Pod prozorom procvjetala
ruža,
na grančici uz prozor
se pruža.
Da ne bi trna ubro bih
je,
i na srcu nosio je.
Pod prozor ću miris uzdisati,
čarna ružo, ne smjem te ubrati.
14.
novembar 1993.
Jedno drugom kad nismo
suđeni,
zašto da smo tako
zaljubljeni.
Bolje da smo u
daljini,
nego što smo u
blizini.
Ako, ružo, nećeš moja biti,
ne ubrana ti ćeš uvehnuti!
Poranio sam, kada i akcijaši. Artiljerce sam
zatekao budne, ali s uvjerenjem kako niko normalan neće tražiti njihovo
djejstvo po ovakvom vremenu. Ali ako se to ipak desi, svi zajedno ćemo se
truditi da naš zadatak ispunimo koliko možemo i koliko znamo.
Lutvo Podrug je bio komandir grupe i na njemu je
bilo da se prema meni postavi najbolje što može. S jedne strane mu je laknulo
zbog stava koji sam zauzeo, a s druge je u mene morao i gledati kao u nekoga
koga je, ipak, Komanda poslala. Ja sam stekao dojam da sam od Galiba ne samo
najavljen nego da se njegova priča razlikovala od Ekove, i moje. Međutim, ja
sam se držao onoga što mi je Eko rekao, odnosno što mi nije ništa posebno
rekao.
Skoro jednako raspoloženi dočekasmo početak
ofanzive. Kroz mraz dopiraše tupi odjeci puščanih hitaca, suviše tupi da bi
slutili dobrom.
Prve vijesti sa stanice kolebaše naše osjećaje,
po njima sve ide po planu. U prilog čemu je išlo i što se nas ne zove. No,
ukupna nervoza se teško time otjeruje. Svi imamo dragih i bliskih, koji jedini
znaju kako im je trenutno tamo.
Nisam odbio Lutva, čiji je mlađi brat u akciji,
koji zbog toga posta uporan da me upozna s položajem, s ciljevima koje je Edin
Barlov, računač, već imao spremne, naglasivši kako je pokriveno sve što se
odavde stodvadeskom i može gađati. Sve sam to obavio ne bez volje, ali s nekom
poluzainteresovanošću, i iz razloga koje oni pominjaše, ali i za slučaj da
gađanja bude još uvijek bijah odlučan da sve gledam samo sa strane, da budem
pomagao u donošenju mina, i tek usput pratim šta Edin bude radio, greške su
uvijek moguće...
Poslije, duge minute ispunjavasmo pričom koja se
direktno nije ticala rata, akcije koja bi trebalo da je u toku, o čemu se
progovori tek kad stanica ponovo zazvoni. Ustaše odbijaju napad, ali se ne
odustaje. To potvrđiva nastavak sporadičnih puškaranja.
Dođoše nove vijesti stanicom, imamo jednog
poginulog. Nije prvi put da se na takve vijesti pojedinci posebno drukčije
osjećaju. Ma koliko da to Lutvo pokušavao skriti, vidjeće se i promjena kada i
ime jave.
Uz kahvu i ručak smo svi stalno pogledavali prema
Ševku Sakalašu, čija radio-stanica nikako da još jednom zazvoni. Razlog više da
Lutvu bude još teže, ali nije bilo smisla ni da sam Ševko žuri s dobijanjem te
informacije.
Varljivo sunce nas privoli da se lahko dogovorimo
da ostatak dana provedemo na položaju. Bila je to prilika da se bolje upoznam s
cijelom ekipom, a bilo ih je tu trenutno tek sedam. Ukupno ih je petnaestak,
ostali su na odmoru. Malo kasne, ali je razlog loše vrijeme. Inače su uvjereni
da će se svi vratiti, pri čemu napominju kako oni nemaju problema kakvih ima
pješadija. U iskrenijoj verziji, nigdje im neće biti bolje.
Kao dodatak su naveli da su skladan tim. Što je
najvažnije izgradili su veliko međupovjerenje. Iza je i određeno ratno
iskustvo, navikli su da štede. Čim su došli ovdje, kao i pješadija su se dali u
potragu za neiskopanim povrćem i neobranim voćem. Podrum je tu, pomaže da se
brašno štedi, s obzirom da iz Komande dobijaju namirnice a sami prave hranu i
hljeb.
I zaista, kuća na samku se umnogo razlikovala od
one nedaleko od Lopate. Unutra nisu bile samo spavaonice, bilo je sveg
potrebnog namještaja. Sve je bilo vrlo čisto, kako unutra tako i vani. Tome je,
bez obzira na snijeg, svjedočio drvljanik pod nastrešicama.
Ukupan dojam takav da sam morao poželjeti da se
akcija odgodi, nastavi i sutra. Međutim, rat zna da pravi jake turbulencije u
raspoloženjima.
Ševko je dobio ime poginulog nam saborca. Uvijek
je teško čuti ime nekoga koga si poznavao. Brigada mala, skoro svi se znamo pa
je to skoro i nemoguće.
Mandžo Mustafa je bio i omiljen i popularan. Mogu
reći da sam više čuo o njemu nego ga stigoh lično poznavati, te ipak razumjeh
gorčinu s kojom ostali prihvatiše njegovu pogibiju.
