Gine, vene srce u
menika
što mi moja ne dolazi
dika.
Prođi ,diko, i sa naše
strane, 18. juli 1993.
i naša je strana
patosana.
Da znaš, diko, kako
srce boli,
doš'o bi mi da ti kuća
gori!
Razmišljao
sam o onome šta je Remzija rekao, i strahovao od jutra.
Počelo
je prema slutnjama. Granate padaju i po selima, ali smo glavna meta mi. Naginje
na to da će danas biti bolje u rovu nego van njega. Prvi put mi se čini kako ih
je premalo iskopano.
Bjelašnica
je, na sreću, na ovome dijelu takva da debelih bukvi, stijena, i drugih
prirodnih zaklona ne manjka. To su varljivi zakloni, pa se kreće s kopanjem
skloništa. Tlo je tvrdo, više se improvizuje, pokušava zidati.
Vrijeme
prolazi, podne je prevalilo, više smo sretni zbog prestanka granatiranja nego
zadovoljni urađenim. Neki ovu pauzu koriste da ubrzaju ukopavanje, ima nas koji
smo ranije odustali. Bukva je sasvim dobar zaklon od zalutalih gelera, a nema
se vremena iskopati sklonište koje će izdržati granatu što će blizu pasti.
Niko
još ni ranjen, sreća nas još prati.
Izostao
je Remzijin loš, a ostvario se moj pozitivni predosjećaj. U koji, iskreno, ni
sam nisam vjerovao, pa sam svoje poređenje Dževada i Majora čuvao u sebi.
***
Jedan
je zauvijek otišao, drugi je došao! Došao je svojom voljom. Bez obaveza, bez
namjere da se prihvati bilo čega konkretnog.
Inače
je trenutno član Komande 6. Korpusa, nedavno formiranog. Zatražio je dopust,
čim je čuo za pad Trnova, kako bi bio s nama. Za pretpostavljene je na odmoru,
za sebe na vrlo važnom zadatku. Za sudbinu, tamo gdje treba da bude, gdje ga je
poslala. Da odmijeni Dževada.
Nije
došao da bude nijemi posmatrač, siguran sam da su mu se Zuhdija i Ćuza najviše
obradovali.
Donio
je vijest o našima koji su sada s njim, tamo negdje u Gornjem Vakufu, a koje je
Admir odveo uoči ofanzive na Trnovo i Grebak, koja je i kriva što se u samom
bataljonu o tome i nije puno govorilo. Prihvaćena je istina da je to i bilo
najbolje rješenje, nesporazumi unutar bataljona ne bi dobrome vodili.
Nije
zamjereno Admiru što se povukao, makar to uključivalo i da je sa sobom poveo
ponajbolje: Šeksa, njegovog rođaka Ciglu, zatim Salema Čorba, Salema Bajrovića,
Senada Biča, Hamda Kovača i Fadila Pejkovića!
Prisjećam
se te noći u Kerleta Lukama, u kojoj su zanoćili a nisu osvanuli, u kojoj sam
se ja drukčije odlučio. Tada sam se sjetio jedne druge noći, u Titovoj vili, na
prolasku za Vučevo, kada sam Dževadu obećao kako ću ostati u ovom bataljonu dok
bude postojao. Srce me je vuklo Šeksu, ali je obećanje bilo jače. Nešto sam
drugo njima obećao, ćutao sam o svemu. U dnevniku sam samo zabilježio kako od
te noći naš bataljon nije više ono što je bio.
Ista
rečenica će se i noćas naći u mom dnevniku, opet je ovo neki drugi bataljon!
Dobro
su, to je jedino što je Major o njima rekao. Dovoljno, ali je to meni
postavilo, umjesto Remzijinog predosjećaja, drugi težak zadatak za besanu noć:
Je li mi žao što nisam s njima, ili je vrijedilo sve ovo istrpiti?
Čak
i kada bih se kajao, uvijek se umirujem na isti način - njima je bilo suđeno da
odu, meni da upoznam Sakiba Pača, da dobijem dva nova velika ratna druga Seada
Peza i Munira Saljevića, da mogu bar reći da sam bio blizu kada su ginuli heroji
poput Dževada i Zijada Hanjalića, nadam se - i kada se Proskok odbranio.
Vijest
o dolasku našeg komandanta pojačala je elan za utvrđivanjem, vjeru u dobijanje
ove bitke. Bešović je cijelu noć proveo s Ćuzom i Zuhdijom. Ovo se mora, i može
braniti.
Prva
zamjerka je mjesto gdje smo mi, skoro se je nemoguće uvezati s druga dva
bataljona, Major predlaže da se Zuhdija čuje s Komandom brigade, da se izvidi
mogućnost našeg spuštanja. Spremni su i naši diverzanti, poći će čim im bude
javljeno gdje.
Druga
primjedba je na logistiku, već je poslat zahtjev za konje i motorne pile, svaki
će rov trebati bolje utvrditi.
Najozbiljnija
Majorova primjedba se odnosila na ono oko nas, nikako mu nije išlo u glavu da ovdje
još nema Hrasničana, od Ćuze i Zuhdije zahtijeva da od Komande Korpusa traže tu
ispomoć, da se Rogoj i Češina Strana ne ponove. Lično nije optimističan da će
tako biti, ali je to bar način da se bez puno protivljenja dobije što je realnije,
što je također bitno i potrebno, pomenuta logistička podrška, uz koji minobacač,
neko drugo sredstvo, nešto opreme...
Major,
još ima način da iskoristi i Kočarin, neki od već iskopanih rovova. Lično će
ostati ovdje, s vezistom i još par osmatrača, odatle će najbolje pomagati Ćuzi,
koji će se dolje negdje već snalaziti.
