Jutros rano podranila
Danica,
za Danicom ogrijalo
sunašce.
Bekri-Meho na kraj
sofe sjeđaše,
l'jepu Ajku na kriocu
držaše.
Pa je ljubi kraj
desnoga solufa,
ona njega kraj mrkoga
fesića.
Usta Meho, hitro čizme
oblači,
Ajka mu se u njedarca
uvlači.
Ma koliko da sam znao kako Kerleta Luke nisu
daleko, razočaravao sam se brzinom kojom je jutro smjenjivalo zoru. Najveća
utjeha je što se od ovog raskršća, a u ovom pravcu, ovih dana nije vidjelo sela
koja su gorjela.
Ibogovci su nam pokrili leđa, pa uprkos svemu
dosta se mirno primičemo Kerleta Lukama.
Zaustavljam nas na mjestu odakle bi Esov vod
trebao krenuti u osiguranje naše desne strane, strane gdje su sada sve naše
tajne, neizvjesnosti, strijepnje, svi naši mogući problemi. A sam jedva čekam
da koraknem do mjesta s kojeg ću moći pogledom obuhvatiti prvi dio Kerleta Luku.
Prvo, osjećam neku drugu tišinu. Neću reći da
me obeshrabruje, ali osjećam kako je ovo tišina tuge.
Koju odmah i pogledom vidim. Vikendice su tu,
sve izgleda kao tolikih jutara prije. Obuzima me osjećaj da sam se vratio nekoliko
dana unazad, da sam bio posljednja smjena straže, da sam iz nekog razloga išao
prošetati cestom i sada se vraćam vidjeti kako se prvi saborci bude.
Ništa od toga, pogled se brzo bistri. Niko
jutros neće izaći niti iz jedne vikendice, svjedoče to prve razbacane stvari
koje se daju primijetiti. Gledajući to tako, skoro poptuno se zaboravljam
radovati drugom utisku, činjenici da smo, ipak, i ovdje stigli prije četnika.
Za razliku od mene i Peza, Grepčanima je baš
taj drugi osjećaj bio važniji. Umjesto da se mirno nastavi cestom, pojedinci
skreću u naselje.
Ako nam je odmor i potreban, ovo nikako nije
mjesto gdje bismo ga trebali praviti. To što četnika nema već, ne znači da nisu
noćili negdje iznad. Otud mi pogled sam odlazi ponovo za Esovima, kada shvatam
kako su se i oni predomislili. Vjerujem da nisu svi, ali ih se više od polovine
umjesto penjanja dalje uz kosu, radije opredjeljuje spuštati se u naselje.
Odmoriti su se mogli i na kosi, prazne vikendice nude nešto drugo!
Jedva da dolazim sebi od čuđenja, znam da se u
njima, jednako kao i u ruksacima nema ništa vrijedno pronaći. Ipak, kasno je
bilo šta, i bilo kome reći.
Od toga je i Sakib odustao, koji nas ubrzo
sustiže, iako je i na njemu vidna nervoza ravna mojoj. Budno jutro je trebalo
da kaže kako kasnimo, a izreklo je nešto drugo. U ratu se situacije mijenjaju,
vojska se prilagođava.
Prilagođavam se i ja nastalom opuštanju, tako
što se osmjehnuh. Sva ova vojska i ne zna ko ih je, i kuda vodio, ali se cijele
noći ponašala kako treba. Ni mi nismo znali koga vodimo, ne zbog njihove
trenutne predanosti osjećajima, već što tek vidim koliko je to oko hiljadu.
Toliko, da ih se teško smije napasti. Toliko
da ih je bilo lako voditi, sada nikako ne može obuzdati.
Smirio je Sakib noćas svoju srdžbu i bijes, smiruje
je i sada. Produžava ispred kamiona. Dio vojske ga slijedi, a uvjeren je da se
ni ostali neće zadržati.
Prilagođavam se, dijelim njegovo uvjerenje. Ja
se još nadam i da je komandir onog trećeg voda zapamtio koliko nam je bitno da
osiguramo makar Gareški most, ako već Kerleta Luke nismo u potpunosti. Jer,
koliko razumijem trenutnu situaciju, njima vodiči više nisu potrebni. A ako ima
nešto što je ovdje vrijedno, ja moram otići po to!
Žurno se odvajam putićem preko potoka, posebno
sretan zbog činjenice da smo mi jedni od onih koji su bili u vikendicama na
drugoj strani, koje sada ostalima nisu toliko zanimljive. Sead me prati,
izvjesno i on ima neku uspomenu koja je ostala.
Potpuno zaboravljam opštu, sasvim se predajem
trenutnoj situaciji. Jedino što me sada uzbuđuje je da li ću zateći svoj ruksak
nedirnut.
Kada sam pred vikendicom vidio sve naše
ruksake, jednako poredane kao i ispred većine drugih, već sam počeo
zahvaljivati sudbini, odnosno svojoj sinoćnjoj odluci da ostanem čekati
Grepčane.
Bacam pogled na krupna slova TROŠANJ, mjesec i
zvijezdu pored, puštam posljednji uzdah nad njima.
Potom mi se pogled sam prebacuje na gredicu
pored vikendice. U momentu grčim lice, što je ljutnja na sebe iz dana kada
polazismo odavde. Igrajući fudbal uprljao sam kombenizon, a bijah lijen oprati
ga. U međuvremenu se sasušio tako, da bi bilo ružno nositi ga. Ružno ga je
ovakvog i ostaviti, ali ga neću sklanjati. Samo ga raskriljujem, da se lijepo
vidi i natpis na njemu.
Otresam glavom, iskazujem prijekor nad
sadašnjim sebe koji se i zamišljao oko kombenizona, te se žurim zaroviti u
ruksak.
U džepu mi je druga uspomena na Admina, a u ruksaku jedino što još moram ponijeti. Dnevniku obećavam kako sebi drugi put neću dozvoliti da ga ostavim!
