Šećer Salko, ne šečeri mi se!
Jer, ako se počneš šećeriti;
I ja ću se počet' medeniti:
Med će biti slađi od šećera!
Znam,
Šefa je izdržao. I on, i njih dvadesetak. Zaustavili su četnike, spriječili
njihov proboj. Niko nije ni ogreban.
Znam
i da ja nisam Šefa. On je iskusniji, hrabriji. A još, znao je s kim je. Imao je
i Ibogovce lijevo, pa je jedino o četnicima razmišljao.
Meni
je glava puna. Svega. Ibogovce ne čujem, pritišće me osjećaj da ih je pogibija
onog momka navela da možda i napuste položaj. Kao da mi to sad govori
maloprijeđašnji Šefin izraz lica dok je govorio kako moram motriti livadu.
Ma
kako ne želio prisjećam se Vranovine. Tada je bilo još teže, bilo nas - haman
pa samo četvorica. Ali, tada sam ja donosio odluku o povlačenju. Admin nije
imao sreće, a bio je baš ovako - krajnji lijevi.
Malo,
pa pogledom potražim Keča. I uvijek mi se pogled odbija od njegov. Možda i
griješim, ali imam osjećaj da ga umiruje samo to što ima nekoga lijevo, a da mi
baš puno i ne vjeruje.
Nisam
ni ja previše siguran u sebe, borim se i s osjećanjima izvana, ali i iznutra. A
od svega, najsvježije su Šefine riječi. Trudim se da se kratkim rafalima
javljam kako mi je govorio.
Opada
lišće, i od naših i od četničkih metaka. Za sada i oni gađaju samo utomah, kao
i mi.
Uzalud
svaki pogled na livadu, otuda se puška ne čuje. Nisam strateg, ali mi smeta što
nije bolje pokrivena.
Imam
svoje mišljenje, a ono govori da je za odbranu Pandurice važnija od piklića
desno. S kojeg se već čuje i mitraljez, a ispaljeni su i prvi trombloni. Oni
su, kako mi se sada čini, i jedino što trenutno može dati neke rezultate. Isto
su procijenili i četnici.
S
piklića se začu i rad krampova...
- Je
l' to kopate grobove? – čuli su i četnici, pa provociraju.
- Aha!
Jedan veliki, za vas dvadeset – prepoznajem glas momka koji im odgovara, bez da
ću brzo saznati otkud Mujo Vreva tu kada je u Ekovoj četi.
- Samo
vi, balije, kopajte, mi ćemo puniti – isti glas s druge strane.
- Radi
vas i kopamo – na posljednju provokaciju odgovori Samir Kurtović.
Prva
kratka razmjena riječi s četnicima, značila je mnogo. Kao prvo, dok se ovako
javljaju znamo gdje su. Drugo, ne očekujemo tako brzo taj neki siloviti napad.
Što
svakako puno više nama paše. Dobijamo vremena za još neka razmišljanja, koja
dakako vode ka tome da ćemo se u međuvremenu nekako i organizovati. Samo to što
sam čuo glas Muja Vreve dalo mi je i odgovor ko od naših puca tromblonima. Sve
jedino liči na Eka Džamaliju, on je svoju četu brzo rasporedio te odmah s
dobrovljcima sišao gdje je gušće.
- Balije,
imate li šta zapaliti? – jedva da sam i dočekao da se četnici ponovo jave.
- Fala
Bogu! I to boljih cigara nego vi: Marlbora, Ronhila, Valter Volfa – sad se
Selćo javlja.
- Ne
lažite, k'o da mi ne znamo da vi ni duvana nemate!
- Bijede
jedne, pušite Vek na koji bi mi samo povraćali...
Puštam
Selća da se s njima dovikuje, a ja slijedim primjere moje desne trojice koji ovu
pauzu koriste da zauzmu još bolje, od tromblona zaklonjenije položaje. Pri čemu
svi o još jednom vodimo računa, treba nam i što bolja odstupnica, za slučaj
povlačenja.
Polako
zaboravljam na livadu, ako su se Ibogovci i povukli to četnici ne znaju, a možda
im je i teže usuditi se udariti tamo odakle se ne javljamo. Osim, ako ovi što
se dovikuju nemaju zadatak odvlačenja naše pažnje.
Ako
je i to, bar me je prošao onaj početni strah. Sad mi se osjeća kako i nije
toliko strašno poginuti. Ko ne bude imao sreće, kome bude suđeno...
Zvižde
metci, opada lišće i pucketaju grančice, pijuču krampovi i pijuci, nadjačavaju
četnički trombloni naše, pojedinci se međuse dovikuju. Ja sve manje koristim
pušku, nekako mi se čini glupim da uprazno trošim metke, pogotovo što ih neki
baš i ne štede.
Mislima
tražim Remziju, da nas sudbina ovako iznenada ne razdvoji, sada bismo na smjenu
već ponovo čitali romane...
