Dani dugi, svaki k'o godina,
ni habera od mog Hajrudina.
„Hajrudine, moj zumbule
plavi,
što na svoju Ajku zaboravi?
11. juli 1993.
Već godinu, bez tebe sam
sama,
otiš'o si, Hajro, bez selama!
Haber šalji, dolazi što
prije,
jer bez tebe života mi
nije!“
/Jovica
Petković/
Naredba koju smo primili bila je kratka i
jasna. Dio koji se odnosio samo na nas, brzo smo i odradili. Minobacač i mine
smo iznijeli, spremni su za utovar.
Rečeno nam je da čekamo borce s Grepka, oni će
u koloni imati i kamione, nemamo mnogo sredstava da na njima ne bude mjesta i
za naša sredstva, no nije nam rečeno kada će naići. Želje su prizivale da neće
časiti, opšta logika da bi mogli ipak čekati spuštanje mraka.
Jednog se ne bismo trebali plašiti, s obzirom
da informacije govore kako je Delijaš već pao, ovi s Grepka ne mogu birati.
Moraju ovuda naići.
Do tada nije nam pametno biti na okupu. Nemam
problema ni da nas podijelim. Ćurevskoj grupi, koju predvodi Avdo Bičo, u kojoj
su još Hako Kovač i Fadil Bičo, te Sead Pezo, a koja je ovdje izlazila još
jutros, sada dajem vjerovatno najlakši, ili barem najslađi pravac osmatranja,
što je upravo onaj iz kog se Grepčani trebaju pojaviti. Latu Kršu pridružujem
Ahma Bešovića i Salka Bajrovića, i oni pokrivaju put prema Bašcima, odnosno
pravac kojim će se Ćuza s bataljonom izvlačiti. Ja sam uz vezistu Šabana
Andeliju, s nama je još i Sejmen Mahmutović. Mi motrimo naprijed, preostali
pravac osim onog iz kojeg smo došli. Taj dio, za svaki slučaj, usputno pokriva ova
Ćurevska grupa.
Turobno poslijepodne je iza nas. Osim što se
dim razrijedio nad onim selima koja su dogorijevala, drugih promjena nije bilo,
tako ni priželjkivanih. Što je uzročilo sljedeću promjenu, postajemo
nervozniji.
Šaban i ja smo stalno uz stanicu, sve
učestalije prilaze po jedan iz ostalih grupa. Svakih se petnaest minuta
javljamo, izvještavamo kako vojske s Grepka još nema.
Dođe i osam navečer, vrijeme kad se u julskom
danu, u ovakvom šumskom proplanku, već osjeti ubrzano spuštanje akšama. Niti
nam je bilo jasno što ovih s Grepka nema, niti šta Ćuza još čeka na Varizima.
Odnosno, neko se vrijeme glasno pitamo i zbog čega on nije birao ovaj put,
makar preko Bašaka izgledalo sigurnije. Na Grepku je blizu hiljadu ljudi, s
njima je svaki proboj moguć.
Šaban proziva. Proziva, ali se s druge strane
niko ne javlja. Nikakvih problema s vezom ne bi trebalo da ima, prije petnaest
minuta smo se normalno čuli, a u međuvremenu se tamo nije ništa dešavalo!?
Nemamo drugog izbora, ponovo nam je pokušati.
I ponovo, i stalno...
***
Informacija da nam vezista s Variza nije
odgovorio na pozive odmah pravi krug.
Osam je sati i pet minuta, svi smo uz stanicu.
-
Oni se nikad više
neće javiti! – Lato je brz reći ono od čega svi već strahujemo.
-
I ja mislim –
Ahmo je prvi koji se složi.
-
Ja ne mislim – ja
sam htio još vjerovati u nešto drugo, iako slična iskustva imam sa Sniježnice.
-
Mislimo mi šta
god hoćemo – Lato je uporan – ali su oni već na putu prema Bašcima. Nas, ko
jebe! I upamtite, slobodno me režite ispod vrata ako se ne ispostavi da su oni
krenuli davno. Čim su nas ovdje opravili. Vezista se javlj'o iz kolone...
-
A i ovi s Grepka, otišli su i oni – Salko je
požurio biti još veći pesimista – nisu mahniti da idu cestom!
-
Ne mogu da
vjerujem, ni jedno ni drugo – ja sam se otimao crnim slutnjama – ne bi nas Ćuza
ostavio, a ponavljam, zaista ne znam kuda bi drugo ovi s Grepka mogli naići.
Prva velika sličnost s povlačenjem s Vučeva i
Trebove. Slično iskustvo, ne znači isto.
Vučevo, odnosno Sniježnica, s ovime se ne mogu
upoređivati. Govorio sam u par navrata o tome, ponavljam i sada. Ranije su i
slušali.
