Gine, vene srce u
menika
što mi moja ne dolazi
dika.
18. juli 1993.
Prođi ,diko, i sa naše
strane,
i naša je strana
patosana.
Da znaš, diko, kako
srce boli,
došo bi mi da ti kuća
gori!
Razmišljao sam o onome šta je Remzija rekao, i
strahovao od jutra.
Počelo je prema slutnjama. Granate padaju i po selima, ali
smo glavna meta mi. Naginje na to da će danas biti bolje u rovu nego van njega.
Prvi put mi se čini kako ih je premalo iskopano.
Bjelašnica je, na sreću, na ovome dijelu takva da
debelih bukvi, stijena, i drugih prirodnih zaklona ne manjka. To su varljivi
zakloni, pa se kreće s kopanjem skloništa. Tlo je tvrdo, više se improvizuje,
pokušava zidati.
Vrijeme prolazi, podne je prevalilo, više smo
sretni zbog prestanka granatiranja nego zadovoljni urađenim. Neki ovu pauzu
koriste da ubrzaju ukopavanje, ima nas koji smo ranije odustali. Bukva je
sasvim dobar zaklon od zalutalih gelera, a nema se vremena iskopati sklonište
koje će izdržati granatu što će blizu pasti.
Niko još ni ranjen, sreća nas još prati.
Izostao je Remzijin loš, a ostvario se moj
pozitivni predosjećaj. U koji, iskreno, ni sam nisam vjerovao, pa sam svoje
poređenje Dževada i Majora čuvao u sebi.
Jedan je zauvijek otišao, drugi je došao! Došao
je svojom voljom. Bez obaveza, bez namjere da se prihvati bilo čega konkretnog.
Inače je trenutno član Komande 6. Korpusa,
nedavno formiranog. Zatražio je dopust, čim je čuo za pad Trnova, kako bi bio s
nama. Za pretpostavljene je na odmoru, za sebe na vrlo važnom zadatku. Za
sudbinu, tamo gdje treba da bude, gdje ga je poslala. Da odmijeni Dževada.
Nije došao da bude nijemi posmatrač, siguran sam da
su mu se Zuhdija i Ćuza najviše obradovali.
Donio je vijest o našima koji su sada s njim,
tamo negdje u Gornjem Vakufu, a koje je Admir odveo uoči ofanzive na Trnovo i
Grebak, koja je i kriva što se u samom bataljonu o tome i nije puno govorilo.
Prihvaćena je istina da je to i bilo najbolje rješenje, nesporazumi unutar
bataljona ne bi dobrome vodili.
Nije zamjereno Admiru što se povukao, makar to
uključivalo i da je sa sobom poveo ponajbolje: Šeksa, Ciglu, Salema Čorba,
Salema Bajrovića, Senada Biča, Hamda Kovača i Fadila Pejkovića! Prisjećam se te
noći u Kerleta Lukama, u kojoj su zanoćili a nisu osvanuli, u kojoj sam se ja
drukčije odlučio. Tada sam se sjetio jedne druge noći, na Zelengori, kada sam
Dževadu obećao kako ću ostati u ovom bataljonu dok bude postojao. Srce me je
vuklo Šeksu, ali je obećanje bilo jače. Nešto sam drugo njima obećao, ćutao sam
o svemu. U dnevniku sam samo zabilježio kako od te noći naš bataljon nije više
ono što je bio.
Ista rečenica će se i noćas naći u mom dnevniku,
opet je ovo neki drugi bataljon!
Dobro su, to je jedino što je Major o njima
rekao. Dovoljno, ali je to meni postavilo, umjesto Remzijinog predosjećaja,
drugi težak zadatak za besanu noć: je li mi žao što nisam s njima, ili je
vrijedilo sve ovo istrpiti?
Čak i kada bih se kajao, uvijek se umirujem na
isti način - njima je bilo suđeno da odu, meni da upoznam Sakiba Pača, da
dobijem dva nova velika ratna druga Seada Peza i Munira Saljevića, da mogu bar
reći da sam bio blizu kada su ginuli heroji poput Dževada i Zijada Hanjalića,
nadam se - i kada se Proskok odbranio.
Vijest o dolasku našeg komandanta pojačala je
elan za utvrđivanjem, vjeru u dobijanje ove bitke. Bešović je cijelu noć proveo
s Ćuzom i Zuhdijom. Ovo se mora, i može braniti.
Prva zamjerka je mjesto gdje smo mi, skoro se je
nemoguće uvezati s druga dva bataljona, Major predlaže da se Zuhdija čuje s
Komandom brigade, da se izvidi mogućnost našeg spuštanja. Spremni su i naši
diverzanti, poći će čim im bude javljeno gdje.
Druga primjedba je na logistiku, već je poslat
zahtjev za konje i motorne pile, svaki će rov trebati bolje utvrditi.
Najozbiljnija Majorova primjedba se odnosila na
ono oko nas, nikako mu nije išlo u glavu da ovdje još nema Hrasničana, od Ćuze
i Zuhdije zahtijeva da od Komande Korpusa traže tu ispomoć, da se Rogoj i
Češina Strana ne ponove. Lično nije optimističan da će tako biti, ali je to bar
način da se bez puno protivljenja dobije ova logistička podrška, uz koji
minobacač, neko drugo sredstvo, nešto opreme...
Major, još ima način da iskoristi i Kočarin, neki
od već iskopanih rovova. Lično će ostati ovdje, s vezistom i još par osmatrača,
odatle će najbolje pomagati Ćuzi, koji će se dolje negdje već snalaziti.
Bjelašnica,
pogled iz Ledića
