3 Što mi nismo znali, jeste mjesec

Nevesinje ravno, tamo mi je dragi,

skreni mi ga amo, šta mi radi tamo!

Što si tako neveso, kaži diko, je li?

Po kom selu hodaš, moj golube bijeli?

                                                                                           

Ja ću tebe ljubit, i srcem i dušom,

i tobom se dičit, ko proljetnom ružom.

Bolan bio, dragi, ne grdi mi dagma,

da se sutra mlada, ne stidim jarana!

Nije bilo dogovaranja. Iznio sam svoje zaključke, po osnovu viđenog na karti, Salja je od onih koji bolje pamte puteve kojima prolaze, njemu za iste karta nije ni trebala, Sead je od početka opredijeljen slijediti. Bio je zaustio nešto pitati, ali neću saznati je li ga zanimalo pretpostavljamo li da li je još onih koji razmišljaju kao mi, ili to zašto sam se s Bosanske međe držao ceste a sada je izbjegavam. O prvome nisam razmišljao, samo sam uvjeren kako nisam jedino ja pametan, odnosno Salja pamtljiv, a drugo sam naglašavao, s Bosanske međe cesta je bila jedini put koji znam, sada gledam da uhvatimo prečicu. Zajedničko je, imati sreće.

Nije sve sreća, nešto je i do nas. Ostavili smo cestu, idemo livadama, ćutke nam je zbog kocentracije. Hođa je fina, mrak ne smeta toliko, brzo bismo trebali doći do potoka, uvale odakle ćemo se odbiti lijevo...

Idemo dovoljno brzo, pa me poče čuditi što ne stižemo nikoga. A i što uvale, koju sam na karti jasno vidio, još nema. Nema ni mjesta panici, već sam jednom pokazao kako više mislim da znam s kartom nego što to i jeste tako!

Po karti se možda i ne snalazim najbolje, ali po terenu bi trebalo da sam bar prosječan.

S puta smo davno sišli, obarali smo naniže, okrenuli smo iz potoka lijevo... Ali se odatle već i previše penjemo. Ledići su morali biti bliže potoku. Puno bliže nego sam ja mogao pogrešno procijeniti!

Saljino pamćenje nije bilo na provjeri. Ja sam vodio, onako kako sam na karti vidio.

Ja bih karti dao šanse još nekih stotinjak metara, ali Salja i Pezo ne daju je meni. Predlažu da se vratimo. A ja se sada prisjećam Buljana i Zelengore, objašnjavam im kako to ima najmanje smisla. Ako se i pođemo vraćati, ko nam garantuje da nećemo ponovo skrenuti, sad na neku drugu stranu.

Jedino je manje pametno da ostanemo gdje smo. Ipak, neko vrijeme moramo. Trebamo dobro razmisliti, dva puta ne smijemo pogriješiti. Osim toga, možda nešto i čujemo, nešto što će nam pomoći...

Potrošili smo čitavih sat i po, ništa se nije promijenilo. Osim što nam je postalo hladno, i što smo se uvjerili da se iznad nas, ipak, izdižu nekakve livade. Ali, svi smo na po jednom mjestu išli stotinjak i više metara, nigdje nismo osjetili prisustvo kakvog sela...

Ni ja se nisam promijenio u ovih sat i po, ostao sam s prijedlogom da su viđene livade upravo ono što nam i treba. Da iznad jednih moraju biti Ledići. Nema šta drugo biti! bez obzira što sam se jednom složio da toliko nisam mogao s kartom ofuliti.

Pristaju, ići će za mnom uz livade, najviše tri-četiri stotine metara. Ako do tada ne stignemo u Lediće, moraćemo ih tražiti na nekoj drugoj strani!

Moraju biti Ledići, hrabrih i njih i sebe, nekako sretan da smo krenuli bilo kamo. Još jedno imam za ohrabrenje, kao nikad sam uvjeren da ćemo uspjeti. Govorim im da mora biti da smo blizu, samo trebamo nabasati.

Neće me pokolebati ni što se teren naglo poče previše peti, što baš i ne sluti da je selo tu odmah. Negdje mora biti!

Preznojeni smo, svako zaustavljanje kako bismo uzeli daha je ujedno i loše, počeo je i snažni vjetar  - ako uskoro ne stignemo, stići ćemo prehlađeni.

Ipak, ono što mi nismo znali, jeste mjesec. Nije znao bolje vrijeme kada će izaći. Osim što nam je otkrio kako je strana kojom se veremo, još strmija nego smo hodajući osjećali, otkrio je i nešto što će nas odmah zaustaviti.

Nekako smo se u isti čas okrenuli, i zajedno vidjeli tri sela upremase.

Odmah se bacih na zemlju, i kiselo osmjehnuh. Ovaj sam put siguran da će mi vjerovati, a ne bojim se da će mi puno zamjeriti za prije. Tri sela koja je mjesec obasjavao, tako su bila raspoređena da je i moje poznavanje karte jasno raspoznavalo kako se radi o Dejčićima, Ledićima i Dujmovićima.

Ono u sredini su Ledići, i ravno su naspram nas. A kako je mjesec obasjao i put kojim smo došli, brzo shvatamo i gdje smo pogriješili. Bio sam u pravu da smo trebali skrenuti lijevo, ali ne toliko rano. Naredno je skretanje vodilo u Lediće, ovo naše - ovamo. Oboje - preko potoka... različitih!

