Kolo igra na sred
Sarajeva,
u tom kolu dvije mile
seje.
Starja plače, a mlađa
se smije.
Starju prosi pola
Sarajeva.
A za mlađu niko i ne
znade,
osim jedan Babić
Ahmed-beže.
Starja seja mlađoj
govorila:
„Daj ti meni Babić Ahmed-bega,
na poklon ti pola
Sarajeva!“
Odgovara mlađa
Đulbejaza:
„Ne dam, bogme, moja mila sejo,
vrjednije su oči Ahmed-bega
nego tvoje pola
Sarajeva!“
Budali je svaki dan bajram, još je jedna narodna
koja se često da čuti. U ovom vremenu ratnom, koje je i luđe i budalastije od
svakoga drugog, približiti se vremenu znači i opstajati u njemu.
Šale su postale nužnost da bi se ostajalo
normalnim. Koristi se svaka prilika da se ponovi neka poznata, još više da se
kreira neka nova. U tim šalama zlobe nema, smiju se jednako i oni koji ih zbijaju,
kao i oni na čiji račun budu.
Još vedriji su stvarni događaji, bez obzira
koliko nehotično se neko upleo u njih. Kao i koliko će neki od njih biti
preuveličavani prilikom prenošenja, odnosno hoće li biti shvaćani u tim nekim
budućim, normalnijim vremenima...
Od puno manje bitnih stvari koje sam stigao
propustiti desila se i jedna ne baš zanemarljiva. Bataljon nam je ostao bez
svih koji su imali bilo kakve veze s medicinom, a neko je morao makar čuvati to
malo lijekova i zavoja što smo imali. Abid Hajdarević se istakao u Voljevcu,
ali smo ionako kuburili i s borcima.
Tako je Izbor izgledao prilično logičan, jedina
od žena koje su još tu bila je Safira Salčin. To što je njeno poznavanje
medicine koliko i najprosječnijeg vojnika, u ovakvoj situaciji postaje sporedna
stvar. Njeno samo prisustvo među nama bilo je dovoljno vrijedno našeg
poštovanja. Jednako kao i dolazak Žute kada nam se pridružila...
Sada kada su i Jabučani s nama, tu je i
medicinarka Rada. Nekih dilema ko će biti na čelu saniteta ne bi trebalo biti, ali...
I sam primjećujem nešto promijenjeno Safirino
raspoloženje. Umjesto da je vesela što će odahnuti, iskazuje nepotrebnu
ljubomoru. Hladno vrijeme je stvorilo redove pred kućom u koju se Rada
smjestila.
Neki su to komentarisali, kao i naš Fadil Barlov,
riječima da ne bi Safiri otišli čak ni „kada bi umirali“. Razlog je priča koju
sam čuo, u koju baš i nisam spreman povjerovati, ali kojoj sam se dakako
nasmijao.
Nedžiba Čola je bila napala manja prehlada. Došao
je Safiri, uzeti kakvih lijekova. A ova ga je željela pregledati, kako bi
učinila i svaka prava doktorica. Toplomjerom je znala rukovati. „Trideset
devet... to je taman za tvoju visinu!“ – riječi su koje je tada, navodno
izgovorila. Izgovorila ih ili ne, bile istina, anegdota ili nečija dosjetka, u
mom su dnevniku dakako morale naći svoje mjesto.
Promjena klime u odnosu na Jablanicu dala se
vidjeti i na meni. Osjetih opasnost od moguće prehlade, ili upala, a ne želivši
Radi pojašnjavati taj neki svoj osjećaj ja se jednoga jutra ipak nađoh kod
Safire. Nju znam i iz Zamrštena, Dragomilića, Kerleta luku i Proskoka, dovoljno
je međusobnog poštovanja da se razumijemo bez dodatnih pitanja.
-
Nešto me malo
zub boli, kao da sam ga nahladio. Ako imaš kakvih lijekova kontra bolova,
prehlade. Neće li me minuti!?
-
Kako ne! –
poslije početne zbunjenosti pokaza neko čudno, nalik dječijem zadovoljstvu.
Dok je tražila po ormariću govorila je nešto o
nestabilnom vremenu, potom kako treba biti oprezan, valjda je dijelila i neke
savjete. Nisam se trudio razumjeti, jedino mi je bilo doći do tableta.
Dok sam uzimao to što mi je našla i spakovala,
još sam čuo i „četiri puta po jednu“. Ne i da li prije ili poslije jela, ako to
i ima neke veze, odnosno ako je i to rekla.
