Na jaliji rasla
šeftelija,
tuda stoji od zlata
skemlija,
na skemliji Mehmed
efendija.
Kad sam bila od sedam
godina,
molila sam Boga za
svakoga.
A sad molim za
jednoga,
za jednoga,
crnomanjastoga!
Kad na nešto pristaneš dobrovoljno, onda se ni na koga drugog nemaš pravo ljutiti. Tako da nemah šta zamjeriti ni Remziji koji se nije bunio što je određen da bude najistureniji, odnosno što je za partnera umjesto Fadila odabrao mene. Već znam da ćemo naizmjenično osmatrati, odnosno čitati romane.
Znam
koliko je to glupo, već neko vrijeme je sva huka prenešena podno potoka koji
osmatramo. Jasno se razabira koliko je više pušaka koje strijeljaju u našem pravcu,
o artiljeriji i ne razmišljamo, mi je nemamo dok četnici biju iz svih kalibara.
Opet,
bez riječi prihvatih Remzijin prijedlog. Još dajem i da on prvi čita.
Ležim
za grmenom, slušam, buljim naprijed, i razmišljam. Ne znam ni osmatram li u
najboljem pravcu, počinjem zazirati da nam se može prići i odozgo. Ipak, sve
dok se ispod pucnjava čuje, važnije je slušati.
Još
kada bi se nekako moglo ne misliti ništa. Pružim povremeno pogled na Remziju,
misli mi ponavljaju da je ovo glupo, a ono iznutra mu se divi. Hoću li se ja
moći tako zadubiti, kad na mene dođe red da čitam. Ne vjerujem, previše sam
nemiran. Ili mi se tako samo činjaše neko vrijeme.
Ne
znam kada, ali u nekom momentu se sasvim predadoh praznini ispred sebe. Biće da
nisam ni gledao, ni slušao, ni razmišljao...
- Je
l' sve mirno? – možda je prošlo desetak minuta kada Remzija prvi put diže
pogled s romana, mene prenuvši.
- Ništa
se bitno nije izmijenilo, osim što je i ono malo naših prestalo da glumi heroje
– nakon nekoliko sekundi povraćanja sebi, u kojima ne čuh ni metka ispaljenog,
okrenuh se i rekoh šta mi iz podsvijesti dođe – kolko mi se čini i Kijevska se
odstupnica povukla. Pa se, sad, nešto pitam šta i mi ovdje glumimo.
- Meni
to odmah nije bilo jasno, nego kontam da je onaj Leha pametan, da će i on to
brzo skontati i povući nas. Mada će se nas deset lahko i brzo izvući.
- Neću
se ja baš složiti, nisu Zuhdija i Ćuza tek tako Lehu odredili, niti sam ja, a i
ti baš, onako ostali s Lehom. Koliko ima kako su se ovi ispod Dujmovića
povukli, što četnici nisu mogli odmah produžiti, ne moraju ovim potokom odozdo
doći, ali ovuda nekud moraju naići. Bitno ih je bar malo zadržati, a ovo deset
što nas je ostalo na to je i spremno. Eh, u tom slučaju, vjeruj mi, vrlo su nam
slabe šanse da se svi dočepamo Bjelašnice. A to je ono što mene i muči.
- Žao
ti poginuti?
- Ne
bojim se ja za to, neću ja poginuti. Nego mi tek sad neke stvari liježu na
svoja mjesta. Ja se pitam, uopšteno - šta glumimo ispod Bjelašnice, što odmah
nismo na nju otišli, sjećaš se koliko gore ima finih homora.
- Đe
ćeš odmah na Bjelašnicu, i ovako se previše povukosmo. Gdje je Grebak a gdje je
Bjelašnica!
- Ama,
sjeti se ti Zelengore: Kad ste se vi povukli kontali ste... kontali smo, oni će
odmah ući. Nisu. A zašto? To ti je strategija ratovanja, kad protivnika
stisneš, natjeraš na povlačenje, prvo mu ostavi izlaz, ako je pametan... Pa, mi
smo naišli peti dan, tek su tada četnici ušli.
- A
Trošanj?
- Trošanj
je nešto drugo.
- Dobro,
nek bude da su nam ostavili prolaz, ali nam nisu valjda oni i nacrtali dokle se
trebamo povući!
- Eh,
nisu oni... Ali, pričah li ti ja za Mahira?
- Jesi.
U stvari, ne znam na šta misliš.
- Pa,
na Igman i homore.
- Igman?
Znam da je hodža-Merdan pominj'o velike zbjegove?