Trebamo li sudbinu kriviti? Mi smo išli njenim tragovima. Ako se malo poigrala s nama, ne znači da nas je posve zaboravila. Na vrijeme nam je mjesec poslala da nas okrene, oči imamo da sad precizno odredimo pravac. Za dvadesetak minuta ćemo strčati u potok, a onda polahko prema Ledićima. Samo pravo, uz livade. Ledićke.

Najprije preko onog istog potoka. Samo ga sada prelazimo nešto visočije, držimo pravac.

Da smo znali... Ovako, zabazali smo. Upali smo u močvaru. Pravu močvaru. Povlačim sve što rekoh o onome kraj Neretve. Ili je obadvoje slično, samo je razlika ko vodi. Sad - nisam ni ja baš kriv, nikad ovuda nisam išao, a ni na karti se ne ucrtavaju lakši i teži prijelazi preko močvara. Ipak, kako koji put upadnemo u glib močvare, ja se sjetim Ismeta Pačariza. Tamo je bilo visočijih trski, ali smo vođeni tačno kuda treba.

Ovako, svaki novi korak je teži. Moglo bi se reći da i ne hodamo, već da samo noge vučemo. Noge su do sada nas nosile, sada mi njih iznosimo iz močvare.

Prestali smo očima tražiti tvrđi dio, pomoću kojeg bi skinuli nešto blata koje se nakupilo na čizmama. Zato imamo puške. I kundak, i prednja ručica, i okvirovi, sve je od koristi.

Sve teže, ali još se krećemo. Približavamo se sredini. Znojimo se, i na svakom trećem koraku brišemo znoj. Mjesečina još malo  obasjava nas, ali odavde više ne vidimo sela gore.

Do misli mi dolaze scene iz nekih filmova, u kojima gledah slične borbe ljudi s prirodom. Nije ovo živo blato, ne upadaju nam noge skroz do koljena, ali mi se opet čini da gore postoji samo u filmovima. Ne upadamo do koljena, ali kontam kako je razlika od tih petnaestak centimentara taman ta granica. Između da možemo, i da ne bismo mogli.

Čitam i misli druge dvojice, sigurno je da smo ovu močvaru mogli, i trebali zaobići. Moje se misli opiru, sve je ovo volja naše sudbine, njena želja da prije nego se rat završi doživimo i ovo.

Što se više mučimo, teže probijamo, odnekud i novu snagu crpimo. A ne mogosmo odoljeti da na sred močvare ne zastanemo, i okrenemo se na sve strane. Jeste ružno i teško hodati, ali ovaj pogled zna i za još poneki osjećaj. Nije to ponos, ništa slično, to je neko inatno uživanje. Da nas mogu vidjeti odozgo iz Ledića, ili da je kakvom režiseru da nas snimi...

Maštanja i lažna uživanja su kratka, nama je dalje. Zapravo, Salja žuri. Postaje jasnije da je on već mogao biti preko močvare, ali je uporno sačekivao Peza i mene. Puno je lakši od nas, pa pojedine dijelove močvare i ne osjeća sasvim. Zato mu se žuri da se što prije izvuče iz sredine. Tada shvata kako je drugi kraj nešto lakši, pa se sad previše ne obazire na nas.

Nekih par minuta poslije njega i mi smo bili na tvrdom. Iscrpljeno smo se bacili, ne mareći na Saljine prigovore da bi se tako mogli prehladiti.

-       Sve sam uvjereniji da me Allah odabrao da preživim, ali mi je sve manje jasno što me ovoliko muči i znoji – umjesto da poslušam Salju, ja se ponovo pokušavam našaliti.

-       Tek ćeš se sad znojiti – Pezo se već pridizao – zato i jeste bolje da odmah krenemo, pa ćemo polahko...

Dva naprema jedan, nije se imalo šta dodati. Samo mi je preostalo da vidim hoću li moći i odmah na noge. Koliko će samo puta čovjek shvatiti kako nekad ima više snage nego je prvotno osjeća.

Propuštaju me ponovo naprijed, ne iz razloga nekih drugih, već je tako najbolje. Da ja, kao najumorniji, diktiram tempo. A kako se i inače u ovakvim situacijama radi, borim se od brežuljka do brežuljka. Za toliko se uvijek ima snage.

Snage se ima i za reći još koju.

-       Ovo bi meni trebao biti nauk za ubuduće – Pezo nije bio od onih koji prigovaraju, ali nije izbjegavao našaliti se i u ovakvim situacijama – ko hoće da najebe, samo nek okrene za tobom.

-       Nemoj tako, zna se ko je baksuz – bio sam spreman, kao da smo o istome razmišljali – jesam li nas fino spustio s Bosanske međi!? Lutati smo počeli otkako nam se ovaj prikačio.

Taj, o kome sam govorio, sada je ćutao. On ima vremena i da travom sasvim očisti i čizme, i uniformu, pa još usputno i nas, naše puške, za koje još ne znamo kada bi nam mogle ustrebati i sa svojom glavnom namjenom.

Negdje na pola brda se zaustavljamo. Kratko, samo da doživimo još jači osjećaj da smo uspjeli.
Koji još pojačasmo, kada kroz desetak minuta dođosmo do mjesta odakle smo već primjećivali slabo probijanje svjetlosti s nekih prozora, koji su izvjesno bili zastrti. Sem što više nije bilo sumnji da ćemo izdržati, znali smo i da četnici zasigurno ne bi zastirali prozore. I iz jednog i iz drugog razloga, skoro smo pojurili prema pravcu iz kojega je dopirala sve jača svjetlost.

pogled na Mijanoviće