Poletjela dva bijela
goluba,
pa su pala na dva bora
zelena.
18. novembar 1993.
Pitala ih dva pašića s
pendžera:
„Jel i sada dilber-Nefa u majke?
Nosil sada od džamfeza dimije,
Nosil sada od džamfeza dimije,
nosil sada od biljura
papuče?“
Danas nam se žurilo. Treba prijeći skoro dupli
put, a do iznad Dusine je sada i uzbrdo.
Normalno je da u Dusinu nismo namjeravali svraćati,
a ni na Pogorelici se duže zadržavati. Željeli smo što brže proći naše linije,
niz šumu do Bakovića. Tek smo i na Pogorelici, i usput nakratko zastajali, malo
predahnuti, provjeriti dalji put.
I kratko zadržavanje na Pogorelici je bilo dovoljno
za osjetiti susretljivost boraca tu smještenih, a s obzirom da smo imali
„šifru“ koja ovdje lahko prolazi. Dovoljno je bilo predstaviti se da dolazimo
iz bataljona „Sutjeska“, tog matičnog bataljona Džoa rahmetli, da nas se ništa
drugo ne pita. Nismo krili šta nam je u rancu, odnosno šta je razlog našeg
putovanja, ali to ovima nije bilo ni toliko bitno.
Poštovanje Džoovog herojskog djela smo osjetili, bješe
takvo da uz ranije sebi dato obećanje, ako ne sada ili u povratku, a ono neki drugi
put, obavezno posjetiti Prokos gdje je boravio do pogibije, dodajem i taj Garež,
kako ovi rekoše da se zove mjesto gdje je poginuo, koje su nam i opisali. Nadah
se da smo ih dovoljno razumjeli, a sada nam je prioritet odraditi ovo s
cigaretama.
Tek smo usput između sebe otklonili i te neke
sumnje, ako ih je još bilo, o tome kako je Džo poginuo. Reakcije svih su
potvrđivale priče o ubojstvu, između ostalog što o tome niko ne htje dugo, ni
rado govoriti. Ali je kod svih bila želja da razumijemo to što nisu rekli...
Ja sam još zastao pored Bakovića. Ne zbog natpisa
koji su potvrđivali da je i kroz njih prošla Džoova jedinica, niti iz razloga što
smo tu mogli odahnuti, odatle je vrlo malo do Fojnice, već zbog kuće za koju
sam se raspitivao.
Koje pitasmo nije im bilo teško opisati kuću
Vlada Bošnjaka, a nama poznati. Bila je na samom izlazu, i nekada jedna od ljepših
u kraju. Nekada, ali se i sada moglo osjetiti da je tako bilo. Iako sada
najviše liči na tolike porušene, uništene kuće.
Osjećaj, onaj tužni, nisam mogao skriti. Makar
odgovor na sve bio daleko i od Bakovića i od Fojnice, siguran sam da Vlado nije
bio dio toga. Jedine tri puške koje su u Trošanj prije rata stigle, tako preko
nekih drugih izvora, vezuju se upravo uz ime tog čovjeka. Više sam puta
razmišljao o tome kako bi se možda mogla vući neka paralela između Vlada i
„našega“ Šaje, ali jednostavno mi je neki moj unutarnji glas govorio da tako
nije. Prije rata se nastojalo obezbijediti koliko-toliko naoružanja, gdje su
jedni u prvom planu imali ličnu korist i zaradu, ali je moralo biti da su neki
drugi to stavljali tek u drugi plan. Slično jeste, isto nije. To sam siguran, a
kojoj je grupi pripadao Vlado ne mogu znati, mogu jedino slušati i vjerovati tom
nekom svom unutarnjem glasu.
Šljivo se nije ovim mislima opterećivao, samo je
kratko potvrdio da ni svi lopovi nisu isti.
Ni ovo što mi radimo nije najčistije,
najpoštenije, ali treba poštovati i okolnosti. Koje ne smiju biti takve da nas
učine lopovima.
***
I neće. Čim smo ušli u Fojnicu potražili smo
jednu od dvije kuće na koje smo upućeni, također od momaka s linije. S oba
čovjeka je razgovor bio korektan, ali je istodbno zahtijevao da mi razmislimo
do ujutro.
