X - 8 / Zvižduk

Kolo igra na livadi,
na zelenoj travi.
Otud ide mlado momče,
na konja zvekana.
Nit' ga čula, ni vidjela,
imenom me dozva.
 
A ja bijah blizu majke,
ne smjedoh se od'zvat'.
Jednom kanu', drugom danu',
eto mu se javnu'.
 
Iznijeh mu šećer-šerbet,
u zlatnu maštrafu:
„Volj' ti piti, volj' ne piti,
ja ću tvoja biti.“

 

         Sead je na liniji bio dovoljno opskrbljen, pa nije imao šta posebno ni uzeti iz vikendice, samo ju je obišao. Vjerovatno je promijenio nešto od veša, te ubrzo bio pored mene.

Nije sjeo zbog mojih uspomena, već zbog slike ispod. A zbog koje ni meni nije žuriti. Znam da me Sead neće odbiti, ponijeće moju vreću, pa ću sem borbenog ranca ja nositi i ruksak, bolje opskrbljen krenuti na put, koji ne znamo gdje će se završiti. Nisam pretjerivao, pa se uskoro pridružujem Seadu u promatranju toga što se dešava ispod.

Osjećanja su mi pomiješana. Nikako mi u glavu ne ide ponašanje Grepčana. Bez obzira što se kolona ne prekida, sve mi nekako presporo izgleda. Naviknuti smo na četničko nežurenje, ali kako se pojedinci ponašaju sve mi je izglednije da će nas ovdje biti i pošto četnici završe i s doručkom i s kahvom.

Ja sam posljednji koji nešto može promijeniti. U masi koja je posjedala, kojoj se nigdje ne žuri, ne vjerujem da ima iko ko bi mi i povjerovao da sam ja jedan od dvojice što ih je noćas vodio. Isto tako, glupo bi bilo i da im objašnjavam kako samo jedna četnička granata može toliko zla napraviti.

Položaj Kerleta Luku je do sada bio odličan, sa svojih ranijih položaja četnici su teško mogli ubaciti, ali sada kad su linije pomjerene - postale su idealna meta! Sreći za ovo do sada trebamo zahvaliti, ali je i vrijeme da nešto i sami za sebe učinimo. Željeznica nije toliko daleko, ali smo joj trebali biti još bliže.

Ali, kome bi to sad nas dvojica mogli objasniti!? Naša je bila noć, slijedili su nas svi, vjerovali nam, a ne vjerujem da je bilo ko drugi pitao za naša imena. Sakib jeste, sigurno je da će ih i zapamtiti, da će to negdje ispričati. Osim, ako jače ne istakne da smo i dalje trebali biti na čelu.

Nije to toliko ni bitno, nismo mi njih vodili da bi nam se nekada na tome zahvaljivalo, kao što se nismo mogli ni s kim prepirati, sada kada im dalje nismo potrebni, kada skoro svi dalje i sami znaju. Na kraju neće bitno ni biti to što jedni misle da nas je trebao biti čitav vod, drugi da nas je trebalo biti desetorica, kada će ispasti da smo dvojica bili sasvim dovoljni. I, samo smo slučajno išli naprijed.

Sada ćemo u kolonu, negdje pred njen kraj.

Prije nego pođemo za kolonom, upitaću nešto Seada. Noćas su mi misli bavile se svime drugim, pretpostavke sam imao ali promaklo mi je i da li je baš tako završio pretovar na Bosanskoj međi. To i nisam mogao ispratiti, ali se jutros ne razumih da li prođoše dva, ili sva tri kamiona, kao i šta na zadnjima bi.

Sead je odgovorio smiješkom. Koji sam razumio.

Razumijemo se i dalje, krećemo čim još koji put uzdahnemo za našim vikendicama!

 

                                    ***

Uzdasi su nečujni, ali se čuje nešto drugo. To što se Pezov i moj pogled sudariše, znak je da nam se nije pričinilo. Iza naših leđa, iz šume, čuo se jasan zvižduk.

