Porasla jela do neba.
Tanka je, vitka, široka.
Viš' nejga draga jaduje.
„Do podne bih te žalila!
Od podne kolo pretala,
i drugog dragog ljubila!“
Iščekivanje
je ono što najčešće proizvodi nemir. Koji obično ne dozvoljava snu da osvoji
čovjeka. Iako su komentari utišali, bio sam uvjeren da niko zaspati neće.
Poodavno
sam prekinuo svoja došaptavanja sa Salkom, ali se ne mogu prisjetiti kada sam
se sasvim isključio od osluškivanja ostalih. Još vjerujem da većina nije, ipak
moram priznati kako sam među onima koji su se uspjeli dati snu prevariti. Mada,
i koji su sve vrijeme bili budni posljedice umora i svega ovog činilo je
bunovnima.
Time
nam se još grubljim učinilo otvaranje vrata, poslije možda sat vremena, ili dva,
a prije više nego prodornog glasa:
- Uzbuna!
Uzbuna! Imate dva minuta da izađete na pistu!
General.
Nema dilema, osjeti se i po riječima i po nastupu. Bio je u pratnji one žene,
te još dva muškarca, izuzetno vrijedna, plećata.
Odmah
svi dolazimo sebi, a Limanu nije ni pružena prilika da bilo šta kaže. Vojska
smo, a rat je. A general je general. A dvije minute nisu duže od dvije minute,
pa i bez obzira što smo poprilično već spremni.
Barem
smo ovim generala pozitivno iznenadili. Kako je on izašao na pistu, to smo ga
počeli stizati. Do posljednjega nije prošlo ni cijela minuta i po.
Liman
se javi na poziv komandiru čete, te krenu s provođenjem naređenja odmah
dobivenog. Postrojeni smo, a general je izvješten da smo svi tu.
Da
li se ovome učinilo kako nas je u sobi bilo više, tek naredi onoj dvojici da se
vrate i pregledaju spavaonu.
Liman
je bio potpuno smiren. Možda on sam nije znao da je jedan od nas odlučio ne
poslušati.
Salko
se meni još pri posljednjoj posjeti one žene tako povjerio. Rekao je da iz
principa neće izaći ukoliko general to bude naređivao, usput pomenuvši svoje
djecu i ženu, sestru i majku, snahu i bratića. Ispriča mi tada kako je nakon
drugog ulaska one žene lično išao Majoru koji je, inače, bio u sobi sa sasvim
suprotne strane hotela, ali je naišao na zaključana vrata. Po njemu je Major
ovako nešto pretpostavio, a što je i Salku dalo ideju. Bio mi je poznat njegov
inat ali sam i bio ubijeđen da će ga ovaj put zanemariti. Do trenutka kada sam
ga vidio kako se s puškomitraljezom zavlači pod krevet. Možda je sve do tada
očekivao moje drukčije razumijevanje, ali sam ga u tom slučaju razočarao. Ne
znam, ja sam se malo razočarao u Majora, vjerovao sam kako će on i ovo riješiti,
ali...
Drago
mi je zbog Salkovog inata, nekako se više uvjeravam da ga neće pronaći, nego
što se plašim da hoće, previše su mi ona dvojica nabildana da bi se saginjali i
zagledali pod svaki krevet, a Salkov je skroz u ćošku.
Bez
pameti sam da nagađam šta će se s nama dalje dešavati, ali se tješih da, eto,
makar neko bi hrabriji od ostalih, neko ko će ovo Majoru prenijeti...
General
je sačekao „potvrdu da smo svi“, te nastavi Limanu suflirati kako da komanduje
nama.
- Četa
pozor! Prva vrsta, tri koraka na-prijed! Prva vrsta, čelom - nazad! Naoružanje,
od-loži! Prva vrsta, tri koraka na-prijed! Prva vrsta, čelom - nazad! Četa, ne
des-no! Sto koraka, na-prijed! – lomio se pistom i Limanov glas.
A
ječala je i od naših čvrstih koraka. Nismo nikada vježbali, posljednji put meni
bijaše prošlog ljeta, zbog Juke Prazine. Nismo vježbali, ali smo gazili kao
nekad „Titova garda“!
***
Ječali
su naši koraci toliko da su prigušivali riječi još jednoga od nas koji se
usudio suprotstaviti ovakvim namjerama. Jedva sam prepoznao glas Fadila
Barlova, no nije bilo vremena da žalim što u stroju ne stajah do njega. Čvrsto
je rekao kako puške ne da, a ići će gdje god treba!
Nije
bilo vremena ni da razmišljam o tome. Koliko je on puta meni rekao da ono što
ja radih više bi glupost nego hrabrost, ja njega ostavljam bez sličnog
komentara. Ostavljam ga njegovoj sudbini, mislima ostajući s nama.
Završili
smo u drugom kraju piste, kada i dobismo slobodno. Iako, tako se ne osjećasmo.
Nisu nam zasmetale komande, niti sto koraka marša, kao što prvi put, od kako je
rata, na ovaj način bijahosmo odvojeni od pušaka.
Kada
je to Liman komandovao, polako smo počeli s odlaganjem. Da bi nas odmah zabolio
način generalova upadanja, nije tražio, naređivao, nego je vikao, drečao da
odložimo baš sve, uključujući i ručne bombe i refuznu municiju.
Prvi
sam do Limana, koji je jednako miran, lijevo do mene je Salko Bajrović, gledao
sam ga ravno dok su mu se ruke tresle, dok je rovio po džepovima da nije koji
metak slučajno ostao.
U
džepovima bombi nemam, ruksak sam ostavio u hotelu, odložio sam pušku, jedino
što imam. Razmišljam i o Salku Čorbu, i o Fadilu Barlovu, a bih i ponosno da se
držim. Misli me bacaju Kiseljaku, tada ustaškom komandiru ne dadoh bombu, sada
mi nedostaja hrabrosti, ili gluposti. Ne znajući sebi odgovoriti, ostajem na
samoponosu, s uvjerenjem kako sam oba puta postupio ispravno.
Iako,
kada već dođosmo u ovaj drugi kraj piste, kada se Liman ponovo vrati u stroj,
na njemu vidjeh kako on ne misli tako.
- Ovo
mi se ne sviđa. Nismo smjeli odložiti oružje – došapnu mi.
A
šta smo trebali? Još ništa nije bilo, još se možemo oduprijeti. Ovakve nas,
svakako, niko na Šiljak neće voditi.