Ostajem usamljen. Uzalud je Šaban pokušao još tri
puta, kada je prošlo i osam i petnaest, bilo je jasno da se nije moglo dogoditi
da dva puta zaborave. Kao što Lato reče, stanica s Variza je spakovana, otišli
su - bez namjere da se usput bilo kome javljaju. A pitanje je koliko nam se
isplati razmišljati zbog čega nama nije to i prenešeno.
Mrak pritišće, tišina je više mučna nego
ugodna. Najmučnija, ova od stanice.
Jesmo li zaboravljeni, ostavljeni, žrtvovani
ili prepušteni sami sebi. Duge su sekunde pri ovakvim tišinama, svašta se
glavom vrzma.
Sjetim se i Zuhdije, onog njegovog lošeg
adeta. Čim ti nešto nije po ćeifu, odeš i kažeš.
Znaš da su tu papir i mašina, i dobri ahbab
Lato. Nikada mi jedan drugom nismo naređivali, komandovali, samo smo se
mijenjali na papirima. Gledam i njega najčešće sada, vidim što bi i on vidio u
mojim očima. Ispoštovaće, šta god da ja kažem. S tim da te oči imaju ono
olakšanje, sudbina je htjela da Ćuza otkuca samo jedan papir.
Pružim pogled i do Ahma. Njega se najbolje
sjećam s Tuljka. Čini mi se kako i sada na isti način gricka slamku. Sjećaću ga
se i od maloprije, iz Dražina potoka. On je još tada pogledom više upirao ka
Varizima, nego ka Bosanskoj međi. Ćutao je, jednako kao što se sklonio
poigravanja s postavljenjima. Bio je na Igmanu kada se čuvao bataljon, među
prvima se vratio i iz Hrasnice, sve vrijeme uz Sutka, na dužnosti komandira
voda koji nije ni postojao, s čvrstom odlukom da na pješadijske položaje ide
samo kao obični strijelac.
Jednom sam pogledom išao i do Avda Biča.
Dobrim se predstavio, boljim se pokazao. Znala su to njegova trojica, a svi
zajedno i vjeruju u mene.
I nehotično sam često pogledom zastajao na
Šabanu. Ali je njegov pogled uvijek bio nad stanicom. Niti je kriva ona, niti
on. Krivaca nema.
Ako nam je rečeno da čekamo Grepčane, ako je
to bio dogovor Ćuze i ovih gore, uvijek može biti i da su ti promijenili plan,
ne svojom krivicom. S pravom da vjeruju kako smo mi s Ćuzom i dalje na vezi.
Opet se prisjećam Sniježnice, ni tada niko
nije bio kriv. Kao i kada sam s Buljanom lutao Zelengorom...
I ovo je noć u kojoj se krivci ne broje. Samo
pameti i mudrosti. Intuicije, sudbine.
***
Možda sam ja i budala, ali mi neće biti prvi
put. Ne vjerujem ni da ću ostati usamljen, uvijek se nađe još neko.
-
Ja nemam prava
nikoga zadržavati – kada je prošlo i pola devet, izašao sam pred sve, reći
jedino što još mogoh – ko god ne vjeruje Ćuzi, ili meni, dajem priliku da se
izjasni... Ja ću prvi, ja ostajem. Da sačekam ove s Grepka. Da izvršim zadatak.
A nadam se da neću biti jedini.
Čekao sam svega desetak sekundi. Shvatam da
nema potrebe da ih pojedinačno pitam, svi su imali gotovo isti izraz lica. Samo
sam kod jednog vidio doživljavanje mojih riječi onako kako sam ih ja i
izgovorio.
-
Sedo, šta je s
tobom!? – njemu sam se jedinom i obratio, tonom u kojem je moralo biti i malo
molećivosti.
-
Ostaću! Ako će mi
neko ponijeti vreću za spavanje.
I dok je ustajao, sa svojih manje od dvadeset
godina, meni kroz glavu prođe puno toga. Sjetih se opet Vučeva, sada Crnog, pa
Admina i Vranovine, poželjeh ga zamoliti da se predomisli.
Avdo je bio brži. Već se i on podigao, da od
Peza preuzme vreću. Ahmo se ponudi da ponese moju. I umjesto da nešto Pezu
kažem, zahvalih se Ahmu i objasnih da meni nije potrebna pomoć pošto ja i nemam
puno stvari.
Svaka je daljnja priča bila suvišna, kojom bi
oni gubili vrijeme.
Nije ni suza bilo. Samo, puno pogleda,
osjećanja, želja.
Ništa se ne bi dalo ni opisati. U njihovim smo
svim očima bili istovremeno i heroji i budale. Ali, u oba slučaja i veliki
prijatelji.
A s druge strane, kod svih njih se vidjelo i
malo zaostalog kolebanja. Na trenutak nam se svima činilo kako će se nama
dvojici još neko pridružiti, kako će nas više ostati da čekamo Grepčane.
Taj osjećaj ubrzo nestade, u šumi koja nas je
dijelila od Variza, odnosno Bašaka.
