Na hastalu gori sv'jeća,
ti si, draga, moja sreća.
Gori, gori, sv'jećo ti,
pa se nemoj gasiti.
Zbog ljubavi ja sam pao,
zar ti, draga, nije žao?
27. februar 1994.
I ta ljubav prokleta
odn'jet će me sa sv'jeta.
Što mi, draga, mladost uze?
Ubile te moje suze!
Što ih lijemi za tobom,
svake noći i danom!
Pet
dana, ovih sarajevskih, ispunjenih Sarajevom kakvo nije nikada bilo niti će
nekad ponovo biti, bit će dovoljno da se sve stigne. Ništa nije toliko daleko
da mu se brzo ne može doći. Mnoge su ceste za zaobilaz, ali je pregršt puteva i
puteljaka, najbržih kamo želiš.
Grad
nikada neće postati svjetska metropola, ali je zato, više nego ikad ono što je
oduvijek duhom bio - jedna velika mahala. Nema avlije kroz koju ne možeš proći,
nema čovjeka, žene, starca, djeteta s kojim se nećeš pozdraviti, koji ti neće
otpozdraviti, uputiti kuda ti je dalje najlakše. Cijelo Sarajevo jedna mahala,
svi u njemu jedna familija.
S
razlikom prema drugim gradovima u kojima bijah, ovdje se nađe i podosta Srba i
Hrvata, svi jednako i nama familija.
S
posebnom dragošću slušam baš te priče. Ovdje su ne samo Jovo Divjak, Stjepan
Šiber, Dragan Vikić, te Slaviša Šućur ili Saša Petrović heroji, heroji su i
mnogi koje zna samo njihov dio mahale. Od mnoštva o kojima slušah, s jednim više
zanimanjem obraćah pažnju na one rodom iz Foče.
Istina
o okolnostima Simovićevog ostanka, kao valjda i jedinog od kadrova SDS-a, te
nedavnog sporazumnog odlaska, ili prebjega na drugu stranu, ipak će trebati i
ono drugo, vrijeme poslije. On nije bio dijelom same mahale, nego politike.
Političar može da bira, a čovjek iz mahale se opredjeljuje. Srcem, obrazom,
čašću.
Ne
znam da li me treba čuditi što čuh kako je tu i brat moje školske drugarice,
prosto jer se tu faktički zadesio, ali znam da nemam pravo našem komšiji Milu
Filipoviću pripisivati neke druge razloge, sem uvažiti da je ovdje doselio
davno, i sam prihvatio pripadnost toj velikoj sarajevskoj mahali, dovoljnoj za
pripadnike svih naroda i vjera.
Svejedno
mi je drag svaki novi dokaz da niti su svi Srbi četnici, niti svi Hrvati
ustaše. Ovom drugome smo dokaz vidjeli u kasarni HOS-a na Čengijić vili,
odnosno jedinici koja je i po početku sukoba Armije i HVO-a ostala na istoj,
pravoj strani.
***
Posjeta
Salji je potvrdila povratak tačno na vrijeme. Ali i podsjetila na neke tužne,
žalosne neratne priče u ratu. Ono što je nagovješteno kod njegovih roditelja,
kod punca dobrano skrivano, kod mlađe sestre je izbacio sasvim iz sebe.
Dobio
je poruku od, sada već bivše žene. Uspjela se izvući iz sela, preko Sandžaka je
stigla do Turske, odakle je mladalačkim nemirom završila u Bugarskoj. Činjenica
da nisu imali djece je pomogla Salji da dosta mirno primi tu vijest, a razlozi
da je neko vrijeme ćutao samo su u tome što je svjestan da će zbog toga biti
predmetom mnogih šala. Ne u porodici, u bataljonu svakako. Za šta je,
vjerovatno, u sebi spremao odgovore. Koji se neće moći cijeniti ishitrenima.
Mene
je dojmio. Iako sam već u glavi imao niz ideja da ga zezam, provociram, vidio
sam glupost toga. Dojmio me time što se bolje, muškije ponaša nego što bi malo
ko na njegovom mjestu. Možda je jedino poranio s preboljevanjem na konkretan
način. Što me, međutim, nije iznenađivalo, s obzirom na ponašanje pokazivano u
Voljevcu...
