Košutice, rosna ti si!
Gdje si bila da si rosna?
„Bila bratu po djevojku!“
„Je l' daleko ta djevojka?
„Nije vrlo ni daleko,
tri konaka dobra hoda!“
„Ja kakva je ta djevojka?“
„Nije vrlo ni lijepa,
lice joj je žarko sunce.
Mjesecom se zaklonila,
zv'jezdama se zakitila,
a cvijetom opasala!“
Loše
je krenulo, a ne pušta ni osjećaj da bi mogli imati još nepotrebnih problema. Osjeti
se to i u bećarcu. Vjerovatno bi stali na prva dva-tri, koji su odisali
pobjedničkim prizvukom, da nije bilo onakve reakcije Jukinih. Nastavili smo
pjevati, ali sada inatno. A svaki inat rađa i nervozu.
S
pjesmom se u boj kreće, ali se s pjesmom i nervoza razbija. Ima je, mora je
biti. Kumovali su joj Jukini, usputno nas natjeravši da razmišljamo, ali i
bježimo od razmišljanja o svemu ovome što nam se, i na koji način posljednjih
dana izdogađalo.
Deset
dana se za nešto spremamo, uvijek više pokušavamo doslutiti nego nam se govori.
Sabrani smo u Dragomiliće, gdje nas se drža nekoliko dana dok se spustismo malo
niže. Tu se samo smjestismo, koliko da bi bili iznenađeniji brzim dizanjem na
Igman. Gdje par dana iščekivasmo još neke jedinice, da one krenu a mi da se
vratimo. Odnosno, da se ponovo iskupimo. U Delijašu, preciznije nekom selu
iznad.
Kad
prvi put čuh da neko izgovori Slavljevići, učiniše mi se predaleki, strani. Na
kamionu se njihovo ime toliko puta pomenulo, da mi se sad činjaše kako dolazimo
u neko poznato mjesto.
Šta
znam o njima? Znam da su iznad Delijaša, da su na obroncima Jahorine... da se
do njih moglo i iz Kerleta Luku ili Dragomilića, kao i s Igmana.
Kao
i da se do njih moglo kamionima. Iako nam je jasno da nismo bez razloga
iskrcani ranije. Možda je pred nama dio puta koji je vidljiv odnekle, kuda smo
kao pješaci zaklonjeniji. Možda su kamioni potrebni kako bi još neke negdje
prebacili.
Kako
god, nama i dalje nije jasno što smo uopšte išli na Igman. Saznali smo da je
potrebna logistika za sve dopremljena ovdje, i mogli smo samo naići. Osim, ako
nismo morali istrpiti sve što nam se gore izdešavalo, pošto smo i onaj govor
mogli čuti bilo gdje, ako je uopšte i bio nužan.
Obaveznim
nije bilo da Slavljeviće upoznamo, ako i imadnemo vremena, za sat, ili koliko
je već planirano da se zadržimo, dok pozadužimo to što trebamo. I ako je uopšte
moguće, s obzirom da u njih ulazimo s akšamom. Biće da ću o njima još jedino saznati
to što se dalo pretpostaviti, nisu ni mogli biti toliko veliki da bi se u njih
svi komotno smjestili, čak i ako nisu jedino selo u kojem se vojska sabira.
Uvijek
je uz nas ponešto od onoga što ne znamo. Ne znamo ni koliko ukupno vojske je tu
negdje, ko kuda tačno udara, kad se polazi...
To
bi možda trebalo i da je dobro, i da nas ne zanima. Za svaki slučaj, sve može
imati uticaja. Kao što u ovako širokim ofanzivama, uz poginule, realna je
mogućnost da neko bude zarobljen...
Nije
se ni sikirati. Imaju oni koji misle. Mi smo najteže obavili, dobrovoljno se
javili. Iako nam i čekanje poteško pada. Akšam se spustio, idealno za polazak,
ako i ne znamo kuda.
***
Opet
se nešto oteglo, zađosmo i u mrak. Ne znam gdje je tačno ovo selo, ni da li je
ovako uvijek, ali se sad baš nekako prebrzo prebacismo iz akšama u mrkli mrak.
To
nam već poprilično smeta, ma gdje se našli, uvijek je iznad osjećaj
izolovanosti, zapostavljenosti, vidiš najviše trojicu-četvoricu najbližih. Zato
smo se, svojom voljom ili protiv nje, ipak morali grupisavati.
Nas
se osmorica savismo pod jednom kruškom, zbivši se tako da smo čuli disanja
svakog drugog. Taman da ima nešto po čemu ću ovo selo dobro upamtiti. Nije to ta
kruška, već ono odakle smo je našli.
U
donjem dijelu sela je velika česma. Još kada smo pristizali oko nje je bilo
tridesetak boraca. Još toliko joj je prilazilo, ili se od nje odmicalo. Naše
čuturice jesu još uvijek prilično pune, ali će biti pametno prije polaska ih
dopuniti.
Kako
ne znamo kada će uslijediti polazak, svidjelo nam se biti u blizini česme. Od
kruške se vidio njen sokak, makar kroz siluete možemo pratiti šta se dešava.
Glasniju priču i dočuti, a nije nam daleko ni prošetati kada nam se bude činilo
da tako možemo saznati nešto novo. U svakom slučaju, pogled od kruške na česmu
nam je omogućavao da budemo spremni za sve naredno što se desi.
Članovi
Komande su bili u kućama, dorađivali detalje operacije. Vjerovatno hitno treba
nadomjestiti izostanak Jukine jedinice, a ona je sigurno bila predviđena za
neki od opasnijih pravaca.
Niko
od nas neće večeras saznati šta se tamo tačno dogovaralo, samo nam oči stalno šetaju
do česme, pa sokakom naviše, iščekujući znak da se to nešto dogovorilo.
