San zaspala Alta gospođa,
tri dana sama bez gospodara,
njoj se činjaše tri su godine.
Ona doziva Kumru robinju:
„Čîni mi čīni, Kumro robinjo; 17.
februar 1994.
neka mi bego doveče dođe!“
Čîni joj čīni Kumra robinja:
Omrče bego u Banjoj Luci,
u Banjoj Luci, Alti na ruci!
Sijela
u Dusini su sva zanimljiva, svako donosi nešto novo. Prihvaćeni smo u ovim
kućama i od domaćina, grijeh bi bio mijenjati bazu. Prihvaćenost treba i
poštovati, pa su prijataljstva s djevojkama sada takva da se na nekim ljubavima
i ne insistira.
Mi
smo grupu i proširili na Ekova brata Adnela, sve češće nam se pridruže i Bajro
Spirjan i Mirso Šljivo. Mirso se svojim simpatičnim vicevima, gegovima uklopio
tako da nam je dolazio kao maskota. Tako smo se ophodili spram njemu, tako se
njemu i dopadalo.
Toplina
Dusinjana je jača od zime, koja i ne pomišlja odustati. Makar i sami
oskudijevali, dijeliće što imaju.
Nenametljivo,
i simpatično je kada majka naredi kćerki da nekom borcu oplete rukavice. A
pogodno Šljivu da se i tome našali, pitao je mogu li njemu oplesti različite,
jednu s pet, drugu s tri prsta. Zbunjenost je brzo riješena, uzrok je njegovo
ranjavanje. Dva krajnja prsta na desnoj ruci su mu ostala ukočena, savijena
dlanu, pa bi mu na toj ruci normalna rukavica smetala, landarala...
Svojim
idejama je poticao i nas. Znali smo i mi viceva, i poneki štos, i uglavnom ih
njemu pričali, otkrivali, a on to kasnije još ljepše demonstrirao djevojkama. S
tim da je tražio da mu neki od folova i direktno „prodamo“.
Znao
sam da većinu mojih zna, ipak se sjetih nečega što sam nedavno pročitao u
Jablanici. Samo sam pročitao, ni sam nisam bio siguran koliko je istina.
Nije
me koštalo probati. Uspjeh i nije ovisio od mene, sem ako totalno ne fulim s
odabirom djevojke.
Enisa
mi je izgledala najprosječnija, a i najlakovjernija. Baš nju sam gnjavio par
minuta pričom kako imam čudan Božji dar povremenog pogađanja misli. Moji su
prihvatali, podržavali iako ni sami nisu znali kako ću stav dokazivati.
Pogotovo što sam odugovlačio.
A
onda, najednom zaiskah komadić papira i olovku. Sjedio sam do Medihe, uz koju
se malo pribih kako bi sve izgledalo ozbiljnije, kada zatražih od Enise da
zamisli jedan broj od jedan do deset.
Zamislila
je. Ne samo da je to potvrdila nego se dalo osjetiti kako joj se već misli bore
s tim - šta ako zaista znam čitati misli!?
Mediha
je gledala kako sam ja, a Fadila kako je Enisa pisala broj na papirić, a obje s
nevjericom slušale kako Enisa drhtavim glasom govori „sedam!“
Do
kraja sijela se samo o tome pričalo. Nisam otkrio fol, niti htio više pogađati,
ali sam obećao sutra večer drugu seansu.
Tek
sam u povratku svojima otkrio, a pošto je i njih pola reklo kako su i oni bili
zamislili isti broj.
-
U tome i jeste fol – objašnjavao sam – neki
psiholozi su skontali kako će skoro 70% prosječno inteligentnih ljudi na brzo,
iznenadno pitanje upravo zamisliti taj broj. Oni su to nekako i protumačili,
ali ih ja baš i nisam razumio. Čini mi se da je vezano za „zlatni presjek“, ali
nebitno...
-
A kako si znao da će baš Enisa?
-
Ko je rek'o da sam znao. Ali mi je intuicija
rekla da bi ona mogla ponajprije, prije negoli Adisa ili Mediha.
-
A da je kojim slučajem rekla neki drugi broj?
-
Ništa, ja bih samo prizn'o da sam se zajebav'o,
odnosno isprič'o ovu psihološku analizu...
***
Pošto
je taj fol prošao, a nisam ga smio ponavljati, narednu večer sam došao s onim
što će njega potvrditi, odnosno i pojačati. Pripremio sam svoje „magične“
tablice. Što sam naučio još nekad u srednjoj školi, u Jablanici nedavno provjerio
da nisam zaboravio, a što i nije nikakav fol nego čista matematika.
Pomoću
tih šest tablica sam pogađao svaki broj između jedan i šezdeset tri, ma ko da
ga zamislio. Tablice se prave jednostavno. Prva počinje brojem 1, i ide
principom „jedan pišem, jedan preskačem“, druga kreće brojem 2, s analognim
principom „dva pišem, dva preskačem“, treća polazi s brojem 4, i naravno
„četiri pišem, četiri preskačem“, sve tako da bi posljednja, šesta polazila s
brojem 32, završavala sa 63.
Kako
se tablice prave jednostavno, još jednostavnije je pogađati broj. Dovoljno je
zahtijevati da onaj ko je zamislio, i pogleda tablice, odnosno kaže u kojima se
od njih zamišljeni broj nalazi. Onaj ko pogađa, pretvara se da sejri cijelu
tablicu, a zapravo pamti samo onaj s kojim tablica počinje, sabirajući
potvrđene u sebi. Naravno, fol je uspješan samo ako se i dobro glumi, i kod
najjednostavnijih situacija ostavlja utisak da se u glavi vrte, tumbaju sve
tablice, tako i ako je zamišljen broj 1, bez obzira što tu nema nikakve muke
oko sabiranja.