Ljudski zvižduk, toliko smo raspoznali. Na um mi pada Mahir, zbog izostanka osjećaja. Onaj ko zviždi morao nas je neko vrijeme promatrati. Jest nam to čulo zatajilo, ali mozak još uvijek odlično radi.

Okrenućemo se, ne vjerujemo da bi neko ko bi nas želio ubiti, još želio baš lice da nam vidi. Osim toga, s ove strane četnike nikako nije očekivati.

Ciroli i Aljo Muhović! I pitanje, otkud njih sada ovdje.

Ne mislim da su raspoloženi za naša pitanja, njihovi izrazi lica objašnjavaju ono najbitnije. Nisu bez razloga spustili se, ja znam koliko meni znači moj dnevnik, no nemam pravo sumnjati kako i ono po šta su oni došli ima određenu vrijednost. Zbog nečeg beznačajnog sumnjam da bi se iko spuštao.

Na licima se još vide tragovi osjećaja kada su se primakli dovoljno, i vidjeli mnogo boraca u logoru. Smijem se okladiti kako je prva misao bila da su četnici. Udaljenost je takva da nisu mogli jasno razaznavati uniforme, a dolje nije bilo puno onih kojima bi eventualno lice poznali. Nije se bilo lako odmah ni okrenuti, izvlačiti se.

Vjerujem da smo im nas dvojica privukli pažnju, hrabrosti da se još spuste dakako imaju. Nije teško zamisliti ozarje kad je Ciroli mene poznao. Ozarje olakšanja, no početna sumnjičavost nije mogla tek tako iščeznuti, imaju i oni svoja pitanja.

-       Kakva je ovo ovolika vojska? – Ciroli je to potvrdio, čim sam mu prišao dovoljno da mogu čuti šapat.

-       Kako kakva, s Grepka! – odgovorih poluuvrijeđeno, a i još neoslobođen svojih dojmova.

-       Otkud ovdje, šta rade ovdje?

-       Šta da ti kažem... Nisu mogli prije, kasno im javljeno za povlačenje. Dok su pokupili sredstva, povukli sve sa linija... Na Bosanskoj međi su bili tek iza ponoći.

-       Ama, ko im je odobrio da nam rove po rančevima!? Gledaj, k'o stoka.

-       A, ko bi im mog'o zabraniti!? Ja samo znam da je dobro imati izdvojene vikendice. Da je naša bila tamo, ja bih sad skuplj'o listove dnevnika.

-       Ti si, znači, zbog dnevnika siš'o?

-       Kako siš'o!? Ja i Pezo smo s njima došli. Nego, gdje su naši sad?

-       Kako? Zar ja nisam tebe noćas... Joj, ja sam te zamijenio sa... sa... A, ko ti treba, Sutko?

-       Ne treba mi niko određen, pitam gdje ste svi?

-       Svi? Roki, niko ti ni s kim nije. Kako ko može hodati...

-       Hajde Ciroli, požurimo – Aljo je smatrao da smo razmijenili informacija koliko je bilo potrebno.

-       Aljo, nisam siguran kol'ko sad imamo svrhe silaziti. Daj Bože da šta nađemo!

-       Ma šta mi imaju uzeti!? Ne znam ni mi što smo, ali, ono - kad smo već sišli...

-       Aljo je u pravu – stegnuh Ciroliju ruku, dok mi kroz glavu prođe kako ne bi trebalo da je slučajno što se sretosmo – hajdete vi to provjerite što ste pošli, a mi vas ovdje čekamo!

-       Kako hoćeš, roki, al' ne morate vi nas čekati, samo gore uz šumu i nabasaćete na put, sigurno ih ima još puno koji nisu prošli.

 

Rekao je Ciroli još par riječi, ali ga nas dvojica nismo čuli. Oni su već trčali naniže, a mi se mislima spremali da učinimo kako su nas savjetovali.

Na vrh ruksaka nabacih borbeni ranac, čini mi se da ću moći nositi. Hoću, koliko i dokle mognem.

Pezo će mi sporazumno pomoći, vreća je u njegovoj ruci pa ubrzo počesmo pratiti pravac kojim su Ciroli i Aljo sišli.

Željeznica