Djevojka je zelen bor
sadila,
bor sadila, boru
govorila:
„Rasti, rasti, moj
zeleni bore,
da se penjem tebi u
vrhove.
Da ja vidim Ravne i
Konavle,
da ja vidim Dubrovčane mlade.
Da ja vidim mojega
dragana,
da ja vidim šta moj
dragi radi.
Da ja vidim šta moj
dragi radi,
da li pije ili drugu
ljubi.
Ako pije, nek'se ne
propije,
ako ljubi, nek se ne
zaljubi!“
Lato i Ahmo su odnijeli torbicu i artiljerijsku busolu, od ručne se, kao i jedne karte, nisam odvajao. Za njih je uvijek mjesta u mome, donjem desnom, džepu pantalona.
Na prvom zaustavljanju ja koristim priliku i
da se raspitam zna li neko od njih mjesta na kojima ćemo prijeći cestu, odnosno
kasnije i rijeku. Šaban se javlja objašnjavajući da je to pilana, a pomaže mi
da je zajedno i pronađemo na karti.
Prisjetih se Husada, ali i odmah odgurnuh to
prisjećanje. Tada je vrijeme bilo loše, i kišovito i maglovito, orijentiri
dalji, a pojavio se i višak puteva. Taman mi ovo dolazi dobra prilika da
pokažem i sebi da nisam dobar samo u teoretskom poznavanju topografije.
Sračunao sam azimut kojeg se trebamo držati,
te zračnu udaljenost, koja pokaziva da nam nije previše žuriti. Ipak se složih
s ostalima da je najbolje da se što prije izvučemo iz šume, odnosno da noć
sačekamo negdje na rubu, kako bi usput još bolje izvidjeli prijelaz. Šuma vodi
skoro do same pilane, zbog čega ćemo ubrzo skrenuti s puta, sigurnije nam se
držati azimuta!
S jednim nisam računao, magnetna igla se na
momente čudno ponašala. Ipak, poslije malog kuckanja, uvijek bi pokazala
sjever, te sam lako određivao željeni pravac!?
Brinuli se nismo, dok se ne uvukosmo u gušći
dio šume. Nama se hodanje počelo uduljivati, a izlaz iz šume se nikako nije
nazirao. I svaki put kada bi se primakli nekoj brini, skoro bi istrčali na nju,
vjerujući i nadajući se kako ćemo baš iza nje ugledati komad neba.
Umjesto toga, iza jedne takve brine ugledasmo
nešto što nas nikako neće obradovati. Naišli smo na tragove. Vlastite!
***
Situacija postaje napetija, ali još nije
bezizlazna.
Sjeli smo. Ko je imao, zapalio je. Ko nije -
također je zapalio. Ovo su situacije kada se najlakše „ogrebati“. Dakako nam je
dobro, i smireno razmisliti šta i kako dalje. Na kartu i busolu nam nije više
računati, ne možemo odrediti mjesto gdje se nalazimo.
Morao sam dati neko objašnjenje, jer ja sam
tvrdio da s kartom i busolom ne možemo zalutati. Razumjeli su kako je moguće da
je busola bila vlažna, a sami su se uvjerili kako je teren na nekim mjestima
bio teži, dovoljno je bilo samo malo skrenuti. Poslije nas je busola vodila
kako je vodila, dovela nas je gdje smo jednom već bili.
Bar smo u to sigurni, nije bilo nikakvih šansi
da su tragovi nekoga drugog. Baš smo ovdje i prvi put zastali, kraj jednog
neobičnog drveta. Toliko je bilo izmotano da neki nisu odoljeli ostaviti na
njemu inicijale.
Usput je Salja ispričao i jednu priču od
jučer, kada su se neki, a pošto je javljeno da se Varizi napuštaju, odlučili
ispotpisivati na praznim sanducima od municije. Reče da su neki popisivali i
druge, vjeruje da je na jednom ostalo i moje ime. Ako, nije mi krivo zbog toga.
Kada su četnici već uzeli Grebak, neka i znaju ko ga je branio.
***
Dok se na čudno drvo potpisivasmo koji to prvi
put ne učinismo, Šaban nas obradova da je smislio način kako da se izvučemo!
Ideja nam se dopala, pod uslovom da je Šaban i
realizuje.
A i ko bi drugi, homora koju je pokazao je
najviša u cijelom ovom pojasu, sem njega - niti jednom od nas ne bi ni palo na
pamet da je i moguće dokopati se njenog vrha. Strašno ju je bilo i pogledati.
Još strašnije je bilo gledati Šabana dok se
verao uz nju. A još jače smo se ježili dok se spuštao, nimalo mu nije bilo
ugodno kliziti niz tvrdu i smolavu koru homore, sve vrijeme smo pratili kako su
mu se i ruke i noge grčile.
Ipak je uspio! Trebalo mu je nekoliko sekundi
da skroz dođe sebi, te da nas još više obraduje.
Najvažnije je, na strani smo iznad same
pilane. Čim se on malo odmori, samo ćemo se sjuriti naniže. Kaže da je dobro
zapamtio pravac, a i da nismo daleko. Za nekih pola sata bismo morali biti
iznad same pilane.
Povjerovasmo mu, a i nemamo drugog izbora. Na
onu homoru se niko drugi od nas ne bi usudio popeti, pa mu još i obećasmo da
ćemo ga nositi dalje, ako bude da ga je umor toliko svladao.
Ono što smo svi zajedno znali, na ovu se
homoru ne smijemo žaliti, čak joj trebamo biti zahvalni. Valjala nam je više
nego karta i busola zajedno!