Za
razliku od prethodnog, ovaj sam fol mogao ponavljati. I ne žuriti se s njegovim
otkrivanjem. Dovoljno je što sam na početku istakao da je fol, ne istina, makar
mi se činilo da nekima povremeno izgleda nestvarno, tako da pokušavaše
suzbijati svoje misli!
Ako
je to i nemoguće, isto kao i pogađati misli, bilo je zabavno. Ovo su vremena
takva, i u igri „kaiša“ se uživalo, zabavljalo, uz još jednu potvrdu velike
sličnosti ratnoga života svugdje, pošto sam oživljavanje te igre gledao i u
Visokom, i s istim „izmijenjenim pravilima“. Nije uživanje u prebacivanju,
odnosno „vraćanju“ kaiša, ni u samom podnošenju bola, koliko kada bol trpiš
zbog, ili za drugoga. I nije nam sve to dosadilo, tek osjećamo kako je ovdje
sve manje simpatija, sve više prijateljstva!
S
ljubavi nije žuriti. Ljubav se nikada ne pretvara u prijateljstvo, jedino
ponekad u mržnju. Nije napamet rečeno da se mrziti može samo onaj koga se
prethodno voljelo, dok prema ostalima može doći ravnodušnost, ne i mržnja. I
još nešto nije napamet kazano, najjače ljubavi budu one koje niknu iz
prijateljstva!
***
Koliko
god da je Šljivo bio pun viceva, pauze su mu trebale. Folova nam je ponestalo,
pa meni sinu ideja da okušam još nešto. Gledanje u grah! Po nekim sjećanjima
kako je to nena rahmetli radila, i povremeno odgovarajući na moja zapitikivanja.
Bilo
mi je krivo što nisam slušao pažljivije, ali imah čitav dan da se prisjetim
koliko mognem.
Prvo
čega sam se prisjetio su sureta koja treba učiti, što i smatrah najbitnijim.
Nakon toga, prisjećanja naviraše bez nekog reda. Pred polazak u selo sam ih
pokušao srediti, i takve imati u glavi.
Do
sureta sam smjestio nenin običaj da kaže kako san nije ono što se usnilo, već
kako se protumačilo. Zato što je kod gledanja u grah, prema mome razumijevanju,
držala do suprotnog, kao grah će uvijek tačno pasti, samo je pitanje da li će
se i tačno protumačiti. Ako bi se to i desilo, još su mi u ušima nenine riječi
kojima je završavala svako gledanje „Grah je na laži, Bog je na istini!“
Bitnim,
odnosno ohrabrujućim uzeo sam i isticanje da ima više načina gledanja u grah,
gdje nena nije govorila da je to od toga kako je ko naučio, nego kako je koga
Bog uputio.
Sad
sam se pozabavio tim osnovnim, zajedničkim pravilima gledanja, preplitanje
odnosa prošlost-sadašnjost-budućnost, šta upućuje na čekanje, šta na ubrzo,
gdje je jedna graška misao a gdje glas, kad su dvije dilema a kada put, je li
otvoren dogovor ili svađa, upućivanje na šućur, tegobu ili dobitak, te ostale
značenjske kombinacije tri puta tri kućice. Bojeći se da će mi usfaliti
različitih riječi, a vodeći se činjenicom da će sve želje najprije biti
ljubavne, smislio sam i neka svoja pravila, poput kada i kako ću pogađati je li
momak visočiji ili oniži, tamnije ili svjetlije kose...
Zaturivši
priču o ovoj temi, a sumnjajući da ću se snaći, ograđivao sam se pričom da sam
možebiti zaboravio. Uspješan i neotkriven fol s brojevima potakao je ostale da
budu uporni, a meni nije dopuštao nazad.
U
sebi sam prelomio kako i ovo treba samo da je dio zabave, gdje i ne moram mnogo
pričati, ali sam se obavezao da neću lagati, bježati kazati ako je grah loš.
Tek da ću pomalo nastojati viđene tegobe ublažiti kroz kasniji „savjet graha“.
Zabavnost
svemu upravo je pojačalo pogađanje visine momka, boje kose ili očiju, a pošto
bih prethodno, pri razbacivanju, u grah kazivao svoje „ključeve“, naravno uz
početnu napomenu - ako se grah odnosi na ljubav...
Većinom
sam primjećivao pozitivno doimanje moga gatanja, što podvodih pod početničku
sreću. Čak i poslije, kada i sam Mirso Šljivo nabraja šta sam njemu sve
pogodio.
Sebi
nisam znao objasniti kako nalazih inspiraciju za petnaestak uzastopnih bacanja,
bez obzira što se svakih tri, a kako i jeste po pravilima, grah malo „hladio“.
Zanimljivije mi bi što, a diskutovalo se o pogođenom, negdje htjelo dobiti
dodatno pojašnjenje, ja ne uspijevah pamtiti šta kome pričah. Tako sam, valjda,
upućen!?
U
vezi jednog sam bio nesiguran, smisleno li je samome sebi gledati, ali sam
morao i to. Sve za društvo. Što mi je dalo još jednu nesigurnost, kakav to
skori put vidjeh. Na smjenu ću, to znam, to i nije nešto što sam „vidio“ u
grahu, odnosno nešto čemu ću se baš i obradovati.
Da
li je neki momak svijetle ili tamnije kose, očiju, da li mu je srce puno a
misli i želje trenutno prazne, to sam više nagađao, ali hoću da vjerujem kako
ne bih smio griješiti ako je neko nedavno dobio dobar ili loš glas, ili ga
takav ubrzo čeka.
Kao
i, kada se nekome otvorio put. Kojem će se uskoro obradovati.
