Vidjela sam što
vidjela nisam:
gdje ribica nosi vodu
hladnu,
gdje svekrva ljubi
nevjesticu.
15. juli
1993.
Al' to kratko vr'jeme
potrajalo:
opet voda nosi
ribičicu,
a svekrva kara
nevjesticu.
Jučer
je u Ledićima bilo živo, bataljon se smještao, svako se bavio predmetima svoje
trenutne zaokupljenosti. Tako sam se ja klonuo raspitivanjima kuda su nam
linije, ali sam zato čitao već treći roman o Buču Kasidiju i Sandens Kidu.
Jutros
je i življe. Vrijeme je stabilno, pa i zvuk okolnih borbi jasnije se čuje. Ne
razmišljam o tome, još se divim kako smo se smjestili. Ipak, nisam protiv onih
koji slute, bolje rečeno više razmišljaju nego slute, dajem se i radovima oko
kuhanja mesa. Odlučeno je da jutros pojačamo, zaklana su dva janjca.
Spremni
smo, ukoliko zatreba. I odmorni. I odlučni, ovo ćemo braniti.
Spreman
sam i ja. Nevrijeme je donijelo grom koji je pogodio drvo pored onog objekta,
gdje su logističari završavali što im je bio zadatak, usljed čega su Juko i
Latif sada na Igmanu, ali je meni godilo. Zakašnjela alergija, ili iznenadna
groznica, šta god da bi - nestalo je.
Dan
mirovanja, udobnost koju nam ovaj smještaj nudi, sve drugo što u kući nađosmo,
sve to meni, ali i ostalima, daje tu volju, odlučnost. Računica kojom baratamo
kazuje da se četiri dana teških borbi daju izdržati, uz dva dana odmora ovdje
nakon toga.
***
Što
je lijepo - kratko traje. Ali, ovo kraće bješe i od onoga što je bilo temelj
toj narodnoj mudrosti.
Naredba
o napuštanju Ledića je bila brža nego što se je meso skuhalo!
Ferid
ponovi kako „sam sebi ne bi oprostio ako bi gladan poginuo“, te odlučismo
probrati manje, skuhanije komade, nešto pojesti, nešto i ponijeiti, a one veće
baciti kerovima i mačkama, rađe nego da četnicima ostanu.
Što
se skija, motorki i ostaloga tiče, nećemo puno ni žaliti, dok smo Remzija i ja odlučili
ponijeti sve romane o Buču Kasidiju i Sandens Kidu, te probrati i još neke...
***
Ostatak
bataljona smo stigli u potoku iznad Ledićkih Luku, poslije čega se skupa
zavlačimo nekih stotinjak metara uz stranu, suprotnu od ove gdje su ova sela.
Tu tek saznajemo pojedinosti koje nismo znali.
Jutro
je svanulo ljepše nego je izgledalo noćas. Nedovoljno razmišljasmo o drugom
segmentu te promjene, četnici su krenuli s još silovitijom ofanzivom od one
koja je trajala prethodnih dana. Linije koje su ovdje uspostavljene nisu pale,
ali jesu one iznad Kijeva. Što traži pomjeranje i ovih. Naš je zadatak
pokrivanje tog pregrupisavanja.
Diverzanti
su već iskupljeni, odmah su dobili svoj dio zadatka. Druženje s njima sam
prekinuo vrativši se iz Bjelimića, nisam raspoložen nastaviti ga. Barem, dok mi
se to ne naredi.
Tu
negdje su i neka nova lica.
Za
Zuhdiju smo još sinoć čuli, sad se samo pitamo kako su on i Ćuza podijelili
komandovanje nad bataljanom, odnosno odgovornost koja iz toga proističe. Ćuza
je i dalje komandant, ali je Zuhdija nama upućen kao član Komande brigade.
Uvjeren sam da znaju da nam je svima isti interes, te da se neće puno
razmimoilaziti u pogledu njegova ostvarenja.
Također, nadam se da neće biti novih
nesporazuma u koordinaciji s drugim jedinicima, a što se ovdje prepričava kao
glavni razlog svega što se jutros desilo. Četnici su, sem na našem pravcu,
žestoko udarili i tamo gdje su još bili Kijevljani. Koji nisu krenuli s
povlačenjem zbog četničke premoći, koliko što s desne strane gdje su trebali
biti Trnovljaci borbi nije bilo. Kijevljana je još nekoliko izginulo, pa više
nisu htjeli biti jedini koji se bore!? A povlačenje i njih i Trnovljaka je
naljutilo ova naša dva bataljona, na koje se sad prenijela cijela ofanziva...
Druga
dva nova lica su zanimljiva s druge strane, neko pomenu da je vidio Zaima
Imamovića i Halima Alibašića kako su prošli naniže. O Zaimu smo puno toga čuli,
sve više se u to i uvjeravamo, a ne trudimo se razmišljati otkud Halim s njim.
Znamo ga kao predratnog glavnog fočanskog imama, kao brata našeg Husa, čuli smo
i da je i on sada član Komande ove nedavnoformirane Operativne grupe Igman,
čiji je upravo Zaim komandant, a koja je spajala jedinice od Tarčina, preko
Igmana i Bjelašnice, sve do Grepka, čiji je zadatak bio deblokirati Goražde.