Ni Lutvu nije laknulo, koliko bi se očekivalo.
Akcija još traje, brat mu je gdje i Mustafa bi. No, za trenutak su sve misli s
Mustafom. Krenuše sjećanja ovih što ga bolje poznavaše, više se s njim družiše.
I ja počeh snažiti dojmove da sam ga znao...
***
Sve prekide, ko bi drugi do - Ševko. Bilo suludo
ili ne, značilo to da kreće nastavak akcije, ili nešto posve gore, tek se traži
i naše djejstvo. A mi nećemo sada još jednom polemisati da li baš treba, i
zašto se čekalo da sunce opet nestane a mi se komotno uvučemo ponovo u toplu
kuću.
Brzo smo svi na položaju. Izo Zametica,
nišandžija, javlja da je udarna igla zaledila, kako su i slutili, očekivali. Bih
li ja razmišljao o tome ne znam, srećom da oni jesu. I zbog čega je, za svaki
slučaj, igla unaprijed ostavljena u udarnom položaju!
Čim su elementi za gađanje bili zauzeti mi ostali
smo završili u skloništu. Kraj minobacača su ostali samo Izo i njegov pomoćnik
Refik Kurtović, svima poznatiji pod nadimkom Mazalo.
Ispaljenje se nije čulo. Mina je zastala.
Lutvo je vrtio glavom, nekoliko puta ponovivši
kako je on i ovo predosjećao. Led unutar cijevi nije se mogao do te mjere
očistiti, niti punjenja toliko čvrsto privezati uz minu, da bi ona sišla do
dna.
Nisu imali dilema šta činiti. Već je Izo držao
krampu u rukama i lagano kuckao cijev. Lagano, pa jače. Ali ni nakon desetak
udaraca mina nije skliznula.
Brzo se uvjerismo kako ona druga mogućnost,
izvaditi minu pomoću takozvanog „lijevka“, ne može biti izvedena. Ima ko rukama
praviti lijevak, ima i snage za nageti cijev, po srijedi su objektivne
okolnosti. Nije zaledila samo udarna igla, i poledila cijev unutra, zaledilo je
postolje za zemlju, kugla za svoje ležište.
Tako da je jedini preostali način - iščupati
minu. Prethodno je Lutvo od mene pokušao izvući saglasnost, odnosno mišljenje
da li da još pokušavamo krampom.
Nisam imao svoje mišljenje. Jedno je zamišljati,
skroz drugo doživjeti.
Nije mi ovo nepoznato, teorijski. Neću pitati, a
djeluje mi da se i oni prvi put susreću s ovakvom situacijom. Ako je i tako,
onda su sigurno već pričali o tome da se na ovakvome minusu ovo može i
dogoditi.
Odluku puštam njima, tek rekoh, kada se bude
odlučilo da se mina vadi, da ću biti jedan od onih koji će to izvesti.
Izo se usprotivio. To je njegov i Mazalov
zadatak. Ostali bismo trebali nazad u sklonište.
Sada je i Lutvo na tome insistirao, uz
objašnjenje kako je još samo njegovo da bude tu. Odnosno, meni je na volju,
njemu dužnost.
Na kraju ćemo i ostati nas sva četvorica, bez
obzira što smo znali da ovo, u ovakvim uslovima, nikako nije bez rizika. Mina
jeste stala negdje oko polovine cijevi i ako bi odmah skliznula ne bi trebala
da ima potrebno ubrzanje da i bude aktivirana, ali je već i sama usljed jako
niske temperature postala ledena i skliska. Izu ne smije ispasti pri vrhu
cijevi!
Vrijeme je. Izo skinuo jaknu i džemper, zasukao
desni rukav košulje, a izrazom lica je otkrio momenat kada mu se vrh mine našao
u ruci.
Samo izvlačenje smo mogli pratiti na dva načina.
Pratili smo kretanje ruke, ali i probijanje novih, i sve većih graški znoja.
Negdje kada je bio pri samom vrhu i nas trojica smo uveliko promijenili
izgled...
Svi skupa smo odahnuli tek kada se Izo osmjehnuo
u trenutku dok je minu izdizao iznad cijevi. Možda to i nije bila neka
hrabrost, možda smo svi bez potrebe strahovali, ali naše reakcije nisu bile
takve.
Tapšali smo ga svi, izašli su i oni iz skloništa.
Jedino je Ševko ostao izvijestiti da je na položaju sve u redu, ali i da od
našeg učešća u akciji nema ništa, niti može biti.
Odgovor je bio jasan, nema ni potrebe. Akcija je
zaustavljena.
Mi između sebe, a pošto smo saznali da više nije
bilo poginulih ni ranjenih, niti se čula sada duža ili jača pucnjava, pričasmo
kako akcije zapravo nije ni bilo. Iza svega je samo pokušaj odvraćanja ustaša, ako
su oni bili nešto naumili.
Ja imah i samo svoje misli. Ovim momcima nisam
bio potreban, tu sam se zadesio da gledam ono što sam znao da može, ali nisam vjerovao
i da se hoće ikad dogoditi.
Mustafa
Mandžo
