Na livadi nigdje hlada
nema,
samo jedna topola
zelena.
Pod topola sedefli
hastali,
gdje 'no sjede lole i
bećari.
Među njima i moj lola
pije.
Neka pije, nek se na
me smije.
Jedno
nismo vidjeli, ali itekako osjećamo. Reagovali su i četnici. Prvo artiljerijom,
a potom i preostalom avijacijom, tačnije helikopterima.
Od
artiljerije neće vidjeti fajde, uglavnom se samo čuju ispaljenja, dok
projektili završavaju u snježnim dubinama. Možda i samo kuraže svoju pješadiju,
koja je izvjesno u panici, sve do sada niko od njih nije mogao ni zamisliti da
će ovdje, samo par kilometara od Pala ili Trebevića, toliko duboko u okupiranoj
teritoriji, gorjeti njihova sela i zaseoci. Pri čemu i ne znaju ni ko smo, ni
odakle, ni koliko nas je.
I
ne rizikuju odmah. Helikoptere ne koriste za bombardovanje, vrše desant, ali se
ne spuštaju u našoj blizini, već bliže Palama. Za sada im je strah od napada na
Pale preči od brige ko smo, odakle, koliko nas ima.
Vjerujemo
da nismo mi jedini uzrok ovakvom njihovom odgovoru. Mnogo toga mi do sada nije
bilo jasno, sada nemam takav osjećaj. Nismo imali vremena razmišljati hoće li
drugi odraditi svoj dio zadatka, sve je bila nada, sada je tu uvjerenje kako o
tome nismo ni trebali razmišljati.
Nikada
nisam pomislio kako ću se radovati dok slušam brujanje četničkih helikoptera.
Četnici su u panici, očaju, početni efekat je ostvaren.
Zato
smo mi radosni, ponosni. I spremni da idemo dalje. Samo naprijed!
Žurimo
ka kosi iznad. Tu se sabiramo, i dalje raspoređujemo. Pravimo prvi oblik
polukružne odbrane.
Saznajem
kako je dio naših ostao dolje, drže blokiranu cestu, a ovdje nam se pridružuju
s lijeve strane Ekovi. I oni su protutnjali kroz selo koje je bilo njihova
meta. Opkolili, ostavili mogućnost napuštanja sela. Nije im pružen otpor, niti
su ikog zatekli u tih desetak kuća. S obzirom da je i ono u plamenu, još sam
uvjereniji kako je tako stajalo u naredbi, iako...
***
Nije
ružno ni ovako. Ona lutka mi stalno pred očima. Želim čim prije saznati i kako
se zvalo ovo vikend-naselje, koje je možda bilo stratište nekim Bošnjacima,
ukoliko ih je živjelo nedaleko odavde. I ukoliko nije, ne bi veliko čudo bilo i
da su četnici maksuzije dovozili zarobljenike ovdje, da obuka bude što
vjernija.
-
Kako li se zvaše ovo ispod? – pitah Beća Merdana,
koji mi odjednom priđe.
-
Ja, pravo da ti kažem, nemam pojma. Čuo sam da
neko nagađa, veli nekakve Orčeve Vode, ako sam čuo dobro. I taj kao nije
siguran, već pretpostavlja, meščini tako, opet mi nemoj vjerovati.
-
A sela okolo?
-
Neko pominje Ulobić, ili Tuhobić, ili tako
nekako. Drugi opet, nekakav Brus, Bris. Ja znam koliko i ti. Samo, meni se ovo
nikako ne sviđa. Nije trebalo paliti, to nije muslimanski!
-
Znam, efendija, ni meni. Ja i nisam palio.
Vikendice, ali jesam jedna vješala.
-
Kakva vješala?
Usput
mu pričah, kad dobismo signal da se pomjerimo još naprijed. Navodno je kosa
ispred ona na kojoj trebamo postaviti liniju, i uvezati se s Fahrom desno, kao
i s drugom jedinicom koja je već trebala izaći sasvim lijevo, na onaj greben
Trebevića koji grli Lukavicu.
Bećo
me odslušao bez daha, dojmljen pričom, ali i nimalo promijenjenog mišljenja u
vezi paljenja kuća i vikendica:
-
Svejedno, nije trebalo paliti. Dabogda da ovo
izađe na hairli!?
-
Nek izađe kako je suđeno, ali ja sam ona vješala zaždio
s merakom!
