Gdje je momče, kud se dede,
gdje nestade, gdje propade,
sada ovdje, pred vratima bi?
“Eno njega u đerdeku,
u đerdeku, na dušeku,
gdje đevojci duvak skida!”
đevojke su varalice,
noćas će te prevariti,
sjutra će te prekoriti!
Nekoliko
minuta smo proveli u razgovoru sa Semirom i Benjaminom. Osjećanja su im bila
pomiješana, ushićeno su govorili o uočavanju četničke grupe, planiranog
upušćanja svih na čistinu, rastrzanije o bojazni hoćemo li mi im pokvariti
plan, još u polunevjerici o tome da se jedan izdvojio, odnosno koliko je mogao biti
opasan po nas.
Nismo
ni mi imali najčistiji stav o svemu ovome. Morali smo biti zadovoljni
činjenicom da smo ih i mi uočili, barem tog koji nam je i ušao u vidokrug,
posebno što i naše oklijevanje nije skuplje plaćeno, samim time ni njih nismo
mogli koriti.
U
ovakvim situacijama najlakše se složiti oko jednog, najbitnije je to da niko od
nas nije ni ranjen. Je li ovaj pogođen, neko od ostalih iz grupe a koje su ovi
također zasuli paljbom, onda i nije toliko bitno.
Sem
toga, još nešto ima veliki značaj. Od pucnjave, i dolaska ove dvojice momaka, sve
ispod je postalo mirno kao što je bilo. Bio živ ili ne, četnik je jedno
odradio. Ne mislim da će više i jednome pasti na um da slično pokuša!
***
I
po odlasku gostiju mi neko vrijeme izbacismo pokoji komentar. Prosto, da jače saživimo s ovim što smo uradili, a lagano krenemo zaboravljati sve to što se moglo, ali na našu sreću ipak nije dogodilo.
S
tim da sad dođe vrijeme kada se moje misli mogu vratiti i Mahiru. Puno je
vremena prošlo, samo može biti da mu se nešto dogodilo, ne znam da je imao puno
prijatelja s kojima bi se ovoliko zadržao. Osim toga, kao niko je vodio računa
da me izvještava o svakom svome pokretu.
Od
tih misli još i ožednjeh, te se lično uputih do česme, koja se također zvala
Pandurica.
Dok
sam se primicao vodi, pitah se da li je i moguće da su tolike gužve dolje. Više
je to bila moja želja nego što je bilo za očekivati, što se pokaza kad na vodi
ugledah samo jednog čovjeka kako mirno sipa vodu.
Još nešto mi privuče pažnju, oko njega je bilo više kanistera nego ih je sam mogao
nositi. Produžih pogled i niže, prema sanitetlijama, niko se nije činio
vlasnikom viška kanistera.
Prišavši,
polovina svega posta mi jasna.
- Izvini,
ljudino, znaš li gdje je momak čiji su ovi kanisteri? – pitah čovjeka koji je
točio vodu.
- Nemam
pojma. Ja kad sam doš'o bili su tu...
Zažmirih.
Najrađe bih sam sebe išamarao. Jesam li mogao sve od sinoć biti ovoliko glup?
Otvorih
oči. Nekoliko se puta okrenuh okolo, iako sam znao da ništa neću vidjeti.
Čovjek me malo čudno gledao, ali mu nije bilo do mojih pojašnjenja. Jedva je
čekao da se njegovi kanisteri napune.
I
ja sam. Sljedeći sam na redu. Znam da su i ovi gore žedni, znam da će se i sami
čuditi kada vide mene kako nosim kanistere, i idem sam.
Ne
žurim ja toliko zbog toga, koliko što imam s Traletom nešto važno pričati!
