Mlad se Jusuf oženio,
do ponoći s ljubom
bio,
od ponoći ferman
stiže:
„Mlad' Jusufe, car te zove!“
Carska hazna
pokradena,
na Jusufa potvorena.
Stade Jusuf konja
sedlat',
viš' njeg ljuba suze
ljevat'.
15. februar 1994.
„Oj Jusufe, bolan bio,
još me nisi poljubio;
Oj Jusufe, lale moje,
s kim ostavljaš zlato
svoje?“
„Ostavljam te s majkom mojom,
s majkom mojom tri
godine.
Ne dođem li za četiri,
ti se udaj za
drugoga!“
Nije
nam bilo krivo što sve potraja samo tri dana. Naredni nam je bilo svakako ići
na smjenu, a tog dana su stigle veće količine brašna. Opet će se hljeb sijeći
na troje, a uskoro se najavljuje uvođenje i trećeg obroka. Preživjeli smo glad,
preživjela je i brigada.
Nešto
drugo će nam ostati krivo. Barem meni.
Ali
je, valjda, tako i suđeno bilo, i moralo da bude. Da je bilo drukčije,
vjerovatno da ne bih vukao želju da nekada nekome pričam o svemu.
Eko
je htio drukčije. Pokušao me vratiti. Ali se meni nije dopalo da tu treću, posljednju
noć jedemo osahli hljeb. Stvorile su se male zalihe, pa je friškog hljeba bilo
tek malo više od jedne police.
Nisam
se vratio, mirno rekavši da sad, za uspomenu, uzeo sam sva tri s iste police, i
pritom uopšte nisam „maskiravao“ nastalu rupu. Kako je već dogovoreno, završili
smo s ovim, nema potrebe da nastavimo. A kada nekad budemo priznavali, treba i
da se zna da je hljeb kraden. Zijo će, ovaj put, dakako primijetiti.
U
šta nije bilo sumnje. A to sam i htio.
Nešto
drugo sam zanemario. Kako će Komanda riješiti ovaj slučaj. Sama nije pokrala,
pa će se maksimalno truditi da nađe ko je.
Istragu
ćemo mi preskočiti. Samo smo, kao i prethodna dva jutra, pred doručak pogledali
neprimjetno prema prozoru, i nanovo se divili savršenosti onoga što smo radili.
Na
doručku smo vidjeli razliku u odnosu na predhodna jutra. Svi su, u i oko
kuhinje, bili namršteni. Međusobno su nešto mrmoljili, što mi nismo pokušavali
bolje čuti nego drugi.
Tri
dana ćemo biti na položaju, Dževadovi će još detaljnije pregledati svaki kut
kuhinje, na kraju će morati priznati da je sve uradio neko pametniji od, i
jednih i drugih. Slučaj će ostati neriješen, do nekih vremena kada će biti
simpatično čuti istinu. Od nas samih.
A
tok, ćorsokak policije i kuhara, nama će Laci ispričati kada se vratimo.
***
I,
ispričao je. Ali, s onim što sam ja previdio. Policija, makar i vojna, još
slučajno, privremeno napravljena, nije tako lako bila spremna priznati poraz.
Nije znala ko bi mogao biti taj ko je ukrao cijelu vreću brašna, ali su bili
sigurni da je ovih tri hljeba mogao uzeti samo neko iznutra, između kuhara i
pekara.
A
onda, i ovi su htjeli prepoznati lopova među sobom. Ključ imaju Zijo, i Laci
ili Redžo Fisović. Laci kaže da bi njemu bilo draže da je to jutro on otvarao.
Lakše bi podnio napade, nego što je to Redžo učinio. Šutio bi, možda bi se i
smijao, ovako mu do smijeha nije bilo.
Zapravo
se smijao sprva, dok se Redžo još mirno branio. No, kada je na red došlo da se
djecom kune, da plače, Laciju je tako malo trebalo da sve ispriča.
Ipak
je smislio drugi način. Izdvojio je Redža, šapnuo mu da ga svi znaju, njega i
njegovo poštenje, i da je ovo „Zijovo maslo“. Što je, kao objašnjavao time da
je Zijo s optužbi prešao na „Neće ti niko ništa, samo meni, eto, reci kome si dao
hljeb. Je li nekom iz Komande, ili nekom od vojske?“
To
Zijovo optuživanje, s uvjerenošću da je krivica njegova, Redža i jeste ljutila,
odnosno vrijeđala. Znati da si nevin, a nemoći to dokazati, pogađalo bi
svakoga. I svaki bismo se branili, pokušavali otkriti, uperiti prstom u pravoga
krivca. Redžo je bio onaj drugi, blaži tip ljudi. Spreman da insistira na
svojoj nevinosti, ne da ikog optužuje. A to se jedino i moglo kletvom u djecu,
i suzama. I s potrebom da ti bar neko vjeruje.
Laci,
ne samo da je vjerovao nego je i znao. Bio je u dilemi da izda nas, i sebe, ali
je i Redža odlično poznavao, mogao je biti siguran da će ga i podrška potrebno
umiriti. Čak će i jača netrpeljivost njega i Zija izostati, ako bi se Zijo i
svađao nije imao s kim. Zato će se posmatrati jednakim očima, obojica sumnjati,
i čekati da „nebo i zemlja sprovedu svoj dogovor“ a kada će se naslađivati
stidom onog drugoga.
Laci
nije učinio najpoštenije, ali jeste najbolje, iako je to sada apsurd. Svi znaju
krivca, niko pravog. Sem nas.
Komanda
je čista, njima je najbitnije da i ostala vojska „zna“ da oni ovaj put nisu,
hem je tri hljeba premalo, hem bi im i tada trebala pomoć iznutra.
A
ko je između kuhara, to više i nije bitno s obzirom da sad hljeba ima dovoljno.
Kao što nije ni bitno kojih je više, onih koji su govorili „Ko bi se od Redža
nad'o“ ili onih s ubjeđenjem „Zijo, ko bi drugi, znao da hljeb dolazi pa
sinovima požurio noć prije dati treći obrok“. Za Redža i Zija nije bilo dileme
- onaj drugi je...
***
Sve
se smirilo, jedino sam ja još osjećao nemir, neki svoj. Jači nego kad sam
iznevjerio Murata Pjekovića.
Redžo
će još dugo ćutke djeliti hranu, osmjehujući se tek onima za koje je uvjeren da
su poštenjačine kao i on. Sve lopove je mrzio kao nikad, svakoga za koga je čuo
da je nekad makar i cigaretu ukrao. Tima je čorbu sipao s gorčinom, koja će
trajati dok se u bataljonu ne dogodi nešto novo.
Meni
se osmjehivao, a ja sam bježao od njegovog osmijeha. U tom osmijehu jest bila
iskrenost, ali sam ja osjećao i prijezir prema onima što su drukčiji. Činilo mi
se kako bi bio u stanju ubiti onoga ko je ukrao hljebove, zbog koga je preživio
vjerovatno najveće poniženje od kako je u ratu, zbog koga sumnja u Zija, ali i
u svoje sumnje, samo kada bi saznao da to nije bio Zijo.
Znam
da ću, ako nikome, njemu sve ispričati. Jednoga dana. Sad mi se čini kako je
prerano.
