Zbog Stambola,
najljepšega grada,
rastaše se mnoga srca
mlada.
Mnoge majke srca
iščupaše
što se brat i sestra
zauvjek rastaše.
A u gradu, ovdje na
stanici,
plač se čuje k'o u
grobnici.
Za majkama srca
popucaše,
mnoga djeca sirota
ostaše.
Plače majka, za djecom
tuguje,
njena tuga daleko se
čuje.
Oj tuđino, tugo srca
moga,
što rastavi milo od
dragoga.
Bog ubio ko je naumio
da odseli prvi u
tuđinu;
da odseli prvi u
tuđinu,
i ostavlja svoju
djedovinu!
Iako
smo ostali sat duže od planiranog, na konaku nismo htjeli.
A
skoro bez daha, bez progovorene riječi i najbrže što smo mogli, nađosmo se
ispred prostorija radio-amatera. Provirio sam ovaj put i ja. Da vidim kako to
tamo izgleda.
Ne
znam kako sam zamišljao, ali vidjeh da je još čudnije, zanimljivije. Prostor
negolem, a i sve ostalo podsjeća na ljudsku košnicu. Svo to zujanje, toliko
stanica i kablova, sve pretrpano, koliko da se samo unutra može normalno
kretati. Svi pričaju glasno, kako bi svako čuo koga treba.
Ostalo
je kao i normalno. Ne može biti urednije nego što jeste. Upravo ovakvo najbolje
služi svrsi.
Ja
se izvlačim iz gužve, i sam za se se pitam čemu su služili prije rata. Da se
čuju s drugim radio-amaterima diljem svijeta? Je li to besmisleno, ako je već
neko izmislio telefon? Je li ovo hobi kao i svi drugi, je li nekom draž uspjeti
uspostaviti vezu s nekim koga niti poznaje niti će kada upoznati, samo zato što
on trenutno plovi na nekom brodu. Ili je također u nekoj sličnoj prostoriji?
Glupa
su moja razmišljanja, nikako to što oni rade. Naš je problem da ih tek sada
razumijemo.
Razumjeh
i Mufa kada se nakon četrdesetak minuta pojavio na vratima, bez suza,
vidljivih.
S
Majdom se čuo. Nisu pričali, nego se samo tješili, hrabrili. Sve poruke su
značile mnogo, ali čuti glas je tek stvarna potvrda da se je živo, dobro i
zdravo. A to je ujedno i jedino bitno. I, sasvim dovoljno.
Drugo
ništa nisu ni imali vremena, niti je bilo potrebno da pričaju. Tih par
razmjenjenih rečenica, i suza, nešto je što im se dugo neće tako nestvarno
lijepo ponoviti. I poslije kojih će im dugo biti duši i puno lakše, i puno
teže.
A
život ne stoji, ide dalje. Još za danas smo, osim svraćanja do radio-amatera
imali obavezu i prema drugoj strani Miljacke, na Grdonju.
***
Koliko
je jak obruč oko Sarajeva. Ispod jednog kraja, ispod Trebevića, do drugog podno
Grdonja, jedva da je koji kilometar zračne linije. Pri tome smo prošli i
dijelom s kojeg se mogla smotriti i po zlu, snajperskome, čuvena Špicasta
stijena. Dijelom smo se kretali slobodno, prijeratnim ulicama, a na mjestima
vidljivim prečicama, kroz privatne avlije. Negdje svuda okolo se rat čuo, ali
se za sada nas nije doticao.
Nema
ulice ni sokaka netaknuta i odmah prepoznatljiva, ali se brzo snalazimo.
Zapravo sam ja svega dva puta dolazio kući Dževadovog tetka Ibra Musića, ali
joj prilaz odmah prepoznah. Mufo potvrdi, uz zbunjenost očiglednosti da tu
trenutno niko ne boravi.
Nije
bilo druge, raspitah se kod komšiluka. Jeste da je kuća već pogođena jednom granatom,
ali mi se ne činjaše opasnijom metom nego li je bilo koja druga uokolo. Ipak,
rekoše nam, Musići su stotinjak metara niže, u nekoj napuštenoj srpskoj kući.
Što
zatekosmo dolje razjasni taj višak straha. Teško prihvatam da neki i to čine, u
ovakvim vremenima. Kada se ne zna koliko će se glava sačuvati, kamoli koliko
dugo može trajati širenje imovine. Ne znam, ali već sam se poraspravljao sa
svojim daidžom, ovo me još i ne zanima mnogo.
Primljeni
smo kao najrođeniji, a poslije neizbježne razmjene suza i sažetka priče koju
ćemo ponavljati skoro svugdje gdje ovih dana budemo svraćali, čusmo i nešto
drukčiju, jednako tužnu priču koja je njih pogodila. Od tri sina koja imaju,
jedan, najmlađi je predosjećajno napustio Bosnu uoči rata, druga dva su se
latila pušaka, ali nejednako psihički spremna. Najstariji je i sada tu na
liniji, srednji je, iz dana u dan u sve lošijem pishičkom stanju. Suze majke i
oca upućuju da je realno da se nikada neće oporaviti, mene tjeraju da prestanem
stalno biti sumnjičav, i za sve tražiti razloge gdje ne moraju biti...
***
Lijepo
primljeni i ugošćeni, ali pričom međusobno iscrpljeni, željesmo čim prije
dalje, tamo gdje novog iscrpljivanja neće biti. Uspjedoh da to bude par sati
prije mraka, kako bi se bez problema spustili na Breku i našli ulicu Pjera
Križanića.
Mufo
je neko vrijeme pokazivao želju da istraje sa mnom, ali pošto nam i sedmi-osmi
upitani čovjek reče da ta ulica ne postoji na Breci, odluči da promjenimo plan.
Posjetićemo
još jednu stariju rodicu, s nenine nam strane, a Selimhodžiće ćemo da potražimo
onaj jedan dan koji smo ubilježili kao rezervni. Pristao sam, ali sam već znao
kako će taj dan, ako bude nužno cio da mi prođe na Breci. Čak i po cijeni da
sam budem tragao za ulicom za koju ni u komšiluku nisu čuli, dok se ja
osmjehujem kako je baš kao „na zvijezde zakovana“.