- I
Mahir je slično „vidio“, samo je on precizir'o da prije Igmana i homora neće
biti muslimanskog uha!
***
Još
smo rekli nekoliko rečenica, skoro smo sasvim zanemarili osmatranje, tek je
Remzija usputno hvatao i poneku rečenicu u romanu, sve kako bi zajedno sklopili
neku misao koja bi nam bila vodilja za dalje, ili makar hrabrila pred nešto
drugo što nas možda čeka.
Međutim,
s tom misli nismo završili iz dva nejednaka razloga. Najprije, srce nam nije
dalo da se toliko brzo ubijedimo kako ćemo se zaustaviti tek na Igmanu, a drugo
- odmah ispod nas je roknula jedna snažna granata. Istina, padale su sve
vrijeme, ali je ovo prva što je pala toliko blizu. A i koja je popraćena
nečijim zapomaganjem.
Prve
misli idu ka Krnju, koji je kao jedanaesti sišao skroz u potok, bez obzira što
glas nije ličio njegovom. Druge misli su na Zaima i Halima.
Remzija
zatvara roman, podiže se na noge ne bi li koga zahvatio pogledom. Ja se inertno
vraćam osmatranju...
- Neko
zviždi! – ovo je Remzija kazao kako bih ja shvatio da ništa ne vidi, a bilo mu
je jasno kako sâm zvižduk i sām čuo.
- Šta
čekamo – čim se zvižduk ponovio, i ja sam bio na nogama – neko je ranjen,
nekome je pomoć potrebna.
I
prije nego sam završio, već sam trčao za Remzijom. Ako se to moglo nazvati
trčanjem.
Umalo
se, probijajući se kroz šiblje, ne sudarismo s Krnjom.
- Gdje
ste, pobogu? Gdje su ostali? – i po glasu se osjetilo da nije on taj koji je
ranjen.
- Tu
su negdje... – Remzija pođe da odgovori.
- Evo
ih! – Krnjo ga prekide – koliko vas ono ima?
- Deset.
A, šta je bilo!?
- Jedan
je dolje teško ranjen, treba ga nositi. Nema ko, ali ste valjda i vi dovoljni.
- Ali,
mi imamo zadatak – Leha je već pristizao – jedino da nekog pošaljem da stigne
neke gore.
- Ne
budali Leha, odmakli su oni prilično, nego vi odmah nosite ovog jadnika, a ja
ću ostati da osmatram šta se dolje dešava.
Svaka
rasprava ne bi ničemu koristila, ponajmanje onome kome možda život ovisi od
naše brzine i odlučnosti. A da nećemo pogriješiti slušajući Krnja potvrđivala
su nova zapomaganja iz potoka.
***
Ranjenik
je ležao ne više od pedesetak metara od mjesta gdje smo Krnja sreli, odnosno stotinjak
od mjesta gdje smo Remzija i ja bili. Sasvim dovoljno da se nas dvojica sad još
jače naježimo, gledajući prizor koji nas je čekao.
Mi
smo imali dosta sreće, za razliku od čovjeka koji je već bio sav u krvi. Ležao
je beznadežnog pogleda, ali koji se i naglo promijenio ugledavši nas. S druge
strane, mi se čudimo kako je drugi čovjek, koji je s njim bio, iz svega izašao
neokrznut, a pošto je tenkovska granata pala tek na par metara od njih dvojice.
Za čuđenje vremena nema, prihvatamo to kao volju sudbine.
Ako
su samo dvojica tu, gdje su im ostali? Ili, zašto njih dvojica nisu gdje i
ostali? Meni, a vjerujem i ostalima brzo glavom prolaze i ova pitanja. Ali se
nećemo njima baviti, barem ih trenutno nećemo to pitati.
Kao
što ni oni nas pitati neće kako su se našli toliko blizu nas, a da ih mi nismo
vidjeli, čuli, osjetili. Njima je sada najvažnije da je sudbina udesila da,
kada se desilo to što se desilo, sve i bi gdje bi.
Bavimo
se, svi zajedno, ovim što slijedi!
Čovjek
s manjom a gustom crnom bradom, već je bio skoro prežaljen i od neokrznutog
ranjenika, kao i od sebe samog. A obojici su nade vraćene našim dolaskom, kada
su i prekinuli raspravu da li ovaj zdravi treba ovog drugog ostaviti.
Sjetih
se Meška rahmetli, ponadah se da je ovaj imao više sreće, odnosno da će ga spasiti
nada koju mu mi vratismo.
Nada,
da među nama ima neko ko će mu znati pružiti pomoć. Ja imam samo ramena.
