XII - 45 / Smatra li se lopovom ko krade hljeb

Šta se čuje u Kopčića dvoru?
Il' je žalost, il' golema radost?
Nije radost, već žalost golema;
poginule gaće Ajkunine!

Da su gaće kakono su gaće,
ne bi jadna Ajka ni žalila,
već su gaće čudnovata veza:
do koljena orli i gavrani,
viš' koljena vuci i medvjedi;

Po gotluku mladi janičari,
na učkuru carev delibaša.
Potvorila lijepa djevojka,
na deliju, janičarskog agu.

Al' se kune janičarski aga:
„Nisam, Ajko, ni vidio gaća,
tako mene ne ujeli vuci
kojeno si po gaćama vezla!“

            Ako bih nastavio insistirati na pojašnjenjima značilo bi da dovodim u pitanje pokazano povjerenje. Što ne želim.

            Jeste da mi se najmanje dopadalo što sam određen da u ovome budem u društvu Cikija, kojeg znam kao najškrtijeg s riječima, ali mi je ćutati.

Što htjedne, nek mi kaže. Što mognem, sam ću kontati.

            Ako je na riječima škrt, važi i da je vrlo direktan.

-          Idemo ukrasti dva-tri hljeba – reče to sasvim mirno, a pošto i meni bi jasno kako prolazimo pored naše kuće i zapravo idemo prema kuhinji.

-          Ukrasti!? A kako?

-          Tvoje je samo da uđeš kroz prozor, u čarapama, otprilike znaš gdje je hljeb, na donjim je policama najfriškiji, uzmeš na brzinu dva-tri iz sredine, potom ostale malo prerasporediš, samo da se rupe ne vide. Iz tri reda uzmi po jedan. Zijo ne broji hljebove, samo baci pogled. Smijem se zakleti da neće skontati.

-          U redu je to, ali kako ćemo prozor otvoriti.

-          Prozor je moja briga. Snimio sam ga. Vidjećeš.

 

Vidjeću. Ali dok ne vidim to, vidim po šest malih na dva velika kanata i katanac između, a kroz glavu mi prolaze razbijanje kamenom, rezanje testerom...

Otud se veoma začudih da Ciki odšeta do ugla kuhinje, odakle se vrati s dva komada žice, oba dužine oko pola metra. Jasno mi je da nisu slučajno bili tu, a pomislio sam kako ću morati s odstojanja gledati, i nevidjeti jasno šta radi.

Iznenadi me, dajući mi znak rukom da sam mu i ja potreban. Prilazeći vidim da je naspram desne polovine prozora, kontam da će nas ona jedino i zanimati.

Stajao sam tik uz njega dok je jednom žicom čarogao ram uz lijevu ivicu stakla, onu do katanca. Na moje veliko čuđenje ram se odvojio više od jednog centimetra, dovoljno da ja provučem prste jedne ruke. Što sam i učinio, kad mi je Ciki to naložio.

Kroz dvije sekunde, odvojen je bio i desni ram.

Dok sam drugu ruku uvlačio, daljnji postupak sam i sam slutio. Ja sam čuvao staklo, dok je Ciki, vještinom iskusnog lopova, razdvajao i gornji i donji ram. Poslije čega je u mojim rukama ostalo staklo samo. Ostavivši meni jedino da ga još lagano položim sa strane.

Nikada brže nisam raspertlao cipele, i lakše uskočio kroz prozor. Mrak mi jeste usporio korake, ali sam uspješno napipao policu s hljebom. I drugi me je osjećaj slušao, lako sam prepoznao friške hljebove. U tri su reda bili, baš kako je Ciki rekao.

Nisam se žurio. I taj osjećaj je bio jasan, ovo će završiti dobro. Mora. Ne zato što ja učestvujem, nego prosto što je genijalno. Drugih riječi nisam imao.

Na kraju sam rukom prešao sve hljebove koje sam bio pomjerio. Ja rupa nisam vidio od mraka, a siguran sam kako ih Zijo neće vidjeti jer sam bio jako dobar. Do kraja.

Hitro sam kroz širom otvoren prozor dodao hljebove Cikiju, pa još hitrije iskočio. Namjerno sam to učinio uz pomoć desne ruke oslonjene na donji ram.

Čim sam ja nazuo cipele, Ciki pažljivo poturio hljeb, krenusmo završiti započeto.

Sada sam i ja djelovao iskusno, bez čekanja da mi Ciki kaže spremno sam držao staklo u rukama, koje je „iz prve“ leglo u desni, potom i u lijevi ram. Poslije sam još samo uživao u Cikijevom vještom spuštanju gornjeg, i podizanju donjeg rama.

Hljebovi su pod jaknama, a mi u laganoj kretnji ka raskršću. Eko je već zviždukao dogovorenu melodiju prema Samiru, da bismo nakon jednog minuta sva petorica bili zajedno, pod strehom Samirove i Munjine kuće.

Nismo imali vremena prepričati to što smo radili, ja iskazati i svoje divljenje prema Cikijevoj vještini i genijalnosti, Eko je žurio da se raziđemo. Već ranije je znao način kako hljebove podijeliti:

-          Ja i Ciki uzimamo jedan, Munja i Samir jedan, a tebi, Učo, jedan. Pošteno?

-          Čekaj, što meni samom jedan... Daj da sve ravno podijelimo – bio sam malo zbunjen.

-          Nema frke, okej je. Ja znam da će Munja i Samir, možda, dijeliti s babima, ja i Ciki ne meremo, nas je prepuna kuća, svak bi dobio samo po zalogaj. A vas je dolje, koliko, pet-šest, ti imaš računa. A i znamo Trošnjane, ćutaće. Eto, hajdemo sad, pa sutra večer opet. Svak zna svoj zadatak.

