Od kako sam sevdah
svezo,
jošte nisam rahat bio.
Od derta sam suze lio,
bukarom sam vino pio!
Hodio sam svud po svijetu,
kao pčela po cvijetu.
Vidio sam svijeta
dosta,
al mi na te merak
osta!
21. novembar 1993.
I na tvoje bijelo
lice,
i na čakmak od vrbice,
i na tvoje sitne
zjene;
šta uradi dušo s mene?
Ništa slađe nisam pio,
od šerbeta najslađega:
Što ga daju usta
tvoja,
čuj Merimo, dušo moja!
Više nismo žurili, ali nam se nije ni dangubilo.
Volja o upoznavanju Fojnice nije nas prošla, ali smo nakon šetnje od par sati
sve opet šaljivo otkomentarisali - izgubili smo nešto vremena, a zapravo
nemasmo šta upoznati...
Nigdje se zadržavali nismo, sem što smo usput
stigli dobiti upute kuda odavde lakše do Pogorelice spram puta koji je otuda
bio lakši.
Kraj Bakovića smo tek naišli, ali smo sada bolje
zakačili Bukovicu, Garež. Do nje je doveo jedan viši uspon, osjetniji zbog sveg
puta koji u ovih par dana prijeđosmo, te dijelom žalismo zbog suvišnog šetanja
Fojnicom. Dijelom i nismo, jer nas u Bukovici dočeka neki već polusumrak.
Uz pustoš i tišinu, neizbježna prisjećanja na
Džoa, na način na koji je poginuo, u nama se budi neki razumljivi, ali teško
objašnjivi nemir, strijepnja. Tih par kuća pokraj kojih smo prošli
doživljavasmo kao neke sablasti. Svaka od njih je mogla biti nijemim svjedokom
onoga što se Džou dogodilo, i svaka je i danas mogla biti sklonište nekim
ljudima čija je savjest sve samo ne čista.
Sve vrijeme kroz glavu nam prolaziše mogući
prizori tog događaja po kome će ovo selo ostati upamćeno, a u prijekidima želja
da ga što prije ostavimo iza leđa bivala je sve jača.
Najljepše što je bilo u ovom dijelu našeg
putovanja je što nije predugo trajalo. Kako je naša podsvijest zazirala od nepostojećeg
straha tako se i brzo povratila, i okrenula onome što je stvarno. Ovuda krpica
snijega još ima, put je još vidljiv i jasan, ali i mrak sve jače pritišće, kao
i mraz što steže.
Na Pogorelici svratismo do one minobacačke
jedinice, smještene u Planinarskom domu, koliko da se malo ogrijemo i
predahnemo, zadnji put do povratka.
Kroz Dusinu smo prošli skoro nečujno, a negdje po
gašenju svjetala bili u Deževicama. To što nas je tu dočekala nekakva straža bi
prva novost, ali i siguran znak da se stvari u ratu brzo mjenjaju.
Ako nas je ta prva malo i začudila i rastužila,
drugoj smo se obradovali. U kući nam rekoše kako se je stanje s hranom nešto
popravilo.
***
Dževadu smo pare vratili ujutro, sve objasnili.
Nije iskazivao ljutnju, kao razmišljao je o takvoj mogućnosti. Rat je, stvari
se brzo smjenjuju...
Vjerujem mu, vjerujem i da su mu se glavom motale
i misli o duploj zaradi, ali pošto dan-dva kasnismo - i da neće stići ni
uloženo, pa čak i da nam se nešto nepredviđeno, i loše dogodilo. Ali neke slične
predosjećaje sam i sam imao, u Kaćunima. Onaj komandir jedinice je mogao
jednostavno samo da zaplijeni cigarete od švercera...
Na postrojavanju se vidjeh i s Latom Kršom, koji
danas ide smjestiti porodicu u Tarčin. U jednom sam trenutku pomenuo svoje čuđenje
viđenog u Majdanu, košenju ispod snijega.
-
Baš si mahnit –
Lata šeretluk nikada ne napušta – ko te gôni da to pričaš. Vidio sam to i ja, i
zaprijetio Zineti i djeci da nikom ne pominju. Znam da mi niko neće vjerovati.
Znam da sam i ovako polumahnit, šta mi treba da me još i žale, još blesavijim
smatraju...
A prije nego ćemo krenuti na položaj
prisustvovasmo i zanimljivom gledanju na trenutna dešavanja u našoj brigadi,
izrečenih iz usta još jednoga Šljiva, Alije - Naneta, koji nije s Mirsom u srodstvu,
i jedino što ih povezuje je vrijeme dolaska u naš bataljon. To je čovjek
šezdesetih godina, ali neuobičajene mladalačke naravi. Simpatična izgleda, ne
toliko sijede koliko rijetke kose, ali ne samo živahna duha nego i tijela, uz
manje smetnje u govoru što je zvučalo pomalo zabavno, simpatično, skladno
ukupnoj njegovoj naravi. Svi Trošnjani su ga dobro znali, bio je punac našem
Salku Čorbu.
Čuo sam i ja ranije za njega, ali prvi put sam ga
vidio kada sam stigao ovdje. Inače je u Deževice došao na par dana prije mene.
Kako se pričalo, tri su razloga. Prvi, glad koja je u Tarčinu vrlo osjetna kada
su civili u pitanju; drugi, u Tarčinu ga zbog godina nisu htjeli prihvatiti; i
treći, želja da se bori, sveti - ta kćer mu je najvjerovatnije ubijena, on je
pet i po mjeseci proveo u zarobljeništvu u KPD u Foči, gdje mu je sin još
uvijek...
Boravak u zarobljeništvu nosi svoja dva pečata,
prvim je ovjeren period života koji se nikada zaboraviti neće, drugim putokaz za
prve dane slobode. Nane je u zatvoru naučio na gladovanje, pa je teže podnosio oskudijevanje
u Tarčinu, dok je na ovo ovdje gledao skroz drukčije nego mi. Manje je bitno kakva
je hrana, koliko da je ima dovoljno, gdje se ono vanredno čak može i - zaštekati!
Žena i snaha su mu u Tarčinu, pokušava i o njima
brinuti. Već je jednom išao da ih obiđe, prištedivši koju konzervu. Pješke je i
išao i vratio se, za svoje godine put jako dobro podnio. Sada ponovo razmišlja,
ali kažu neki da se boji novog snijega, nemogućnosti da se vrati.
Došao je u jedinicu vođen svojim nijetom, željom
i ciljevima, malo sumnjičav zbog odbijanja u Tarčinu, zbog čega će brzo
zavoljeti našu, i svoju brigadu, posebno odnose unutar nje.
Nije mu promakao pokoji odlazak sličan onima do
Neretvice, ili ovog zadnjeg Mirsovog i mog, kao i jedna mala, ne toliko
značajna rasprava komandanta Galiba s nekim od saboraca. Rasprava je vođena
nečim što bi se najprije moglo nazvati ratničkim rječnikom.
Iz svega će Alija izreći taj svoj dojam, koji će
se zasigurno dugo prepričavati među nama:
-
Bolje jedinice
nema na svijetu! Radiš šta hoćeš, odeš kad hoćeš, vratiš se kad hoćeš, opsuješ,
uzvratiš komandantu kada te naljuti...
Pogorelica, planinarski dom
