Rekli su nam doći
Jajčani momci.
Na debelim konjima,
na srebrnim sedlima.
Jadi moji pečeni,
šta ćemo im večeri?
Mala koka – malo je.
Malo janje – žao je.
A pita – sramota je.
Nabrat ćemo kopriva,
posut ćemo mekinja,
eto njima večera.
Mamiti ih hoću,
poći im neću!
Babo me daje
tri godine dana.
Babini dukati,
mamini sanduci,
šehini jagluci;
Hej, moja lipoto!
Rijeka Željeznica, most na njoj, trenutno ne spajaju nego dijele. Prošlost ostavljamo, preko je naša budućnost. O kojoj ne znamo ništa, osim da nam prvi koraci ka njoj vode preko mostića.
Čim
sam ja za Seadom Pezom prešao, svi skupa smo pojurili niz polje ispred. Treba
se što prije hvatati šume s ove strane!
Kao
da smo jedni drugima govorili kako bi sada bilo baš glupo poginuti. Osmjesi
koje pritom međusobno dijelismo zamjenjiva osjećaj da smo konačno uspjeli.
Prije
uvlačenja u šumu, uđosmo u jedan voćnjak. Još je vrijeme tmurno, možemo već
sada odmoriti.
Šaban
objašnjava da bismo ubrzo trebali izbiti na put koji vodi prema Bjelašnici.
Htjedoh reći - prema Igmanu, pošto mi se misli ponovo dotače Mahirova slika,
ali odšutjeh.
Gdje
god da nam je, sad je opet moje biti naprijed. U potoku je bilo lako
komandovati, na Bosanskoj međi heroja glumiti, svoju stručnost s busolom i
kartom ne pokazah, a onoj homori vrha ni pogledom se ne usuđivah vidjeti, dok
je i preko ove ćuprije Šaban morao prvi.
Ustajem,
i krećem kamo je Šaban pokazao. Radovalo me što iza leđa opet osjećah Peza.
Preko njegove glave bacih još jedan pogled na onu stranu. Iako kroz tmurno
nebo, vidio sam kako se jedna homora jasno iscrtavala. Odavde i nije izgledalo
strašno, ni daleko, ali na tren zamišljajući Šabana pod njenim vrhom učini mi
se kako nam i ona maše, želi da se čim prije dočepamo Bjelašnice...
***
Sudbina
uvijek ima spremnih iznenađenja. Tek što smo izašli na put i njime krenuli,
ispred se ukaza selo. Živo selo! Bacili smo pogled za onim što smo čuli, da
shvatimo da je ova strana rijeke toliko drukčija od one. Selo je čitavo,
muslimansko, i - puno vojske!
Nije
prva misao da smo uspjeli, to smo osjetili čim smo mostić ostavili iza sebe,
nego da je ovo mjesto gdje bi se trebale postavljati te nove linije. Bjelašnica
i Igman će još da sačekaju.
Bez
više razmišljanja, spuštamo se i mi, tražimo neku komotnu kuću. Pomalo se
čudimo i što odmah uskačemo u jednu sasvim praznu, ali naše čuđenje ne traje dugo.
Ma koliko da je straha ostavljeno na onoj strani, moglo ga je još ostati, bar
toliko da se izbjegava odmarati u prvoj kući.
Nisam
od ostalih tražio da me slijede, za Peza sam bio siguran da hoće. Ipak me
radova što vidjeh da se svi ugurasmo unutra. Kao i činjenica da su prije nas
ulazili mnogi, što se vidjelo po neredu, ali što je bilo i znak da kuća ne bi
trebala biti minirana.
Udobno
se zavalismo na kauče, razmišljajući i dogovarajući se kako se rasporediti da
neko uvijek dežura, da budemo u toku svih informacija. I onih koje smo
propustili, posebno novih koje budu dolazile. Te nas misli ne proganjaše dugo,
brzo shvatamo da to neće biti potrebno.
Svakih
minut-dva je neko prolazio pored kuće, poneki bi i svratili, uglavnom da se
napiju vode. Neke smo poznavali, neke i prvi put viđamo. Bilo je tu i naših, i
Fahrovih, Trnovljaka, Grepčana, onih Ibogovaca...
Jedino,
neko reče, nema Kijevljana. Kijevo i jedino nije palo, do maloprije su se otuda
čule borbe.
