Ali-paša na
Hercegovini,
l'jepa Mara na Bišću
bijaše.
Koliko su na daleko
bili,
jedno drugom jade
zadavali!
28. februar 1994.
Knjigu piše paša
Ali-paša:
„L'jepa Maro, bi li pošla za me?“
S Bišća Mara njemu
odgovara:
„Da me prosiš, ne bih pošla za te;
Da s' oženiš, bih se
otrovala!“
Mufo
je noćio s Alijom, pili su, od ranije je bilo jasno kako nijedan od druga tri
litra loze neće, također, biti prodata.
Ja
sam se vratio do tetke, sluteći Mufovo neraspoloženje da šeta još jednom do
Breke. Moje druženje s tetićima garantovalo je kako će stariji,
četrnaestogodišnji Muamer biti rad praviti mi društvo.
Ako
ništa, dan bijaše mirniji pa jedino o čemu razmišljasmo bi to - kako naći
ulicu, koja možebiti i ne postoji. Muamer jeste par puta ponovio što je od Mufa
čuo, a kako naša potraga započe kao ona od prije nekoliko dana. Uprkos tome,
vidio sam kod njega potrebnu upornost. Može sumnjati u tačnost informacija koje
imamo, odustati prije mene neće.
Ja
sam mijenjao osjećaje, raspoloženja. Uvjerenost da ulica postoji nije me
napuštala, priznao sam grešku što vjerovah u cio dan pred nama i početno
suzdržavanje od raspitivanja, utoliko se kasnije više čudih što nigdje da naiđemo
na nekog ko zna za nju. Najprije sumnjah i da smo izlazili izvan Breke, kao i
da smo tako zaobilazili traženi dio, sad već mislima dosezah dotle i da uspjeti
nećemo. Nije mi se još jednom špartala i Stara i Nova, odnosno kako meni bi
lakše govoriti, i Gornja i Donja Breka. Zadah neku svoju teoriju da, s obzirom
kako ulica nije baš poznata, ponajprije može biti na nekom rubu. Treći krug
traženja ćemo i izvesti tako, sve rubom, zavirujući u svaki sokak, pitajući
svakog koga vidimo.
***
Ništa.
Ponovo smo se spustili u nešto što smatrasmo centrom, razmišljati više nemam
šta, neodređeno vrijeme dajem za odmor, te nadu da će možda baš tuda naići neko
ko će nam pomoći. Pomoć više nismo očekivali, već samo bili spremni iznenaditi
se ako se desi.
Sve
vrijeme u ovih pola sata, koliko traje kako Muamer i prizna da više nije
voljan, nema snage hodati uprazno, nedaleko od nas se igraše oveća grupa djece.
Treći put Muamer predloži da pitamo njih, ponovivši kako djeca mogu bolje znati
ulice nego odrasli. Dva puta sam negirao, vrijeme je da provjerim ko je u
pravu.
Prošetaćemo
do djece, ne s mojim uvjerenjem da će neko od njih znati, već kako bih time
odobrovoljio Muamera da poslije napravimo još jedan krug po Gornjoj Breci.
Na
moje iznenađenje, uz pobjednički, dječji osmijeh moga tetića, jedan od dječaka
reče kako zna gdje je ulica za koju se raspitujemo. Prethodno nam objasni zašto
nam niko drugi ne znaše reći, odnosno kako on zna. Radi se o vrlo maloj
uličici, nekoliko kuća, kroz koju i ne prolazi cesta, a naša je sreća da
ponajbolji drug ovog dječaka živi u njoj.
Poslije
ovog objašnjenja ostalo je da nas što preciznije uputi. Pomjerili smo se par
desetina metara, do mjesta s kojeg se odlično vidio stub dalekovoda uz lijevi
gornji rub Gornje Breke. To je orijentir, pored kojeg smo najmanje dva puta
danas prolazili, ali koji će biti dovoljan da bude „treća sreća“.
***
Nije
bilo teško. Po dolasku na raskršće nedaleko od dalekovoda krenuli smo
zavirivati ispod svake kuće. Ispod treće smo se spustili do jedne na kojoj je
bio broj 2, koji je odudarao od brojeva ulice iznad.
Domaćini
su potvrdili da smo u ulici Pjera Križanića, ali i uputili nas da traženoj kući
priđemo s druge strane.
Posljednja
prijepreka, i posljednje uzbuđenje pred susret koji čekam, želim, kojemu se
nadam, koji tražih, i nađoh. Susret, koji i dugujem.
***
Iako
je Muamer znao koga tražimo bi iznenađen vidjevši moje neskriveno ushićenje.
Sam je bio ponosan što je učestvovao, zapravo bio od velike pomoći.
Sve
je iskazivao i nekom svojom nervozom. Koja je postala jača kada zazvonih. A
kada je moja nervoza morala nestati.
Iako
sam želio da se na vratima pojavi baš Alma, to se nije desilo.
Njena
majka Muniba otvori vrata, ali na način kao da je nekoga očekivala. Tek
vidjevši uniformu trže se, ali i odmah osmijehnu. Nije pitala otkud ja, kako
sam našao kuću, ili uopšte došao do adrese. Kao da je i njoj jedino bilo važno
to što sam došao.
Samo
što nas pozva u kuću, dok se ja selamih i grlih s Ahmetom ona već žûri da zovne
Almu. Nije obraćala pažnju na moju primjedbu da se ne treba mučiti ako je
daleko, ili ako će ubrzo i sama doći. Ne znam zašto sam ja mislio da je to
nepristojno, ili šta već.
