Gondže ružo, u zelenom
sadu,
lijepo li mirišeš
u hladu!
Ljepše nego sav
bosiljak rani,
i zumbuli rosom
pokapani!
Gondže ružo, u zelenom
sadu,
lijepo li mirišeš
u hladu!
Zaman ružo, ja te
neću brati,
niti brati, niti
dragoj dati!
Moja draga i ne
haje za me,
niti haje, niti
čeka na me.
Drage nema, a sve
mislim na nju,
i kunem je i noću
i danju:
Ne pobjegla od
moga harama,
što je mene
ostavila sama!
/Aleksa Šantić/
Preko ceste je ono što bi se dalo nazvati
livadicom. Osamdesetdvojka i šesetka, i njihovih par sandučića s minama, leže
jedni kraj drugih. Ahmo i Lato su odnijeli torbicu i nišanske, još i bez
posluga - ovo je samo hrpa željeza. Čučnuo sam, s namjerom da ih dodirnem,
pomilujem. Nisam to uradio.
Ustao sam, okrenuo se, vratio Seadu Pezu. U
šikaru, u kojoj sada nema više nikoga osim nas dvojice. Desetak koraka dublje
je prorijeđena.
Sklonili smo se, tek da nismo na cesti. Lijep
proplanak, idealan da jedan drugom ponudimo rame.
Metnuo sam vreću za spavanje. Da legnemo, kako
sam ležao s Ifkom Robertom u bivšoj JNA, odnosno s Osmom Tahirovićem u
Zamrštenu. Nasuprot jedan drugog, glave metnute na vreću, i rame onog drugog,
pogleda uprtih svako u svoju polovinu neba, obraza prislonjenih kako ne bi
jedan drugom mogli ništa lagati, čak i kada bi imali šta.
Neću mu se zahvaljivati. Ne smije biti da je
ovo uradio samo zbog mene. Ovdje smo mi iz istih razloga. Zbog naših obraza i
časti, zbog hiljadu naših saboraca koji će svakog časa ovuda naići, što je još
više obavezujuće i zbog hiljada onih koji su svoje živote već dali...
Prije samo par minuta bili smo okruženi mučnom
tišinom. Uvjereni da mučnija ne može biti.
Tišina se razbija razgovorom, mučnina lijepim
mislima.
Nebo je lijepo, zvijezde nikad ljepše.
Priznajem Seadu da me neka šuhva hvata, pitam ga može li biti da je nebo ovako
lijepo jedino kada se gleda posljednji put.
Pezo zna odgovor, lijepo je zbog nas. Kako
reče, Bog svakako zna za nas!
U sekundi me podsjeti na Mahira Muharema. U
dilemi sam da li da mu ispričam ono što mi je rekao kada me je izdvojio. Kao i
s milovanjem minobacača, odustajem.
Vjera i jeza se unutar mene biju. Misli gonim
ka nekom vremenu prije, jeziku je bliže trenutno.
-
Tebi je, ono,
devetanest godina? – naizgled sam skrenuo priču o tome dokle su Ćuzini, Lato i
ostali, gdje su Grepčani.
-
Jeste. Što pitaš?
– Sead me prati.
-
Računam.
-
Šta računaš?
-
Tebi devetnaest,
meni dvadeset i tri. Zajedno, to je četrdeset i dvije. Zajedno - pola jednog
života!
-
A to znači,
ostale su nam još tri polovine!
Pezo je u pravu. Živi smo, i preživjećemo.
Makar ovo. Nije nam ovo posljednja noć, inače bismo pričali i razmišljali o
ljepšim stvarima. A ne o ovoj. O onima što su trebali ostati s nama, o onima
koji nam se ne javiše kad pođoše, o onima koje čekamo, koji nas možda i najviše
brinu.
Ne predbacujemo nikome, nećemo ni kada se
uskoro ponovo negdje sretnemo. Noćas smo, ipak, svi bili samo ono što i
jesmo. Ista se situacija ne čini svakome isto.
