Čekala me moja draga,
na kapidžik izšetala.
Čekajući zaspala.
A ja, jadan, nisam
znao
da sam dragoj obećao
da ću doći do ponoći.
iskradoh se svojoj
dragoj,
skidoh fesić s
dukatima,
što padaju niz obraze.
Podigoh joj crne kose,
što padaju niz obraze.
Poljubih je, zagrlih
je.
S poljupcima bijah
suze
što su tekle niz
obraze.
Bijah dragoj tople
suze,
što su tekle niz
obraze.
Tepah dragoj „pile
moje“,
ona meni „zlato moje“.
Zanavjek se rastat
moramo.
Iznenada planu zora,
zanavjek se rastat
mora!
Sead nije imao šta uzeti iz vikendice, samo ju je
obišao. I ubrzo bio pored mene.
Nije sjeo zbog mojih uspomena, već zbog slike
ispod. A zbog koje ni meni nije žuriti. Znam da me Sead neće odbiti, ponijeće
moju vreću, pa ću sem borbenog ranca ja nositi i ruksak, bolje opskrbljen
krenuti na put, koji ne znamo gdje će se završiti. Nisam pretjerivao, pa se
uskoro pridružujem Seadu u promatranju toga što se dešava ispod.
Osjećanja su mi pomiješana. Nikako mi u glavu ne
ide ponašanje Grepčana. Bez obzira što se kolona ne prekida, sve mi nekako
presporo izgleda. Naviknuti smo na četničko ne žurenje, ali kako se pojedinci
ponašaju sve mi je izglednije da će nas ovdje biti i pošto četnici završe i s
doručkom i s kahvom.
Ja sam zadnji koji nešto može promijeniti. U masi
koja je posjedala, kojoj se nigdje ne žuri, ne vjerujem da ima iko ko bi mi i
povjerovao da sam ja jedan od dvojice što ih je noćas vodio. Isto tako, glupo
bi bilo i da im objašnjavam kako samo jedna četnička granata može toliko zla napraviti.
Položaj Kerleta Luku je do sada bio odličan, sa
svojih ranijih položaja četnici su teško mogli ubaciti, ali sada kad su linije
pomjerene - postale su idealna meta! Sreći za ovo do sada trebamo zahvaliti,
ali je i vrijeme da nešto i sami za sebe učinimo. Željeznica nije toliko
daleko, ali smo joj trebali biti još bliže.
Ali, kome bi to sad nas dvojica mogli objasniti!?
Naša je bila noć, slijedili su nas svi, vjerovali, ne vjerujem da je bilo ko
drugi pitao za naša imena. Sakib jeste, sigurno je da će ih i zapamtiti, da će
to negdje ispričati. Osim, ako jače ne istakne da smo i dalje trebali biti na
čelu.
Nije to toliko ni bitno, nismo mi njih vodili da
bi nam se nekada na tome zahvaljivalo, kao što se nismo mogli ni s kim
prepirati, sada kada im dalje nismo potrebni, kada skoro svi dalje i sami
znaju. Na kraju neće bitno ni biti to što jedni misle da nas je trebao biti
čitav vod, drugi da nas je trebalo biti desetorica, kada će ispasti da smo
dvojica bili sasvim dovoljni. I, samo smo slučajno išli naprijed.
Sada ćemo u kolonu, negdje pred njen kraj.
Prije nego pođemo za kolonom, upitaću nešto
Seada. Noćas su mi misli bavile se svime drugim, promaklo mi je kako je završio
pretovar na Bosanskoj međi. To i nisam mogao ispratiti, ali se jutros ne razumih
da li prođoše dva, ili sve tri kamiona, kao i šta na zadnjima bi.
Sead je odgovorio smješkom. Koji sam razumio.
Razumijemo se i dalje, krećemo čim još koji put
uzdahnemo za našim vikendicama!
Uzdasi su nečujni, ali se čuje nešto drugo. To
što se Pezov i moj pogled sudariše, znak je da nam se nije pričinilo. Iza naših
leđa, iz šume, čuo se jasan zvižduk.
Ljudski zvižduk, toliko smo raspoznali. Na um mi
pada Mahir, zbog izostanka osjećaja. Onaj ko zviždi morao nas je neko vrijeme
promatrati. Jest nam to čulo zatajilo, ali mozak još uvijek odlično radi.