S
Ahmetom sam uvijek ugodno ćaskao, tako mi ni sada neće biti dosadno čekati tih
desetak minuta.
Ipak
ću razgovor mislima presijecati. Ponajprije o Munibinom ponašanju. Iako je
uobičajenije suprotno, ona je djelovala strožija, protivnija bilo kakvoj
Alminoj vezi. Takvom je Alma predstavljala, takvom se i meni činila. Tako se i
ponašala. Do danas.
Da
li je znala za moje obećanje? Da li joj je Alma rekla? Da li su o meni pričali
ijednom? Da li je jedna vjerovala, druga sumnjala da ću ispuniti obećanje? Sve
su to pitanja na koja neću dobiti odgovor, ali koja ni ne trebaju odgovor.
***
Više
od svega kazuju ovi postupci.
Osmijeh
koji Ahmet otkri u trenutku kada se Alma pojavi na vratima, još više njeno
iznenađenje. Sada sam bar bio siguran kako joj Muniba nje rekla zašto je zove.
Da
li je slutila? Ako nije, zbog čega je žurila? Obična radoznalost, ili
nepogrješiva intuicija srca? Bez obzira koliko je istine od svega ovoga, nema
sumnje da je bila sretna da sam ja baš razlog što se od rodice vratila ranije.
Sam
susret, nejasan za opisati. Njena zbunjenost, moja tako neugodnost, Ahmetovo i
Munibino prisustvo, kao i Muamerovo nerazumijevanje svega stvaralo je tišinu
koja traje, koju pojedine izgovorene rečenice sijeku, ne i prekidaju. Ta tišina
je bila teška. Za sve. Ipak mi se činilo da se svi snalazismo u njoj.
Muamer
je po prirodi ćutljiv, ne i stidan, sam je kratko, ali rado odgovarao na
pitanja o sebi i svojoj porodici, dok je sve drugo samo mirno slušao. Ahmet se
uporno prisjećao što više detalja vezanih za Jablanicu, kako bi tišina bila što
je moguće manje čujna. Muniba se nastavila dokazivati drugačijom nego je
poznavah, skoro kao da je njoj najdraže što je došlo do susreta Alme i mene,
ali to pokaziva na način kao da svi vjerujemo da je ovo, zapravo, samo posjeta
dobrih prijatelja.
Ja
sam, mimo nauma, potpuno zanemario potrebu glume. Nisam ni tamo sasvim skrivao
svoju ljubav prema Almi, ali ni iskreno razasipanje svojim uvjerenjem po kojem
se u ratu glupo čvršće vezivati. Možda je mome opuštenijem ponašanju kumovalo
ponašanje ostalih, ili sam pod snagom ljubavi odlučio odreći se svoga uvjerenja.
A
Alma? Alma se ponašala najprirodnije. Jedina se ni malo nije promijenila u
odnosu na Jablanicu. Mislim i da je jedina znala tačno šta svi drugi misle,
koliko se suzdržavamo, pretvaramo, glumimo. Činilo mi se kako osjećam da na
ruci nosi trakicu s mojim izvezenim imenom ali da su zima i februar krivi što
se to ne vidi, a nepotrebnim je pokazivati. Tako i ja pustih nju da shvati kako
je na mojoj ruci ona druga trakica. Šta god mislila, ovo je situacija kada to
mora ostati u njoj.
Takva
je bila, takva je i sada. Prirodno se suzdržavala, pretvarala i glumila upravo
koliko je mjera. Suzdržavala se reći, učiniti bilo šta što bi bilo kome dalo
povoda da nju optuži za neku moguću nelagodnu situaciju, pretvarala se da se
osjeća sasvim jednako sretnom, glumila da je njen osnovni zadatak uslužiti nas,
a u cijelom razgovoru sudjelovati koliko bi i svaka kćerka mojih prijatelja.
Samo,
da li bi svaka majka otrčala po kćer, i da li bi svaki otac sasvim mirno isto
prećutao? Da li bi bilo normalnije da je Muniba metla vodu za kahvu, skuhala
je, napravila sok, pa upitala hoće li Almu zovnuti? Ili je sve to baš Alma
morala? I, zašto joj nije htjela ništa reći, nego je baš željela da bude
iznenađena!?
Ako
mi je i drago zbog svega toga, draže mi je da se Alma bolje ponašala nego je
sama situacija u kojoj se našla. I zahvaljujući najviše njoj, njenom prirodnom
ponašanju, situacija postaja sve lakša, razgoneći onu tešku tišinu.
U
trenutcima kada je tišina skroz nestala ja dođoh do glavnog, jednog odgovora na
sva moja pitanja. Povjerenje!
Povjerenje
je ključ. Pokaza se, opet, tačnom moja tvrdnja da sve veze, bile poslovne,
prijateljske, ljubavne, ili evo porodične, leže na čvrstoći povjerenja. Ahmet i
Muniba su imali potpuno povjerenje u svoju kćer, u svoj odgoj. A ja, u svoje
srce. Kao nikada prije, ovaj put nisam griješio.
Nisam,
osjećah to sve vrijeme.
Osjetih
i na polasku. Čuo sam kako Muniba šapće Almi da i ona izađe pred vrata
ispratiti nas.
Spuštajući
se niz voćnjak osjećao sam njen pogled na sebi. Čuo sam od starijih ljudi da se
ne valja okretati. Zato iskoristih malo skretanje pri samom spuštanju na cestu.
Preko ramena sam vidio stepenište kuće Alminog amidže. Još je stajala. Samo
ona.