***
Ono
pravo, muško ponašanje kojem se nema šta drugo reći do diviti se pokazao je
tetkov brat Alija. Kao diverzant bio je na zadatku deminiranja četničkih mina.
I, pogriješio. Ostao je bez oba oka.
Prije
toga, jedna četnička granata pogodila je prostor gdje mu se sin igrao, s drugom
sarajevskom djecom. Mali Edo je ranjen, operacija oka, tačnije spašavanje
preostalog je bila neizbježna, izvršena je negdje u inostranstvu. Alija je, u
ovome ratu, ostao bez tri oka...
Ono
što mu četnici nisu ni mogli uništiti je snaga, volja za životom. I prkos,
inat. Ali ni vedrinu koja ga je uvijek krasila i činila omiljenim u svakome
društvu. I sada je to ono što svakoga od nas tjera na razmišljanje koliko
slični bi bili.
Većina
nas, a koji hoćemo biti iskreni, priznaće da toliko snage, i vedroga duha u
njoj, baš i nemamo. Ja sam se već svrstao u one koji su rekli da bi rađe
poginuli nego ostali bez nogu, ili očiju. Upravo jer nam fali te snage, duha.
Alija
je rijedak čovjek. Kažu da je junački istrpio bol, operacije, neopisivo junački
prihvatio da nikad više ništa neće očima vidjeti. Među saborcima, u bolnici, u
familiji, među svima koji ga poznavaše, ili tek upoznaše, posta još omiljeniji.
Rijedak
čovjek. Koji mi kroz svoju sudbinu, borbu s njom i protiv nje, pojasni svu
istinitost jedne fraze, koju negdje tamo, gdje se o ratu ovdje znalo samo po
ratnim izvještajima, nedovoljno jako razumijevah. Čuo sam sad i znam šta znači „Heroji
sa Sokolja“. Znam i pride, Alija je heroj tih heroja.
Čovjek
koji ne da da ga se sažaljeva, koji inati i sudbini, i onima koji sijaše smrt i
mine po Sarajevu. Koji inati životu, za koji reče da će i tako jednom proći. A
do tada, valja ga živjeti.
Rijedak
čovjek. Čovjek koji se uvijek volio šaliti, ali dobronamjerno, ljudski. Koji se
šalio i na svoj račun. Zapravo je, kažu, to odlika po kojoj se ljudi dijele na
dobroćudne i, zle ili nedefinisane. Alija je dobre ćudi. Bio i ostao.
Kao
takvog su ga odmah zvali, i već je gostovao u par radio-emisija. Razumijem. Uz
vedrinu, čuva i inat. Ovo je inat dušmanima.
Nije
on otišao na radio jer mu treba popularnosti, niti da se šali sam sa sobom, to
radi svakodnevno. Otišao je da učini još šta može u ovoj našoj pravednoj borbi.
Ne može nositi pušku, postavljati i uklanjati mine, ali može govoriti. Govoriti
duhom, moralom.
Nisu
svi u prilici da ga čuju uživo, ali se i preko radija, kažu, dala osjetiti
iskrenost. I svako ko ga je tako čuo, ili nekoga da priča o nekom njegovom
gostovanju na radiju, samo je mogao manje da cijeni ljudski život uopšte, a
više pravednost ove borbe. Ne kažem da su se mnogi postidjeli, od onih koji uglavnom
izbjegavaše pušku i rat, ali je možebiti i takvih. Kao što je sigurno i drugih
ranjenika, kojima slušajući Aliju rane ne bijahoše lakše, ali bol posta
podnošljivija.
Ne
znam, možda da postoje ljudi spremni prosuditi kako su sva Alijina gostovanja
naručena, kako kroz njegova usta govoraše neko drugi, neka suvišna propaganda
naših moralista.
Ipak,
mi koji ga viđasmo znamo da je to on, takav kakav je. Mi koje je sada volio
pozdraviti sa „O, danas si se baš lijepo obukao“, ili u po razgovora koje bi
prekinuo se „E, šta ti je to na licu“, odnosno na pitanje tipa „Gdje su ti
svijeće?“ spremno bi uzvratio sa „Nemam pojma, meni ne trebaju, ja vidim i bez
njih!“
