Zaspala djevojka,
br'jegu na kamenu.
Br'jegu na kamenu,
majci na koljenu.
Siv je soko budi:
„Ustani, djevojko!
Sabah će ti proći,
dragi će ti doći!“
„Nek mi sabah prođe,
dragi nek mi dođe!“
Vjerovao
sam da neću zaspati. Nije mnogo ostalo do zore, a nije lako posložiti u grudima
sve to što prethodni dan, i noć predeverasmo.
Zadatak
koji smo dobili nismo izvršili, no znamo sada da posljedica toga nema. Sem na
nama samima, i upravo kroz ovo što izdeverasmo izvršavajući druga dva zadatka.
Znam
koliko bi mi značila i bogda sna, no nemir u duši prebira po mjestima gdje smo
postupili kako je i trebalo, a gdje smo možebiti pogriješili, kumovali svemu
ovome. Mogu se i nasmiješiti, ima mjesta gdje se dalo drugačije postupiti, no
moja duševna vaga kazuje kako to onda ne bi bilo ispravno. Na kraju, koliko god
da je bilo naporno, pred kraj i ponižavajuće, najvažnije je da je završilo
dobro.
Još
da mi je umjesto razbijanja misli nekako zaspati...
- Učo!
Učo! – čuh poznat glas Murata Pejkovića, ali mi je trebalo nešto vremena da
razlučim da je s jave – đe ste, bolan, svu noć vas tražim?
- Koga
tražiš od sinoć? I, zašto? – otvarajući oči, iznenađujem se vidjevši da je
poodavno svanulo, ali se uspijevam u sekundi prisjetiti svega, gdje mi misli
idoše ka tome da je i Murat u nekoj od grupa koje su zalutale.
- Pa,
vozim hranu... Znam da ste gladni, ali se k'o budale svu noć ovuda vrtimo, na
hiljadu nekakve smo vojske nabasali, vas nigdje. Ni među ranjenima niko naš,
fala Bogu, a i tamo smo triput uvraćali... Daj, gdje ste, daj da dijelimo hranu
dok četnici nisu počeli!
- Jes',
kad bi i mi znali gdje su. Nas je ovdje samo deset, i to ako nam se Zećir
vratio.
Murat
je mahao rukama, a mi smo gledali prema polupraznoj karoseriji. Ipak smo se
više mi obradovali njemu, nego on nama. On je samo bio ushićeniji, ko zna koliko
je zaista sličnih grupa obišao, prilazio, pitao, na kraju se nadvirivao i
zagledao u nas koji smo spavali.
***
Na
kamionu je bilo dovoljno mjesta. S karoserije smo bili u prilici gledati drugi
dio prisutnog haosa, onog prvog smo i sami akteri. Jutro je tek svitalo, opet
je bilo mnogo budnih.
Teško
je razlikovati ko je tu vojnik a ko civil, ko je poranio, ko noćio vani, a ko
tek jutros stigao. U oči je upadala i stoka, bez čobana, ali s uvjerenjem kako
nije sama ovdje došla.
Nasmijasmo
se na dvije krave, koje su se mirno sklonile da prođemo, ali potom dugo državši
pogled na nama, kao da se i same čude nekome ko gorivo troši bez jasne
predstave kamo ide.
Dva
puta se kamion zaustavljao, okretao, prije nego je konačno dodao gas. Neko nas
je uputio ka našima, one krave nas sada nisu čudno gledale.
***
Naredno
zaustavljanje je značilo da smo na cilju.
Kao
da smo stigli u neki drugi svijet. Lijepo je vidjeti ponovo sva ta lica:
Zuhdiju i Ćuzu, Munira Saljevića i Lata Krša, Eka i Šefu, Ferida i Senada
Pekasa... Lica s kojih je već iščezao jučerašnji dan. Nedostaju mi Sead Pezo,
no valjda tokom dana i njega pronađem.
Linija
se uvezuje, ukopavamo se, a da gotovo niko ne uzima za lopate i krampove. Isto
tako je i trud Murata Pejkovića bio pretjeran. Za sve su se pobrinuli mještani,
prvo ovi iz obližnjeg Lukavca, potom i iz malo udaljenijih Šabića.
