do sada drukčije
gledao na slične stvari, ovaj sam put davao za pravo.
Ćuza je morao znati da su u tom vodu Trošnjani, a
izgleda da nije ni zaboravio da je dužnost komandira Salko predao Lehi poslije
našeg povratka iz Bjelimića, što je možda doveo u vezu dešavanja oko Zuhdije?
Ne vjerujem, hoću ostati na tome da njih dvojica sada odlično surađuju, te da
je ovo došlo iz njihovog razmišljanja u koga se mogu najviše pouzdati. Međutim,
činjenica je da se ovo ponavlja iz puta u put, daje mi za pravo da sada i
mislima i srcem stanem uz sve koji se bune...
Tako s razumijevanjem upratih one koji se
pridigoše s jasnom namjerom da će krenuti skupa s ostalima. A tih je više nego
onih što ostaju da sjede.
Okrećem pogled ka onima za koje vjerujem da će
ostati. Zastajem na Fadilu i Remziji. Trudim se da moj pogled ne izgleda kao
kad se neko gleda posljednji put.
Ma koliko opasno bilo, ma kako se izgledalo teško
poslije eventualnih borbi izvući odavde, i ma kako sve jasnije bilo da neće ni
pola Lehina voda ostati, hoću da vjerujem...
Konačno ustajem. Jesam Trošnjan, ali nisam u ovom
vodu. Dijelih s njima ova dva dana lijepo što bi, ali se prisjetih i neke noći.
Tada sam s Pezom bio na sličnom zadatku. Jesmo imali sreće, ali to nikad ne
znači da se odmah treba ponovo kockati.
Gledam uz kanjon, i čudim se kad se prije uz
njega izgubi čitav bataljon. Usput prebrojavam koji su još tu, Leha i još
osmorica njegovih, te Krnjo, koji je, a kao član Komande bataljona, i donio
vijest o ovom naređenju.
Teško mi je, ali mi vrijeme bježi. A činilo mi se
da me danas pamet služi.
- Šta je ovo, Leha, gdje ti je vod? – ne znam zbog
čega ne dah jeziku da miruje.
- Nije, zar, da ćeš me i ti izdati!? – niti, što
sam se iznenadio ovakvom njegovom odgovoru.
- Svakako nas je, već, sve trlo... – shvatio sam odmah
Lehine riječi, trenutak poslije Fadilov i Remzijin pogled, nakon desetak sekundi
i odgovorih, kako svima bi jasno, očekivano.
Trnovska
podbjelašnička sela