Cijena cigaretama je nevjerovatno opala. Na ulici
se kutija kupuje za sedam, dok veće količine mogu ići jedva po šest maraka. To
je ono što nama nikako nije odgovaralo, pa se odmah okrećemo novim
informacijama koje smo od pregovarača dobili kako i oni idu dalje u šverc, u
Kaćune - gdje se još uvijek cijena drži oko desetak maraka.
Moramo sad sumnjati i u to, ali nam ne preostaja
ništa drugo do pokušati.
Procijenili smo kako imamo snage za taj produženi
put, i to koliko je dovoljno i za borbu s vremenom. Koju možemo jedino dobiti
ako se dalje nigdje ne budemo zadržavali.
Želja da vidimo Prokos nam se, eto, brzo
ispunila. Ali smo samo prošli pored, bez da smo imali vremena stjecati neke
posebnije utiske o njemu. Nismo nikoga ni sreli koga bismo priupitali za Džoa,
kuću gdje je boravio.
Javila se sumnja u našu snagu, nešto nas je
opominjalo da je možebiti pametnije potražiti ovdje negdje konak, da put pred
nama, ma kako nam fino bio opisan, može biti problematičan pošto prvi put njime
idemo. Ne treba biti prepametan pa ne znati šta nas sve može snaći ako samo na
jednoj mogućoj raskrsnici odaberemo pogrešan puteljak.
Pa opet, neki drugi glas nas je podsjećao da
gubljenje još jednog dana može značiti i cijeli put uzaludan. Taj isti glas je
bio uvjerljiviji, uporno ponavljajući i da moramo, i možemo noćas stići u
Kaćune. Još nas je podsjećao da bar do tog nekog sela iznad, Majdana, zalutati
ne možemo, a koje nam opet može poslužiti kao pouzdaniji orijentir.
***
Izlazak na uzvišenje, ukazivanje Majdana pred
nama, pojača osjaćaj da možemo, da smo najgore savladali, da se nema smisla sad
kolebati.
Kratak predah, koliko da se ispuši cigareta,
razgleda malo okolo i uvjeri da ovo nema biti šta drugo, te da nam je još
jedino pronaći put koji će nas sigurno spustiti u Kaćune. I samo konstatacija
da ni ovdje ne smije biti ikakvog zadržavanja.
Svejedno, tih nekoliko minuta koliko smo
prolazili selo sami od sebe su prizvali neke neobične dojmove. Selo je bilo na
samom uzvišenju, prijevoju, nekoliko centimetara prekriveno snijegom, sa svom
potrebnom svježinom, i s ničim neobičnim u sebi. Pa opet je svo bilo nekako
neobično.
Kuće nisu bile ni zbijene ni razbacane, glavni
put je pravilno vodio cijelom dužinom sela, s odvajanjem potrebnih putića ka
kućama i avlijama, i štalama i ostalim uobičajenim pratećim objektima. Kuće su
bile ni nove ni prestare. Isto važi i za ostalo što su nam oči kačile. Baš kao
i za jednu od česama, u avliji u koju i svratismo samo da se napijemo vode i
dopunimo čuturice.
Namjerno se nismo htjeli dovoditi u iskušenje da
nas neko pozove unutra. Gladni jesmo bili, ali se moglo izdržati. Po izlasku iz
avlije, još jedan pogled ka česmi i kući iza nje. Sve sasma obično.
Pri izlasku iz sela konačno ugledasmo i nekog u njegovoj
avliji. Žena na putu od kolibe do kuće. Nazvali smo selam, uvjerili se da smo
gdje i mišljasmo da jesmo te provjerismo kuda dalje. Niti smo mi ženu čudno
gledali, niti ona nas. Tako nas je i uputiila.
Sasvim obična žena, i sve tako obično, a opet
potpuno drugačije nego igdje.
Negdje kad skretasmo naniže, prema Kaćunima,
konačno shvatih šta je to što je tako neobično.
Ne bih još, ali je Šljivo bio brži:
-
Ovdje se još
nije zaratilo!?
-
U pravu si... Vidim
ja, nešto mi čudno a nikako da dokučim šta je. Vala, kada se budemo vraćali, gataćemo
da imadnemo vakta s nekim bar tri-četiri prebiti...
put niz Pogorelicu