Čim
je naš bataljon noćas stigao, došli su i oni. Oni mlađi su s četom u Ljutoj, a
ovi su vičniji krampovima i lopatama. Cijelu noć ni jednome od naših boraca
nisu dali da se laća alata, a što je tepsija u tim selima, sve su cijelu noć
radile. Žene donose i kajmak i mlijeko, a pita ima od zeljanice do bureka. Neće
se pokvariti ni Muratova čorba, a i konzerve će biti korisnije nekad poslije...
Koliko
ovo izgleda kao drugi svijet pokazuje i to što mi padosmo u centar pažnje.
Nismo se hvalili, samo smo ispričali šta nas je zadržalo, odnosno kakav smo dan
i kakvu noć proveli. I odmah smo predati mještanima, upravo je stigla nova tura
hrane.
Ako,
i zaslužili smo. Pravo, domaće kravlje mlijeko, te sirnica, meni od bureka
ljepša, draža, uživanje je koje je lako uklopiti uz zvuke krampi i lopata u
tuđim rukama. Ono najljepše jesu daleki zvuci borbi...
***
Ovakav
jedan dan mi je trebao. Gledaću da ga iskoristim kako bih konačno u dnevnik
ubilježio posljednje događaje, koje ću jednom rečenicom smjestiti između naše
ukupne sreće, i nekoliko pojedinačnih baksuzluka. Preživjeli su oni na
Pošćenju, izdržali smo Pezo i ja, odnosno dio Lehinog voda, Krnjo se javio
odnekle, vratiće se i Zećir...
Ovaj
put su ginuli, i ginu neki drugi, a ja se pitam kako da nas i dalje tolika
sreća prati.
Tražim
na karti mjesto gdje smo, orijentišem se prema Opservatoriju iznad, a i mještani
mi potvrđuju da smo na Kočarinu. Jeste mi jasno, ali ne i zašto ćemo ovdje.
Borbe se čuju puno niže nas, opet dođemo kao neka druga, rezervna linija. Da
poneka granata ne preleti te ispod, haman da bismo na momente zaboravljali i da
je rat uopšte, kamoli pod kakvom smo četničkom ofanzivom.
Po
meni smo previsoko, po nekima gdje treba. Vidjećemo, za sada mi ne pada na
pamet da se bunim. Davno sam se i ja složio, dok je dobro treba koristiti. Još
uvijek je puno više onog teškoga, a i ko zna šta nas sve dalje čeka.
Unio
sam u dnevnik što sam cijenio da treba, završio rečenicom da nam je nova linija
kosom iznad Lukavca do Opservatorija, uz konstataciju da trenutno nema
pješadijskih borbi, dok je pod artiljerijskom vatrom dio uz Opservatorij. Dok
bilježim i neka protekla osjećanja, razmišljajući o razlici oko toga kako smo
dočekani u selima ispod i ovima ovdje, vagajući koliko je u tome drukčijeg
mentaliteta, koliko svjesnosti ozbiljnije situacije, osjećam da imam još nešto
za dopisati a što mi neće odmah na um da dođe.
Prije
nego bih dnevnik vratio u ranac običavao sam pročitati to što sam zapisao.
Zadovoljan sam i sažetošću, i unešenim s obzirom da potvrdih utisak kako je tu
sve ono najbitnije.
Nešto
mi je, ipak, i dalje žuljalo misli. Par minuta, zatim osmijeh, pa uzdah, i
uzimam dopisati tu još jednu rečenicu. Imao sam vremena, obišao sam liniju i
širinom, Peza Seada još ne vidjeh.
Vrtim
glavom, ne pišem dalje, samo konstatujem u sebi. Nije ga bilo na rovovima iznad
Lukavca, odnosno na pitama koje mještani donose, tjera me to ka nekim
slutnjama. Znam da mu se ništa loše nije dogodilo, svejedno ću sasvim miran
biti tek kada ga vidim...
Lukavac, pogled sa Krstaca
