Ićindija, sunce
prihađaše,
na svako se drvo
naslanjaše.
Svaka grana
žarkog sunca pita:
„Žarko sunce, što
si odocnilo?“
„Odocnilo čuda
gledajući,
gdje Imzibeg
vjernu ljubu kara;
što je bosa preko
dvora prešla,
raspletenih kosa
do pojasa;
u biseru i u
dukatima,
bez momkinje i
bez hizmećara!“
Bilo je tiho, mučno, sada je tužno. Ponos osjećam, da li se i kajem? Jesam li ispao naivan, je li Ćuza računao da sam mudriji.
Neću Sakibu odgovoriti, sebi ne znam. Ni na
ovo o čemu sada razmišljam, ni na to što slijedi. Do Variza je lako, odatle do
Bašaka bih se također snašao. Po danu.
Hoću u Seada da pogledam. Bojim se. Možda me
njegov pogled natjera da se pokolebam. Morat ću. Iz tuge, preko tišine, ponovo
u mučninu.
Srećom, nekoliko je sekundi bio brži momak
koji je prethodno stajao uz Sakiba, a sada je prišao meni. Nije ni on imao
spremne riječi ali je gestikulacijom sugerisao da se strpim još malo, što
trebam razumjeti kao uvjerenje da će Sakiba bijes ipak brzo popustiti.
Htio sam potvrdu da sam dobro razumio:
-
Šta je Sakibu
odjednom – šaptao sam tom momku – gicao se, ne gicao, ništa promijeniti ne
može! Svi smo sada, i vi i nas dvojica, u istom belaju. I trebamo se tome
okrenuti. Ako vi imate bolji prijedlog, nije problem. Ne sporim ja da smo mi
ovdje zato da se vama priključimo, rekao sam ono što smatram ispravnim,
obaveznim da kažem...
Sakib nam je upravo prilazio, zbog čega sam ja
prekinuo obraćanje onom momku, a on iskoračio pred Sakiba.
-
U redu je, Sakibe
– govorio je dovoljno glasno da i ja čujem – ja Ćuzi nisam plaho ni vjerov'o. A
ove momke možemo iskoristiti za vodiče! Daj da nam pokažu gdje su ta tri, ako
sam dobro čuo, ključna mjesta koja trebamo obezbjediti.
-
Dobro... Momak,
evo ti ova tri voda – Sakib me prvi put pozitivno iznenadi, bez izvinjenja, ali
i ikakvog premišljanja, sa sasvim potisnutim bijesom i srdžbom, sada s
prijateljskim, razumnim glasom, direktno mi se obraćao – na svako to mjesto
odvedi po jedan. Ja ostajem, moramo jedan kamion, najmanje, osloboditi, s civilima
drukčije ne možemo nidokle stići. Prvi koji ide, sve s njega ima da stovarim,
neću gledati šta je na njemu.
Ovo se poklopilo s trenutkom kada je prvi
kamion upravo stizao. Sakib je odmah krenuo prema njemu, dok sam ja pružao
osmijeh prema Seadu, razmijenili smo želju da čim prije krenemo.
Sačekat ćemo, ipak, istovar. Zbog vodova koji
se prestrojavaju, pripremaju. Od komandira dobivaju objašnjenja kakav ih
otprilike zadatak čeka.
Sve je nestalo, i tišina i mučnina, ponos je
prerastao u sreću, jedino je mrak isti. Uzalud šetkam pogledom, malo je onih
koje bih i mogao poznati. Nešto, ipak, vidim kroz taj mrak.
Većina od ovih momaka nije čula ništa od mog
razgovora sa Sakibom, naš kratki nesporazum za njih ne postoji, znaju samo to
što im komandiri prenose. Mi smo za njih vodiči. Pouzdani vodiči.
Vremena da upoznajem komandire vodova
nije bilo, ali sam se s jednim već poznavao. Eso Kurt je predratni konobar,
konobarisao je u jednom od kafića u Foči u koje sam ja najčešće svraćao.
Vlasnik je bio Lika, vrijeme da se i njega prisjetim, ne da i Esa pitam zna li
kako je ovaj herojski poginuo.
Drago mi je što makar jednog od komandira
poznajem, ulijeva mi to povjerenje. Iako ga nisam odmah prepoznao, on je bio
taj koji je pomirio Sakiba sa situacijom. Siguran sam da bi bio manje brz da i
on u mene nema povjerenja.
Dovoljan razlog da se s početka držim njega.
Sakib je pomenuo civile, nisam znao da ih na Grepku ima. Eso kratko pojašnjava,
tu su se zadesili. Iz Goražda su.
Slijedim i njegovu preporuku, na prvom kamionu
je višak naoružanja. Naći će se neko da uzme neku zolju, tromblon, ni ja neću
propustiti priliku za nekoliko bombi.
***
Dok se i ostali žurno dopunjavaše, Sead me
uspjede izvući malo nasamo:
-
Je li, je l' ih
baš kontaš voditi cestom?
-
Cestom, ja kuda
bih drugo. Objašnjav'o sam već, nisam se zajebav'o. Osim toga, to je i jedini
put koji ja znam!
-
Ne znam, možda...
U stvari, u pravu si. Valjda da je i Bog s nama.
-
Skont'o sam ja
šta si ti htio reći, da idemo šumom, pored ceste. Kont'o sam i ja to, ali već
previše kasnimo, nema nam druge nego se u Boga uzdati. I, sad nam je najvažnije
da panike nema, zato nemoj nikom ni govoriti da ćemo sve pičiti cestom, vidiš
da ih većina nije svjesna. A usput ćemo, gdje god procijenimo, zastati,
oslušnuti malo.
Je li moja ideja ispravna ili nije, u ovom
času je nebitno. Ja druge nemam. Ni vremena da je smišljam. Vrijeme smo
potrošili, na pripreme i iščekivanje, na nesporazume.
Vrijeme je da se sporazumimo. Među sobom, i sa
zajedničkom sudbinom. Pri čemu sam ja krenuo od naših minobacača, jasno je da i
oni ostaju ovdje. Žal za njima može sačekati da se dočepamo sigurne teritorije.
***
Bez ijednog pitanja, klimanjem glavom se
sporazumih s Esom. Sead će me razumjeti i bez da mu išta prenosim.
Nismo to nijednog trenutka
pretpostavljali, ali je svo vrijeme već potrošeno. Nas ćemo dvojica ispred
ostalih ići na deset-dvadeset koraka. Tako su ova tri komandira voda shvatila
naše uloge vodiča, a mi ih sami nismo željeli mijenjati.
Rekao sam Seadu da smo do ispod Češine Strane
bezbijedni, zbog čega smo sasvim žurili. To je onih sat i po u kojima ćemo
osjetiti sav ponos koji jedan ratnik može da osjeti.
Svako prisustvo straha nestajalo je sa
svjesnošću da iza ide hiljadu ljudi koji se osjećaju sigurnima samo zato što
ispred imaju nekoga. A taj neko ih ne smije razočarati, makar bilo suđeno da...
