Nevesinje ravno, tamo
mi je dragi,
skreni mi ga amo, šta
mi radi tamo!
Što s' tako neves'o,
kaži diko, je li?
Po kom selu hodaš, moj
golube b'jeli?
Ja ću tebe ljubit', i
srcem i dušom,
i tobom se dičit', k'o
proljetnom ružom.
Bolan bio, dragi, ne
grdi mi dagma,
da se sutra mlada ne
stidim jarana!
Nije bilo dogovaranja. Iznio sam svoje zaključke, po osnovu viđenog na karti, Salja je od onih koji bolje pamte puteve kojima prolaze, njemu za iste karta nije ni trebala, Sead je od početka opredijeljen slijediti. Bio je zaustio nešto pitati, ali neću saznati je li ga zanimalo pretpostavljamo li da li je još onih koji razmišljaju kao mi, ili to zašto sam se s Bosanske međe držao ceste a sada je izbjegavam. O prvome nisam razmišljao, samo sam uvjeren kako nisam jedino ja pametan, odnosno Salja pamtljiv, a drugo sam naglašavao, s Bosanske međe cesta je bila jedini put koji znam, sada gledam da uhvatimo prečicu. Zajedničko je, imati sreće.
Nije
sve sreća, nešto je i do nas. Ostavili smo cestu, idemo livadama, ćutke nam je
zbog kocentracije. Hođa je fina, mrak ne smeta toliko, brzo bismo trebali doći
do potoka, uvale odakle ćemo se odbiti lijevo...
Idemo
dovoljno brzo, pa me poče čuditi što ne stižemo nikoga. A i što uvale, koju sam
na karti jasno vidio, još nema. Nema ni mjesta panici, već sam jednom pokazao
kako više mislim da znam s kartom nego što to i jeste tako!
Po
karti se, barem trenutno, možda i ne snalazim najbolje, ali po terenu bi trebalo da sam bar
prosječan.
S
puta smo davno sišli, obarali smo naniže, okrenuli smo iz potoka lijevo... Ali
se odatle već i previše penjemo. Ledići su morali biti bliže potoku. Puno bliže
nego sam ja mogao pogrešno procijeniti!
Saljino
pamćenje nije bilo na provjeri. Ja sam vodio, onako kako sam na karti vidio.
Ja
bih karti dao šanse još nekih stotinjak metara, ali Salja i Pezo ne daju je meni.
Predlažu da se vratimo. A ja se sada prisjećam Buljana i Zelengore, objašnjavam
im kako to ima najmanje smisla. Ako se i pođemo vraćati, ko nam garantuje da
nećemo ponovo skrenuti, sad na neku drugu stranu.
Jedino
je manje pametno da ostanemo gdje smo. Ipak, neko vrijeme moramo. Trebamo dobro
razmisliti, dvaput ne smijemo pogriješiti. Osim toga, možda nešto i čujemo,
nešto što će nam pomoći...
***
Potrošili
smo čitavih sat i po, ništa se nije promijenilo. Osim što nam je postalo
hladno, i što smo se uvjerili da se iznad nas, ipak, izdižu nekakve livade.
Ali, svi smo na po jednom mjestu išli stotinjak i više metara, nigdje nismo
osjetili prisustvo kakvog sela...
Ni
ja se nisam promijenio u ovih sat i po, ostao sam s prijedlogom da su viđene
livade upravo ono što nam i treba. Da iznad jednih moraju biti Ledići. Nema šta
drugo biti! bez obzira što sam se jednom složio da toliko nisam mogao s kartom
ofuliti.
Pristaju,
ići će za mnom uz livade, najviše tri-četiri stotine metara. Ako do tada ne
stignemo u Lediće, moraćemo ih tražiti na nekoj drugoj strani!
Moraju
biti Ledići, hrabrih i njih i sebe, nekako sretan da smo krenuli bilo kamo. Još
jedno imam za ohrabrenje, kao nikad sam uvjeren da ćemo uspjeti. Govorim im da
mora biti da smo blizu, samo trebamo nabasati.
Neće
me pokolebati ni što se teren naglo poče previše peti, što baš i ne sluti da je
selo tu odmah. Negdje, ipak, mora biti!
Preznojeni
smo, svako zaustavljanje kako bismo uzeli daha je ujedno i loše, počeo je i
snažni vjetar - ako uskoro ne stignemo,
stići ćemo prehlađeni.
Ipak,
ono što mi nismo znali, jeste mjesec. Nije znao bolje vrijeme kada će izaći.
Osim što nam je otkrio kako je strana kojom se veremo, još strmija nego smo
hodajući osjećali, otkrio je i nešto što će nas odmah zaustaviti.
Nekako
smo se u isti čas okrenuli, i zajedno vidjeli tri sela upremase.
Odmah
se bacih na zemlju, i kiselo osmjehnuh. Ovaj sam put siguran da će mi
vjerovati, a ne bojim se da će mi puno zamjeriti za prije. Tri sela koja je
mjesec obasjavao, tako su bila raspoređena da je moje poznavanje karte jasno
raspoznavalo kako se radi o Dejčićima, Ledićima i Dujmovićima.
Ono
u sredini su Ledići, i ravno su naspram nas. A kako je mjesec obasjao i put
kojim smo došli, brzo shvatamo i gdje smo pogriješili. Bio sam u pravu da smo
trebali skrenuti lijevo, ali ne toliko rano. Naredno je skretanje vodilo u
Lediće, ovo naše - ovamo. Oboje - preko potoka... različitih!