Tako
i tumačimo ovakav Zaimov postupak, on nikada neće reći da je zadatak „njegove“
Operativne grupe bio, već da i dalje jeste - deblokada Goražda. Ako je Halim
njegov izbor za svoga pratioca, mi se nemamo pravo miješati...
I
dok su Zuhdija i Ćuza tu, i na vezi s druga dva bataljona, to niko od nas ne zna
gdje su Zaim i Halim. Neki pominju da su ih vidjeli kako ulaze u objekat iz
kojeg smo sinoć iznosili brašno, konzerve, rižu, keks, šećer, šta je već ko
potrefio, a neki tvrde i kako su lično čuli kada je Zaim pozivao sve koji će za
njim!
Ne
znam, možda je neki išaret upravljao nama Trošnjanima te smo jutros duže od
ostalih žalili za ostavljenim kratkotrajnim rajem, ostali razdijeliti sve one
konzerve, brinuli da ni meso ne ostane četnicima... Kakvi smo, još bi neko od
nas krenuo za Zaimom!? Ovako, ostaje nam da povremeno provlačimo pogled prema
dolje, čekamo i nadamo se...
***
Ja
se još jednom prisjećam Mahira i njegovih priča, pitam se da možda Zaim nije
onaj drugi „pravi šehid“. Pitam se i koja je u tom slučaju Halimova uloga, ali
i prije nego ja misli produžih u pratnju Mahirovim riječima vezanim za Igman i
homore, potokom se brzinom munje pronese vijest da nastavljamo - s izvlačenjem!
Još
nismo stigli razumjeti zbog čega ne ostajemo čekati Fočake i Jahorince, pa i
Kijevljane i Trnovljake, stižu informacije koje i to objašnjavaju. Većina
Trnovljaka se već povukla, a i neki su Kijevljani prošli potokom ispod, dok je
krenulo i izvlačenje Fočaka i Jahorinaca, s tim da ovi drugi sela obilaze s
lijeve strane. Navodno je sve iskoordinirano, pa ćemo još u toku dana uvezati
nove linije, na samom prilazu Bjelašnici.
Za
Senada Hajdarevića Lehu je bila još jedna vijest. Ćuza je odabrao njegov vod da
ostane zadnji, odnosno da ostatku bataljona čuva odstupnicu, ujedno pokrije i
izvlačenje preostalih Kijevljana.
Prije
nego je Leha na bilo koji način stigao prokomentarisati dobiveno naređenje,
komešanje jednog dijela njegovog voda je jasno pokazivalo kako se svi neće tek
tako i složiti s njim. Ako sam do sada drukčije gledao na slične stvari, ovaj put
sam davao za pravo.
Ćuza
je morao znati da su u tom vodu Trošnjani, a izgleda da nije ni zaboravio da je
dužnost komandira Salko predao Lehi poslije našeg povratka iz Bjelimića, što je
možda doveo u vezu dešavanja oko Zuhdije? Ne vjerujem, hoću ostati na tome da
njih dvojica sada odlično sarađuju, te da je ovo došlo iz njihovog razmišljanja
u koga se mogu najviše pouzdati. Međutim, činjenica je da se ovo ponavlja iz
puta u put, daje mi za pravo da sad i mislima i srcem stanem uz sve koji se
bune...
***
Tako,
s razumijevanjem upratih one koji se pridigoše s jasnom namjerom da će krenuti
skupa s ostalima. A tih je više nego onih što ostaju da sjede.
Okrećem
pogled ka onima za koje vjerujem da će ostati. Zastajem na Fadilu i Remziji.
Trudim se da moj pogled ne izgleda kao kad se neko gleda posljednji put.
Ma
koliko opasno bilo, ma kako se izgledalo teško poslije eventualnih borbi izvući
odavde, i ma kako sve jasnije bilo da neće ni pola Lehinog voda ostati, hoću da
vjerujem...
Konačno
ustajem. Jesam Trošnjan, ali nisam u ovom vodu. Dijelih s njima ova dva dana
lijepo što bi, ali se prisjetih i nedavne noći. Tada sam s Pezom bio na sličnom
zadatku. Jesmo imali sreće, ali to nikad ne znači da se odmah treba ponovo
kockati.
Gledam
uz kanjon, i čudim se kad se prije uz njega izgubi čitav bataljon. Usput
prebrojavam ove koji su još tu, Leha i još osmorica njegovih, te Krnjo, koji
je, a kao član Komande bataljona, i donio vijest o ovom naređenju.
Teško
mi je, ali mi vrijeme bježi. A činilo mi se da me danas pamet služi.
- Šta
je ovo, Leha, gdje ti je vod? – ne znam zbog čega ne dah jeziku da miruje.
- Nije,
zar, da ćeš me i ti izdati!? – niti, što sam se iznenadio ovakvom njegovom
odgovoru.
- Svakako
nas je, već, sve trlo... – shvatio sam odmah Lehine riječi, trenutak poslije Fadilov
i Remzijin pogled, nakon desetak sekundi i odgovorih, kako svima bi jasno,
očekivano.
Bio sam u stavu koji je slutio da ću svakog trena iskoračiti desnom nogom, ali umjesto toga, potvrđujući izrečeno, zabacih se nazad i sjedoh. Moj, ipak, nevoljni uzdah pratilo se Lehino zadovoljstvo, još više Fadilovo i Remzijino.
