Osedlaću vranca, svoga
vilenoga,
pa ošinut' preko polja
zelenoga.
da povratim sretne
dane
svoga mladovanja.
i odoše pjevajući
za čergom cigana.
Stići ću ih jedne zore
nasmijane,
kad nad gorom
javorovom sunce grane.
Tad ću vranca
zauzdati,
pa ću gorko zaplaakti,
vrisnut' do oblaka.
Vratite se, dajte za
jade mi znajte,
ostalo je srce željno
mladih djevojaka.
Al' ko znade da mi do
njih pute kaže,
uzalud ih godinama oči
traže.
Uzalud se duša sjeća
djevojaka i proljeća,
jesen suze sprema.
Vjetri žutom lišću
šapću tužnu priču,
minula je divna
mladost,
povratka joj nema.
/Rade Jovanović/
To
je i prvo na što ukazuje Džo po našem izlasku na Donju Kapovinu. Prije nego
bilo šta drugo preduzmemo, trebamo se čuti s drugom grupom, odnosno s Lehom,
koji ih predvodi. Vidjeti, zapravo čuti dokle su oni, koliko su daleko, te
snimajući situaciju i odlučiti hoćemo li mi njih čekati.
Kako
se na prve pozive nije javio, to Džo zaključi da vjerovatno prelaze neku
udolinu, gdje je prijem sasvim loš. Iako su se čuli nimalo neočekivani, zlobni
komentari da su se ti samo sklonili Šeksu s očiju, Džo naredi desetak minuta
odmora, u kojima ćemo još par puta pokušati dobiti vezu.
Moja
osjećanja počinju se mijenjati. Opušteno ponašanje diverzanata, u prvom redu
Džoa, ono je što hrabri, što opušta i moje misli, ali se podsvijest javlja
drugim tonom. Nestrpljiv sam čuti razgovor koji slijedi, čini mi se više nego
sam Džo, ali iz sekunda u sekund jače strijepim zbog onog što će taj razgovor
donijeti.
Ne
odvajam se od Džoa, zaustavljam disanje vidjevši da će ponovo pokušati
uspostaviti vezu.
-
Leha, javi se... Leha, javi se... – Džo je i
dalje bio jednako smiren, ali s druge strane i još nestrpljiviji, nije čekao da
prođe deset minuta.
-
Leha na prijemu – ču se s druge strane.
-
Leha, da li me čuješ?
-
Čujem. Reci!?
-
Leha, kako mene ti čuješ... Ja tebe slabo – sad
je sumnjičavo vrtio glavom, a i ovo nije odgovaralo istini, čak smo i mi jasno
čuli glas s druge strane.
-
Ja tebe odlično, reci slobodno!
Džo
se poče vrtiti u mjestu, vrćenje glavom prekidajući samo pogledavanjem u nebo,
na kraju se odlučivši i od nas zatražiti pomoć:
-
Ljudi, ovo nije Lehin glas!?
Neki
priđosmo bliže, neki klimaše glavom, neki slijegaše ramenima, ja se ponašah kao
u situaciji kada smo nagađali boju kombenizona momka kojeg smo vidjeli.
Realnost sam doživljavao, ali ono nešto s dna duše je navijalo za ono što bih
volio da je.
Džo
je u potpunosti bio razborit, siguran u ono što čuje, a već je znao o kako da
nastavi razgovor.
-
Leha, glasnije govori, ništa te ne razumijem –
blefirao je, moramo saznati da li je stvarno u pitanju Leha ili samo neko ko se
služi mojom stanicom.
-
Važno da ja tebe čujem, reci šta imaš za mene!
-
E onda me slušaj dobro: Imaš majku i sestru, reci
šta ćeš ti jebati a šta ćeš meni ostaviti?
Psovke
koje krenuše stizati s druge strane, otkloniše posljednje dileme, ipak se
radilo o četniku i mojoj motoroli.
Džo
predade Redžu Barlovu da nastavi s prepucavanjem, da ga zapričava, dok se on
odvoji s Ćuzom, Šefom i Dževadom Ćerimagićem, da se dogovore i odluče kuda ćemo
i kako odavde dalje.
***
Nakon
par minuta, Džo nas ponovo sve okupi:
-
Ništa, ljudi. Nema smisla da mi sad nastavljamo s
potragom, već se i mrak bliži, četnici bi bili u prednosti. Mi ćemo se sada
vratiti, pa ujutro poraniti, sto-posto je sad kasno za bilo šta, ali ćemo se zato
sutra ponosati s četnicima. Ako su zauzeli linije gore, ima da ih sutra najurimo.
Ima da pođe cijeli bataljon!
Njegov
je prijedlog i naređenje, i ne komentariše se. A do Ilovica je dugo, noge su
nam sada još teže. Ne od umora, od saznanja da se Admin još nije javio!
Nemam
pravo ali u sebi ocjenjujem ovaj Džoov postupak, slično je onom što mi prije
toga uradismo. Šutio sam, jer je kompletan razvoj situacije upućivao ka samo jednoj
mogućnosti, onoj najtužnijoj.
Nada
jeste tinjala, da će se ipak pojaviti, tokom noći...
Ali,
suze su mi nadirale, svaki put kada bi mi pogled sišao gornjem desnom džepu u
jakni.