Sead i ja smo noćas isti. Onoliko koliko
vremena već budemo imali, iskoristićemo da se, onda, i još bolje upoznamo.
Ja se njemu divih. Brata sam mu dobro
poznavao, kao i svu trojicu amidžića, njega najmanje. Noćas vidjeh da nije puno
drukčiji. On je jedan od onih rjeđih, ljudi koji sazrijevaju puno prije
dvadesete. Ili je, samo, rat ubrzao mnoge stvari? Ma koliko i toga bilo,
siguran sam da je tačnije reći kako rat otvara mogućnost da neki ljudi dokažu
svoju zrelost!
Ne znah riječi kojima bih Seadu kazao sve što
o njemu mislim, a njegova skromnost mi ne htjede pomoći. S druge strane, još
ljepše je on o meni pričao, a ja se trudio još skromnije ćutati.
***
Vrijeme prolazi, u ovakvim situacijama uvijek
se čini presporo. Noć postaje hladnijom svojim tempom, što nas dvojica osjećamo
na licima, na kojima se znoj brzo javlja i brzo hladi, i suši. Hladniji su i
kundaci pušaka, koje povremeno stežemo. Nije u pitanju strah, za njega je
kasno, hladnoj havi pomažu neizvjesnost i lični osjećaji moguće krivice.
Jesam li ja trebao poslati Seada s ostalima,
zašto je bila nužda da i on proživljava ovu hladnu neizvjesnost? Sead ne traži
odgovor na moje pitanje, on se pita nije li me, poput ostalih, i on trebao
odbiti, možda bih u tom slučaju i ja odustao?
Red razgovora, red misli, vrijeme se turobno
miče. Šaban je odnio stanicu, haber s te strane nam ne može doći. Jedino iz
pravca iščekivanja.
-
Kuda ćemo mi
odavde, kad naiđu ovi s Grepka? – ton ovog Seadovog pitanja je bio veseo, znao
je odgovor a izvjesno ima pripremljen komentar.
-
Oni su s
kamionima, tako da i jedino možemo cestom.
-
Ti ne samo da si
lud, nego si i budala!
Potrebno je osmijehnuti se. Neće to ubrzati
vrijeme, ali umanji hladnoću, povrati odnekud dašak stare nade, uvjerenja.
Nije lako dugo se držati u dobrom
raspoloženju, ali se borimo. Smišljamo nova bockanja.
Raspravljasmo tako i šta bi nam bilo činiti
ukoliko bi sad na nas naletile divlje svinje, ili neko drugo zvjerinje. Bi li
smislenije bilo da se otkrivamo pucajući na njih, ili da se pravimo mrtvi, u
nadi da će nas zaobići.
Otvaramo prostor za puno crnog humora. Ukoliko
bismo stradali od zvijeri, bi li nam se to pikalo da dobijemo status šehida.
Opet, ako četnici budu brži od ovih s Grepka, i poginemo u borbi, a poslije nam
zvjerinje kosti raznesu, hoće li nam se tako status šehida poništiti...
-
A šta ako su ovi
s Grepka stvarno već otišli? – Sead iznenada, ipak, vrati nas na staru temu,
priupita me, još uvijek samo poluozbiljno, ali pokazujući da smo pričom pošli
prema mogućnosti kao da nam je ovo posljednji razgovor.
-
Nemoguće, nema
logike! Moraju naići na nas, da je manje ljudi pa hajde, da kažemo da su se
nekuda provukli. Van pameti mi je da bi se povlačenje moglo izvesti a da se sve
ostavi. Sigurno je da će oni krenuti s kamionima, zato smo ovdje i iznijeli
minobacač.
Zastah, ne zato što nisam vjerovao u ono što
govorim, ili što mi je ponestalo riječi, nego što sam čuo nešto što je
asociralo na zvuk kamiona.