Misli
me sada vode tamo. Prvo se prisjetih Džoa, uz znanje da nije tamo, a onda odoše
ka onima za koje sam znao da jesu, ili su trebali biti. Eno Andelija, babo mu i
sestra... Toliko se kanih otići, vidjeti ih, možda upitati za Enovu drugu
sestru... Ali mi je igranje fudbala uvijek bilo preče. Valjda su još uvijek svi
dobro!?
Ne
vjerujem da će se i Kijevljani sami dugo držati, zato sam siguran da se što
prije trebamo uvezati s njima. Zbog toga mi se ne dopada svaki minut koji nam
ovako prolazi.
Od
ovih što prođu, napiju se vode, čujemo da su sve Komande skupljene u jednoj
kući. To smo i sami mogli pretpostaviti, ali ne razumijemo zašto ti dogovori
toliko traju. Zar je toliko važno gdje će koji komandant povesti svoj bataljon,
zar nije važnije da se odmah uvezujemo!?
Mi
smo i do sada uglavnom radili kako se drugi dogovaraše. Tako će i sada biti, a
do tada bismo se mogli pozabaviti nečim za šta nam je dovoljna naša volja.
Da
je strah sasvim prošao shvatio sam naglim, i nikada snažnijim osjećajem gladi. Prekorih
se zbog toga što sam žurio s onim preostalim proteinskim bocama, prvi put
shvatajući koliko su stvarno djelotvorne. Malo i zbog betnijeg ukusa poredih ih
s vještačkim đubrivom. Znam da tako ide s njivama, dok ih se đubri vještačkim
đubrivom rađaju kao nikad, a kada prestane, za par godina se dobije - ledina.
Takve su i one boce, valjale su, davale snagu organizmu, ali i navikle ga na
se. Sada kada ih je nestalo, crijeva mi krče kao nikad. Imao sam osjećaj - kao
da nikad u životu ništa jeo nisam!
Šaban
se odmah složi sa mnom, drugi niko ne bi protiv, pa svi krenusmo u
pretraživanje kuće. Prvi koji su izlazili vani vratiše se s jednom ne baš
radosnom viješću, mada je još daleko da se sasvim smrači daju se vidjeti
grupice koje napuštaju selo, dalje prema Bjelašnici. Iako se još može govoriti
kako se radi o manjini, slutivo je da oni idu kako bi ubrzo napravili većinu.
Šaban
je presjekao naša razmišljanja o tome, ako se snađemo i nešto pojedemo, još
ćemo i moći hodati...
Prava
je umjetnost bila pronaći bilo šta, a zavirivali smo u svaki kutak, osim u
halu. Šta je god ko nalazio donosio je, a Šaban bi uvijek iznova protrljivao
ruke.
Važno
je bilo da je jestivo, da se može jesti, i završavalo bi u velikoj tepsiji.
Koja je na kraju u peć ubačena skoro puna. Podmazana s kašikom nekakva stara
masla, unutra s četiri cijela krompira, komadićem ribe iz nepojedene konzerve,
nekoliko zrna graha, šakom riže, negdje prosutim komadima pilava, zrnevljima
kukuruza, jednom većom i jednom manjom mrkvom, s tri obične paprike, i jednom pravom
pravcatom feferonom, ali i s jabukom izrezanom na četiri kriške, krompiri su
preljeveni domaćim ajvarom, ili džemom - nije uopšte bitno... onaj komadić loja
koji lično nađoh zagrabiće najsretniji među nama, a niko neće naći niti jednu
zamjerku za bilo koju vrstu zelja, od nekoliko koje nađosmo, ili ubrasmo, opet
nevažno - što nekima ni ime ne znasmo, važno je da se našlo dovoljno brašna da
se sve i pohuje, odnosno sirćeta koliko bi jelo bilo kakva-takva ukusa!
Vatru
smo jurili koliko smo mogli, da se bar zapeče. Skoro i jeste, kada Pezo utrča u
kuću:
- Bog
me ne ubio ako nismo još jedino mi ovdje!
- Neka
smo. Ja ne idem dok ne jedemo – Šaban je servirao tepsiju, koja pečena i nije
izgledala toliko ružno.
- U
pravu si – Salja se već hvatao kašike – sami smo dovde i došli!
Zajednička
sofra, sinija i tepsija s bezimenim jelom. Nas desetak, s istim saburom. Svi
smo gladni, niko više nego drugi. Jedemo bez komande, u ritmu zajedničke nam
sudbine.
Ne
žurimo, iako znamo da bi bilo glupo sada poginuti. Pametno ne bi bilo ni gladan
ostaviti jelo oko kojeg dasmo toliko truda, ako osjećaj kazuje...
Nešto
znamo, u nešto vjerujemo.
