Kolika je duga Foča kleta,
s kraja na kraj puna
djeovajaka.
Sve to ljubi gondže
Mehmed-aga.
Skupiše se po Foči
djevojke,
pa odoše paši pod
čadore:
4.novembar 1993.
4.novembar 1993.
„Aman, pašo, zemlji gospodare,
kolika je duga Foča
kleta,
s kraja na kraj puna
djevojaka.
Sve to ljubi gondže
Mehmed-aga.
Od zuluma duškat ne
možemo,
smakni nama našeg
zulumćara!“
Smjena koja nas je smijenila donijela je novosti.
Slutilo se nešto i po tome što su bili još i manje brojniji nego mi. Priča da
se prave čak četiri smjene zazvuča lijepo, no ne i sasvim realno.
Što već vjerujemo, u Deževicama je življe nego
ikad dosad. Danas se Jahorinci povlače sa svoga položaja. Valja sad preuzeti i
njihov preostali dio linije.
A šta se sve tamo dešavalo, ko zna da li iko tačno
zna. Čuli smo da ih je napustio i posljednji vojnik, bili su nezadovoljni
smještajem i hranom. Čuli smo i da su tome prethodili neki sukobi.
Ferid Beganović, koji je ni kriv ni dužan preuzeo
taj bataljon, biće da je dobio i nekih batina. Na kraju je ostao s tek
petnaestak ljudi oko sebe, poslije čega se čuo s Galibom i u dogovoru s njim
silazi u Deževice.
Njihov se bataljon utapa u naš. Ali i s njima ni
mi još ne ličimo na cio bataljon. Kao što smo svi skupa sve manje brigada. Samo
dva bataljona, s ukupno tek jedva tri stotine i pedeset ljudi.
Večeras je sastanak Galiba, Eka, Ferida i još
nekih. Zajedno će probati dati odgovor da li još uvijek vrijedi spašavati ime
brigade.
Zbog svega što je ona pretrpjela do sada, zbog
onih koji su izginuli, svakako da bi trebalo. Samo, da li će se i uspjeti?
Ako uspjednemo, ove dane ćemo označiti kao
ključne. Još moramo priznati kako nam u prilog ide što ustaše miruju. Mi ionako
nemamo snaga da njih uznemiravamo.
Da još snijeg hoće malo sačekati, a ne da ovako
kao uz inat kopni. Dok ga ima, još i razumijemo da ni ustaše ne navaljuju. A da
znaju što ne znaju sigurni smo da bi nas rađe napali večeras nego sutra večer.
Primjećujem ogromnu razliku između Lopate i
Deževica. Dok se gore bar svjesno situacije, ovdje je tako varljivo. Mirno je,
opušteno, kao da su svuda okolo linije sasvim čvrste. Biće da se ja još nisam
navikao, pa me zato čudi što je tako.
Jedno sam objašnjenje čuo - ustaše znaju da
ispred sebe imaju Fočansku brigadu. Znaju šta to znači, a ne da se radi tek o
onom što je ostalo od brigade.
Meni u ušima zastaje kako je sva ta priča
nastala. Prije našeg dolaska jedna grupica Fočaka, zajedno s par mještana,
praktikovala je da s vremena na vrijeme sađu u selo niže, hrvatsko i trenutno u
međuzoni. Izgovor je izviđanje, a u pozadini je bila i težnja da se dođe do
kakve hrane. Hrabrosti im nije manjkalo, ali je jednako istina i da su bili i
neoprezni i naivni. Kako drukčije objasniti da su dva puta posjećivali istu
kuću, i pritom se nisu bolje osigurali. Hrana koju su drugi put zatekli u kući
bila je mamac, a uobičajeno obezbjeđenje predaleko da bi intervenisalo.
Rezultat je potom očekivan, opkoljeni su i napadnuti. Borba je bila kratka,
dvojica su poginula, ostalih pet-šest se predalo. O jednom imenu se posebno
priča. Samir Selimović.
Samira sam lično nedovoljno poznavao, tek sam
imao predstavu prema ocu mu, kojega je pratio glas i radinog i čestitog
čovjeka. Maniri koji podrazumijevaju same izviđačke izlete, bez obzira na nivo opasnosti
koje iziskuju, kao i primarni i sekundarni razlozi za njihovo izvođenje, ono je
što i većina nas ispoljava u mjeri pruženih prilika, tako da ga s te strane niko
od nas neće osuđivati. Neopreznost, ili naivnost, ne vjerujem da je naslijedio ni
od oca, pa mećem znak pitanja pored toga da se sve izdešavalao baš onako kako
se prepričava. Ipak, tu su i razlozi zbog kojih je teško ostati gluh, i na sami
taj događaj, kao i na sve koji su ga popratili. Prvo što je brzo razmijenjen,
drugo što je i donio ovu, dopunsku priču.
Neki od ustaških stražara su im na vrijeme rekli
da ćute o tome da su Fočaci, jer su u praksi i neuobičajene razmjene. Četnici
od ustaša uzimaju i pripadnike Armije koje nekad potom dalje razmjenjuju...
Svako će rado prihvatiti priču u kojoj se hvali
on, njegova jedinica, ja ću u ovome slučaju ostati suzdržan. Nije moje ni da
sumnjam, ako mi se neće ni vjerovati. Kao što nisam sklon ni prihvatiti da je u
četničkim logorima gore nego što je u ustaškim, pogotovo poslije onoga što sam
u Jablanici čuo.
Zašto i kako je brzo došao na red za razmjenu je
ono o čemu također nisam htio lupati glavu. Kao ni to što se povratkom našao u
našem bataljonu, makar to neki objašnjavali time da je poslije takvih iskustava
mala promjena dobrodošla za lakše prevazilaženje posljedica kojih dakako ima ma
u kojem logoru neko bio.
Ono o čemu nisam glasno govorio ali sam premetao
kroz misli je činjenica da je u našem bataljonu raspoređen na neku od komandnih
dužnosti, i to u sektor - bezbjednosti.
Otud me manje čudilo što sam u istom sektoru
našao i Mevlidu Andelija - Žutu, za koju sam znao da nekih iskustava ima, iz
vremena dok je u Kijevu boravio Džo.
U nekim drugim okolnostima vjerovatno bismo
dosadu razbijali i ličnim tumačenjima, nadogradnjama tih priča, ovako smo
potpuno predani istini o uzročno-posljedičnim vezama. Nevažno je zašto su
silazili u to selo, bitno je ko je tada ubijen a ko preživio, zarobljen. Za one
kojima to bitno nije i jedino, stvari se okreću. Nebitnim postaje što su
zarobljeni, spram tome hoće li biti razmijenjeni. Kada se to desi, u nebitno
ode vrijeme koje su proveli u zarobljeništvu, a okolnosti razmjene bitnim
postaju samo u značenju slobode. Sloboda je toliko važna da čini nebitnim
okolnosti koje su dovele do nje...
Gdje je Samir sada, već sutra neće biti bitno.
Jednako, već danas ne trebamo razmišljati o svemu
onome, i što jeste i što nije bilo, a što je dovelo do toga da Jahorinski
bataljon nestane, utopi se u naš.
S dva ili tri bataljona, brigada je još tu. Sa svim
onim ljudima koji je žele očuvati.
planinski
dom Lopata (u kojem je bio smješten Jahorinski bataljon)