 

Slegnuo sam ramenima, izrukovao se sa svima, i s hljebom pod jaknom lagano išao prema svojoj kući.

 

                                    ***

Na tren me neki znoj pokušavao probiti, taj neki osjećaj grižnje savjesti, osjećaj da sam postao lopov, provalnik, makar i samo na dan, ili nekoliko njih, dok se situacija s hljebom ne popravi. Hljebom, kako to nelopovski, već tužno, jadno zvuči.

Nedavno razmišljah o sličnome, sada se dopunjujem. Zaista, da li se lopovom može zvati onaj ko krade hljeb? Još vojnik, ratnik. Da li se neko može optužiti, i osuditi zbog toga? Može, vidjelo se nedavno. Može se optužiti, osuditi, ali se ne može lopovom smatrati. Lopovi su koji kradu krave, cijelu vreću brašna, ulje i maslo, koje potom razmjenjuju za rakiju. Lopovi jesu, ali se njih ne može uhvatiti.

Neće ni nas. Siguran sam. Zato što je sve izvedeno savršeno, a ja sam bio dio toga. Jeste Ciki obavio to najgenijalnije, najsavršenije, ali nije mogao sam. Nisam dao da me nepoznati osjećaj lopova svlada toliko da ispustim staklo, ili da budem trapav, izazovem neku buku ili ostavim bilo kakve tragove. Siguran sam da na nogama nisam unio ni mrvicu snijega, a i hljeb sam vrlo precizno presložio. I sve sam obavio bez žurbe, a opet maksimalno brzo.

Zbog svega sam bio izuzetno ponosan i na sebe. Zbog svega sada i ne razmišljam više o tome. Okrećem se dolazećem trenutku, kako ostalima sve reći, a da se to uklopi u ovo dosadašnje.

 

                                    ***

Ideja me stigla kada sam kucao na vrata.

-          Gdje su to Faja i Ferid? – pitao sam, čim sam kročio unutra.

-          Maloprije odoše leći – Laci odgovori nešto glasnije.

-          E, majko moja, umrjeću ti od gladi – iz sobe se začu.

-          Ustaj Ferda, i dovuci Fadila za uši. On će meni nabijati na nos da proslavih rođendan a da ga ničim nisam počastio.

 

Poslije ovih riječi, ispod jakne izvadih hljeb i položih na sto. Dok je najprije Laci, pa i ostala trojica jasno prepoznavala hljeb iz naše kuhinje, njegov friškiji miris je stigao do Ferdinog osjećaja gladi.

Čim je i Fadil stigao, hljeb je bratski podijeljen. A meni se činilo da svi uživasmo kao nikad.

Na red će doći i priča kako sam došao do hljeba. Pošto sam im dao tri-četiri minute da pogode što je nemoguće pogoditi, u nekoliko riječi ih ostavih bez daha:

-          Tanki smo mi lopovi, moj Ferda. Kakav dimnjak, kakvi bakrači. Profesionalci ulaze kroz zatvoren prozor. Tačnije, prozor je zatvoren! Ja dolazim s profesionalcem, on prozor otvori, ja uđem unutra, također profesionalac, uzmem tri hljeba, ali tako da se ne primijeti, izađem, a ovaj zatvori prozor. Prozor nije obijen, pogledajte ujutru na doručku, a dvadeset četiri hljeba su poredana ko da ih je dvadeset pet. Tri puta tako. Eh, sve vam je jasno, osim - kako je Ciki otvorio i zatvorio prozor. Moram reći, vrlo jednostavno. Genijalnost je u nečemu drugom. Kako je došao na ideju, odnosno kako je znao da se to može. Znamo mi svi da to nije iz njegove glave, da on nije toliko pametan. Nego je, nekad, od nekoga „učio zanat“. Neko je to moro prije raditi. Prije, dok je i kod nas bilo sličnih prozora. Možda je i sad negdje-te-negdje bio, ali i ovdje su takvi jedino na ovoj kući. Vidjeli ste, nekoliko malih kanatića u jednom ramu. No, bezbeli da to nije ključ fola. Fol je, prije svega u starosti kuće. Ti ramovi su toliko sasušeni, da se drvo, kako bih reko, skupilo. Eh, Ciki uzima jednu žicu i njome lagano, malo gura ram, pribija uz onaj drugi, dok ja mognem prste provući. Tako i desni nabi u zid. Bar je po cenat i po bilo lufta, komotno sam drž'o staklo sa strana. Ono, malo je teže išlo s gornjom i donjom ivicom, pošto sam ja bočno već drž'o staklo. Ali je i to išlo, donju je s obje žice skroz lahko odvojio dok se samo malo mučio s gornjom jer je jedna žica ostala da se staklo ne vrati. Dolje je podmetnuta žica, gore on žicom odvaja ram, i - staklo je slobodno, samo ga spuštam i pazim da se ne razbije. Naša polovina prozora je šuplja, katanac samo spaja lijevu stranu, kompletnu, i desne - sam ram. Unutra sam uš+o u čarapama, nema ni tragova cipela, snijega. Izaš'o, opet staklo mećemo na njegovo mjesto, nema teorije da neko skuži da je prozor otvaran. Kažem, sve je tako jednostavno, samo je genijalno da je neko znao tajnu starih prozorskih ramova.

-          Ja te, opet, pola nisam razumio – Fadil je, kao i uvijek, bio veoma iskren – ali me i nije briga. Jedino ti mogu reći, da me ničim bolje nisi mog'o obradovati za rođendan. Ovo ću pamtiti dok sam živ.