Okrenućemo se, ne vjerujemo da bi neko ko bi nas
želio ubiti, još želio baš lice da nam vidi. Osim toga, s ove strane četnike
nikako nije očekivati.
Ciroli i Aljo Muhović! I pitanje, otkud njih sada
ovdje.
- Kakva je ovo ovolika vojska? – Ciroli je imao
spremno drugo pitanje.
- Kako kakva, s Grepka! – odgovorih poluuvrijeđeno.
- Otkud ovdje, šta rade ovdje?
- Šta da ti kažem... Nisu mogli prije, kasno im
javljeno za povlačenje. Dok su pokupili sredstva, povukli sve sa linija... Na
Bosanskoj međi su bili tek iza ponoći.
- Ama, ko im je odobrio da nam rove po rančevima!?
Gledaj, ko stoka.
- A, ko bi im mogo zabraniti!? Ja samo znam da je
dobro imati izdvojene vikendice. Da je naša bila tamo, ja bih sad skupljo
listove dnevnika.
- Ti si, znači, zbog dnevnika sišo?
- Kako sišo!? Ja i Pezo smo s njima došli. Nego,
gdje su naši sad?
- Kako? Zar ja nisam tebe noćas... Joj, ja sam te
zamijenio sa... sa... A, ko ti treba, Sutko?
- Ne treba mi niko određen, pitam gdje ste svi?
- Svi? Roki, niko ti ni s kim nije. Kako ko može
hodati...
- Hajde Ciroli, požurimo – Aljo je smatrao da smo
razmijenili informacija koliko je bilo potrebno.
- Aljo, nisam siguran kolko sad imamo svrhe
silaziti. Daj Bože da šta nađemo!
- Ma šta mi imaju uzeti!? Ne znam ni mi što smo, ali, ono - kad smo već
sišli...
- Aljo je u pravu – stegnuh Ciroliju ruku, dok mi
kroz glavu prođe kako ne bi trebalo da je slučajno što se sretosmo – hajdete vi
to provjerite što ste pošli, a mi vas ovdje čekamo!
- Kako hoćeš, roki, al ne morate vi nas čekati,
samo gore uz šumu i nabasaćete na put, sigurno ih ima još puno koji nisu
prošli.
Rekao je Ciroli još par riječi, ali ga nas
dvojica nismo čuli. Oni su već trčali naniže, a mi se mislima spremali da
učinimo kako su nas savjetovali.
Na vrh ruksaka nabacih borbeni ranac, čini mi se
da ću moći nositi. Hoću, koliko i dokle mognem.
Pezo će mi sporazumno pomoći, vreća je u njegovoj
ruci pa ubrzo počesmo pratiti pravac kojim su Ciroli i Aljo sišli.
Prije izlaska na put sretosmo još jednu našu
grupicu, njih sedam-osam, među kojima i naše Šabana Andeliju i Sejma
Mahmutovića. Nismo ih pitali zbog čega oni silaze, niti oni nas zašto ih pitamo
koliko smo daleko od puta. Bitno je da četnici nisu ušli u Kerleta Luke, kao i
da smo mi sasvim blizu puta.
Nisu lagali, domalo se obresmo na tvrdom šumskom
putu. Ono što nas je iznenadilo je da tu ne zatekosmo nikoga, niti se ko
odaziva na naše zviždukanje.
Ne razmišljajući dugo, ja okrenuh lijevo. Nekih
se sedam-osam minuta probijasmo kroz gusto, obraslo šiblje, putem koji nije bio
baš najpogodniji za hodanje. Dijelom je i to uticalo da počnemo osjećati blagu
nervozu.
- A, ko ti reče da okrenemo nazad!? – Pezo shvati
da je vrijeme da se raspita za ono što mu ni od početka nije bilo jasno.
- Priznaću da mi nije neka logika, ali jebiga...
Nekako sam skonto da je bolje prvo ovamo, nikad ne mereš biti sto-posto siguran
da je ovo baš pravi put. Da smo izbili na pogrešan, pa odmah okrenuli desno...
Ovako, sad se okrećemo i pičimo koliko nas noge nose.
Zastali smo na mjestu na kojem se iz Luku
izbijalo na put, tek da se uvjerimo kako ne vidimo ništa što bi ukazivalo da se
dolje u međuvremenu nešto dogodilo, niti da se neko čuje odozdo.
