„Čuj, djevojko, umire ti majka!“
„Nek umire, i gore joj bilo!
Kad je mene za hajduka dala.
Za hajduka, za nemila druga.
Sinoć hajduk iz hajduka dođe.
Na njemu je krvava dolama,
krvavi mu noži od balčaka, 3. avgust 1993.
krvave mu ruke do lakata.
U ruci mu kosa djevojačka,
a u drugoj ruka od junaka.
Što j' u ruci kosa djevojačka,
to je kosa moje mile majke.
Što j' u drugoj ruka od junaka,
to je ruka mog rođenog brata!“
Po
dogovoru, ujutro smo rano ponovo u Raštelici. Svi su slušali vijesti, svi su se
nadali, ali su oni svjedočili i nekim drugim vijestima!
Dvije
naše manje grupe su zaustavljene i razoružane, što s pravom donosi strah da
neće na tome i stati. Pominje se opet Zukina jedinica, vjerovatno isti dio iz
Krupe, uz grubo pojašnjenje kako se na nas gleda kao na dezertere.
O
istome smo Komandu korpusa već obavijestili, tražimo obrazloženje, kao i
konačan odgovor.
Umjesto
toga, pristižu nove slične priče. Još su nam se trojica-četvorica vratila bez
pušaka...
***
S
Igmana stižu kompletnije, bolje vijesti, bar kada je njegova odbrana u pitanju,
gdje su u toku noći pristigle konačno Sedma i Sedamnaesta! a pošto su jučer
glavni posao obavili dijelovi Devete brdske, ispomognuti nekim korpusnim
artiljercima, još više činjenicom da četnici nisu znali za naš odlazak. Pominju
se i borbe prsa u prsa, u toku noći je bilo i miješanja s četnicima, što sve
nije moglo proći i bez dosta naših žrtava.
Komentarišemo,
vagamo. Nije lako u sve i sasvim povjerovati, posebno zbog gorčine ako jeste sve
tačno zašto se nije više preduzimalo na odbrani Igmana dok smo mi bili gore. Ne
razumijemo ni kako sada vijesti stižu do nas, a ranije nisu mogle do Sarajeva. Je
li moguće da se išlo nas svjesno žrtvovati...
Komentarišemo
između sebe, preplićemo jezikom tako i po gorčini i nezadovoljstvu nakupljenim u
nama, ali podsvijest se pruža u pravcu kao da je sve, ili barem većina toga što
sada slušamo istina. A to vraća nadu da će Igman, i Sarajevo biti odbranjeni, titra
zadovoljstvo i u našim dušama, kojima ipak treba više vremena da se oslobode
nakupljene gorčine. Što bi moglo potrajati, s obzirom da se ovdje, u Raštelici,
ništa ne mijenja.
Dva
naredna slučaja su učinila da ubrzanije krenemo zaboravljati na vijesti s
Igmana. I da se vraćamo odsustvu žala što više nismo dijelom te, historijske
bitke. Mujo Hubijar i Muradif Hodžić Kodži, ne samo da su došli bez
puškomitraljeza i automata, nego namjerno nisu htjeli brisati krv s uniforme,
koja je svjedočila da naoružanje nisu dobrovoljno predali.
Na
Zuku smo do sada bili ljuti i kivni, sad već postajemo bijesni. I na Zuku, i na
onog ko mu ovo naređuje. Ovakvi pritisci nas neće ubijediti, mogu jedino
značiti jasnu poruku. Ne trebamo čekati odgovor, nas se goni iz Prvog korpusa!
***
I,
otići ćemo. S kompletnim ljudstvom, i sredstvima! Ponovo se obraćamo Komandi u
Sarajevu, a znajući da oni stoje iza svega ovoga, sada s još jednim zahtjevom,
i još jednim rokom - do kada da nam se oteto naoružanje vrati.
Imamo
mi način da to osiguramo. Dotjerali smo i jedini kamion što nam je preostao,
njime ćemo prepriječiti cestu. Koja će biti slobodna za sve, osim za Zukine.
Naravno, do časa kada nam se oteto vrati.
Mi
jesmo protiv Karavelića, ne i Zuke, ali sukob nećemo ni s kim! Ali ćemo ga
prihvatiti!?
Ne
samo dobrovoljci. Svi. Svi smo riješeni ostati ponosni, cijena koju smo spremni
za to platiti ne može prijeći onu koju smo već platili.
Barikada
je spremna. Šest ljudi su određeni u privremeno odjeljenje naše vojne policije,
mi ostali smo iza, pedesetak uvijek u jarku.
Ovi
su se podijelili u dvije grupe, trojica čekaju, trojica su uz flašu. Vrijeme
ide sporo, nekako ga treba puniti...
***
S
obzirom na situaciju, nema ni mnogo vozila. Naišla su tek dva Konjička i jedno
Jablaničko, i uredno su propuštena, bez da im je objašnjavano, ili da su se
sami puno raspitivali.
Što,
naravno, nije mogao biti slučaj kada je naišlo prvo Zukino. Ćasara, komandir
ove naše policije je uljudno pojasnio starješini njihovog vozila u čemu je
problem.
Starješina
vozila, iako se najprije pravio nevješt, prihvati našu riješenost, te i sam
odluči učiniti što može. Uzeo je pripremljeni spisak naoružanja koje od njih
tražimo, da ga u najkraćem roku dostavi svojoj Komandi, odnosno obećao je da će
se ubrzo vratiti. S onim što tražimo, kada će i moći proći...