Uglavnom, kući sam stigao s punom kesicom
tableta. Više nego dovoljno za još jednu anegdoticu.
-
Jesi li joj to
slago da nas sve zubi bole – tako me moji kroz smijeh dočekaše.
-
Nisam. Ali je
malo falilo da joj kažem da ne mislim umirati nego samo da hoću da imam
tri-četiri tablete, za nedajbože, pogotovo kad odemo na položaj. A ona mi dade
punu kesu...
-
Kako neće, drago
joj što je neko i njoj došo, dala bi ti ona i da si joj šta drugo tražio –
Salja odmah uskoči – a mene jutros umalo ne „ujede“. Ja joj „fino“ iskah tablete
za pritisak, velim „nešto mi se digo“, a ona će „što ne ideš Radi!?“ Kako se to
samo bilo uzdiglo...
***
Šale su pravljene da se zaboravi na ozbiljnije
stvari. Glad je još prisutna, ali je u nečemu dobro što nas nema mnogo, a i
privikavamo se. Nešto je hrane stiglo, ali je većinu puno više obradovalo što
se u pošiljci našlo cigareta, pakovanih u već tako prozvane „vebeerove“.
Vijest da će snabdijevanje cigaretama postati
redovno, skoro je potisnulo sve priče o nedostatku hljeba.
Kruže neke druge priče. Prva ekipa je već na putu
prema Neretvici, gdje je duhan također vrlo tražen. Za koji se mogu dobiti
dobre količine rakije.
Mi ćemo dan sačekati. Dobiti uvjerenje da je
formirana četvrta smjena, odnosno dovoljno vremena za sve. Nije jedina stvar
otići po rakiju i donijeti je, s mirom i ćeifom je treba i popiti. Osim toga
nikad nismo ni voljeli u nečem sličnome biti prvi.
U prilog nam je došlo još nešto, iznenadna
mogućnost uvećanja količine cigareta. Salja je imao poseban način. Za razliku
od svih nas, uključujući i braću Refika i Bajra Spirjana, koji prije par noći
se vratiše iz Zenice a mi ih primismo u kuću, njemu kocka nije bila mrska.
Ja sam je prezirao. Ne kao igru, uvijek sam se
volio nadmetati, zabavljati, volio sam pobijediti ali ne da bi neko zbog toga
se poslije osjećao bijednije, potišteno, pribjegavao izbjegavanju cijelog
društva. A još su svježa i sjećanja na babova mi badženoga. Koji je pomalo
kockao, ali je krađa nekih para u njihovoj firmi motiv okrenula ka njemu. Sud
je požurio, on se brinući o porodici objesio. Poslije je pravi krivac nađen,
ali za njega isuviše kasno...
I u Trošnju se tako bilo „na malo“ počelo, no ja
sam odolijevao. Ustavio sam svoj kockarski staž na jedinom pokušaju, u bivšoj
JNA. Trefile su mi se neke pošiljke novca, a od nekog sam čuo kako u ajncu
uvijek dobija ko najviše ima. U isto sam se i uvjerio. Neskromno uvijek ističem
kako sam se ipak i tada džentlmenski nosio, dužnike nisam proganjao, nego sam
bio i strpljiv i skupa s dužnikom trošio, po principu - ja častim, on plaća.
Nebitno da li su svi stigli dug vratiti, bilo mi je drago da smo s kockom
prekinuli jer nas je neko počeo prokazivati. Više nisam imao najviše novca,
a... U selu je to pogotovo bio slučaj.
Neke asocijaje na kocku upućuju na trikove,
varanja, za partije ovdje smio bih se zakleti kako su igrane pošteno. Dobija onaj
ko najviše sreće ima, ili najbolje blefira.
Ono što mi nije bilo mrsko jeste biti Saljin
kibicer. Svi su imali jednako cigareta, a večeras je njega karta najbolje išla.
Kada su pojedinci počeli vaditi i nešto para, to su bili potezi poluočajnika a
Salji je išlo u prilog.
Bilo kako bilo uvečer smo se pojavili s punom
torbom vebeerova koje je Salja odnio na ajncu. Razlog za konačni, i brzi
dogovor.
Ferid koji nije pušio, odmah je ustupio cijelo
sljedovanje, mi ostali učestvujemo s po dva vebeera, a Salja će donijeti i
nešto rakije koju će nositi dalje, prodati kako bi obišao roditelje u Tarčinu,
odnosno fameliju u Sarajevu.
Pri tome, u Neretvicu mu se nije išlo samome. S
njim ću ja, a ko bi drugi!
Zec planina, padine