Još brže smo pojurili naprijed, pa smo za nekih
desetak minuta stigli do jedne grupe. Svakako su oni bili iznenađeniji, ali ni
mi nismo očekivali da ćemo baš prvo naići na naše. Bez one su trojice Ćurevaca,
a čekaju Šabana i Sejmena da se vrate, koji su odozgo toliko žurili da nam za
to nisu stigli ni reći.
Zato, ovi su baš odmarali. Sem njih je bilo i
desetak pješadinaca, koji nisu ni znali da je neko trebao da čeka Grepčane. Sve
ih je zanimala naša priča, a ispričali smo je namalo prije nego će se Šaban i
Sejmen vratiti, kada su sem Munira Saljevića, ovi pješadinci pošli.
Nama to nije bilo vrijeme kada ćemo nastaviti
dalje. Po nagovoru upravo Saljevića, čekaćemo da naiđu ostali. On je noćas išao
skoro na čelu, tako je dočekao i vijest da se čeka jutro. S njim su bili i Aljo
i Ciroli, te još dvojica iz ove grupe, dok su ostali i jedini koji su za sada
naišli. Uz naše.
Ono što nam ni oni nisu znali objasniti je gdje
su Ćuza i ostatak Komande, odnosno zašto toliko čekaju s nastavkom izvlačenja!?
U vremenu ispred, saznajemo još nešto o sinoćnjem
putu. Oni pokušavaju sastaviti sliku dosadašnjeg izvlačenja bataljona.
Brzo su naši pristigli Ćuzine, već tada je bio
dogovor da se, čim se Bašci prođu, ako put ne bude dobar kako se pričalo,
obavezno čeka jutro. Na kraju se i potrefilo ovako, ne mnogo iznad Kerleta
Luku, svakako prilika da koji hoće odu i uzmu nešto od neponešenih stvari.
S tim da je Salja imao i svoje pojašnjenje, nije
loš put uzrok, već Ćuzina mudrost! Smislio je da je bolje propustiti Grepčane,
pa sigurnije za njima. To bi bilo i objašnjenje zbog čega se još uvijek čeka.
Svakako bi bilo logike u tome, da Salja nije prespavao
zadnji dio noći! Uskoro će to i sam priznati, kada to svi već i počnemo
shvatati. Jeste on svjesno legao blizu puta, baš da se ne bi desilo da ostane,
ali je pretvrdo zaspao. Ostaje nejasno kako ga niko nije nagazio...
Puštamo vrijeme da ide, korigujemo njihovu priču.
Neka je koordinacija povlačenja cijele brigade, svih jedinica, morala
postojati. Potrefilo se nekih nesporazuma, mi smo oni koji trpe jedan od njih.
Još su ovo sve naša promišljanja, nagađanja. Ne
škode, ali je sada najbitnije snaći se kako bismo nekad bili u mogućnosti mirno
sabrati sve utiske, te ih kao ram metnuti na sliku koja nam se isrcta.
Šaban je nekoliko puta upozoravao na sat,
predlagao da idemo naprijed, sumnjao u Saljinu priču. Na kraju je, čak, još
jednom strčao do iznad Luku, i vratio se s viješću da su sada potpuno prazne!
A već je i podne blizu. Više nije bilo sumnje da
je pored pospanog Salje protutnjao cijeli bataljon, još manje kako se moglo
dogoditi da se ne probudi. Jednako nije imalo smisla da mu sad puno zbog toga
prigovaramo. Toga će biti usput, ali će se i zaboraviti ako se, na kraju, ipak
izvučemo.
Kao što ćemo se Pezo i ja prestati pitati zbog
čega se od tri mogućnosti odlučismo baš za ovu. Mogli smo produžiti s
Grepčanima, što je i bilo najlogičnije, mogli smo čekati Cirolija i Alja, oni
su pametno skontali da idući ukoso štede na vremenu... Ali smo izabrali, ponovo
se sastati s našima. Zapravo, izabrali smo ono što nam je bilo suđeno!
I, nije nam sad vrijeme da se puno na sudbinu
ljutimo. Desetak nas je, nema niko ko nema snage, ko bi mogao kočiti kretanje,
a imamo sve što nam treba - karta i busola su za sada dovoljni, a ako za
prijelaz Željeznice budemo morali čekati noć, možda nam i stanica bude od
koristi.
Željeznica
