Ferman stiže iz Stambola,
buruntija iz Travnika,
da uhvate dva hrabra
mladića,
dva mladića, dva brata
Morića.
Petak l'jepi osvanuo,
nad šeherom silnim,
dva Morića džumu
klanjali,
u džamiji
Hadžimagribiji.
Uhvatiše dva Morića,
pa ih vode uz Sarače,
pa ih vode uz strme
Kovače,
u tvrđavu da ih
zadave.
Kad to čula pašinica,
majka Morića,
da joj vode dva njena
mladića,
iz halvata, kule
b'jele, leti,
grli noge i u ruke
ljubi
pašu saraj'skog, brata
rođenog.
„Pusti meni dva moja
mladića,
dva mladića, dva moja
Morića!
Daću tebi ključe i
harače,
daću harač za sedam
godina,
od kada se gradila
Bijela tabija!“
Kada su ih davit' stali,
Morići su zapjevali:
„Sarajevo, široko si,
oj tvrđavo, mračna li si,
sultan care, proklet
li si,
kad ti sablja pravdu
kroji,
na zulumu carstvo
stoji!“
Ne prestaše paše i
veziri,
Bosnu moju niko ne
umiri!
Prvo
ratno sarajevsko jutro počelo je buđenjem granatama. Mojmilo je jutrošnja meta.
Poslije će biti cio grad. Ali se ne gine kao na početku. „Sad je drukčije“,
grad je jedan veliki, uređeni tranšej.
Ratno
građevinarstvo nije samo svojstveno prilazu tunelu. Sve što su četnici
uništavali na početku, odmah je nanovo korišteno. I Vukovar na televiziji,
Trnovo uživo, slike su koje se sada vide u većem formatu.
Onaj
most je jedan fin kadar, pravi dojam su tek, tramvaji i druge krupne mašine.
Zgrada kojoj smo greškom došli, svojih bliznjakinja je unutra puna. No, i one
najuništenije imaju svoju svrhu, koristi ih ovaj sarajevski labirint. Koliko je
bilo moguće, i koliko se ko ima vremena pridržavati.
Odmah
tu, nedaleko od ulaza u tetkovu zgradu je škola ispred koje je od jedne granate
stradalo šestero djece. Malo prošetaš, i doći ćeš do nekog mjesta s kojeg će se
vidjeti zgrada Oslobođenja, uništenija nego se to gledanjem na televiziji dalo
vidjeti.
Pored
RTV doma ćemo i proći, tako vidjeti zgradu koja nestidljivo pokazuje svoje
rane, kao stalna meta primila je na stotine četničkih projektila, ali koja
inatno, nekom teško objašnjivom neuništivošću prkosi četničkoj tvrdoglavoj
zločesti. Da zna govoriti, samouvjereno bi poručila da nju sudbina Oslobođenja
neće, ne može stići.
Onda,
ideš dalje i sve se manje čudiš. Haubica, postavljena na krov jedne zgrade ti
se već doima sasvim normalnom slikom. Ne trebaš nikoga pitati, sam stvaraš
predstavu kako je gore isturena, kako gore posluga djeluje. Sve je gore
sračunato u sekunde, izaći iz skloništa, zauzeti elemente, ispaliti projektil,
opet se naći u skloništu...
***
Dan
je relativno miran, pa je dovoljno ljudi u dijelovima gdje je život moguć. Sve
to nam ubrzava kretanje. Koje je pješke, cijelim gradom. Navikli smo, a i bolje
se upoznaje grad - koji ovakav prvi put gledamo.
Kada
smo prošli dio, koji je obavezan odalje od Miljacke, konačno dođosmo do
Skenderije, dijela i meni poznatog. Ne znam koliko je ispravno, ali mi se ovo
učini drukčijim. Valjda što sada ima grada s obje strane, i glavne ceste i
Miljacke.
Principov
most, ili kako ga sada rađe zovu „Most Franca prijestolonasljednika“, budi i
osjećanja koja želim i koja ne želim. Odavde se skreće na Jarčedole, gdje mi daidža
živi, gdje idem posjetiti neke lijepe trenutke djetinjstva i presječene
mladosti. Kao dijete sam u Sarajevu imao operaciju, tri puna mjeseca s
postoperativnim periodom, vrijeme kada se iz Foče rijetko dolazilo, ostavilo je
zahvalnost daidžinima koji su me redovno obilazili, te nekima od bolničkog
osoblja, od kojih se najviše sjećam sestrice Branke. Koja je, sada, možda na
drugoj strani...
Sjećam
se igara s daidižićem, posebno jedne utrke s triciklima oko garaže u izgradnji.
Dječački zanesen pokušao sam obići daidžića s pogrešne strane, zadobivši
nezaboravne povrede na dnu te, buduće garaže. Koje nisu boljele, kao ono što
sam doživio pred sami rat, kao student. Tada sam upoznao pravo značenje
sarajevske „ćaršije“. Momak me zaustavio pitavši imam li šibicu. Iako sam tada
bio okorjeli nepušač šibicu sam uvijek nosio. Dok sam je ja vadio iz džepa
dobio sam nekoliko udaraca boksom u lice. Ma koliko bio ponosan na sebe što sam
ostao na nogama, nisam imao snage braniti se dok mi je ovaj uzimao sve para što
imah. Nikada nisam saznao ko je bio taj momak, ali znam da sam, slušajući priče
o Cacu, komandantu ovdašnje 10. brdske, prilično uvjeren kako je sada njen
pripadnik!?
Otud
mi ta posljednja sjećanja teško padaju. Stigao nam je tetak kratko potvrditi
što smo i mi čuli o oktobarskim dešavanjima ovdje, ali i upozoriti nas da, na
ovom području, ni u kom slučaju ne govorimo ružno o Caci. A da tako treba,
nekako sam osjećao cijelim putem od Principova mosta.
***
Pojačao
se taj ružni, nekontrolisani osjećaj dok prolazismo pokraj škole, sada logično
pretvorene u kasarnu. Koja još uvijek pripada Cacinoj brigadi. Daidžić je išao
u nju u školu, sada je tu vjerovatno kao borac. A i gdje bi drugo bio!?
Malo
iznad, ono što prije ne primjećivah, čega značaj tek u ratu spoznajem, prostorije
radio-amatera. Mufo je znao za njih, i uporan je da im se obrati, pokuša
dogovoriti termin da se proba čuti s Turskom.
Srce
mi jače zalupa. Tamo su gužve, sumnjam da će i Mufo uspjeti, a još me steže
prisutni osjećaj. Koji traja svih pet-šest minuta koliko se Mufo unutra
zadržao. Suze na pomolu su slutile šta će reći. Susretljivi su bili, ali je
između čekanja oko sat vremena na red, izabrao da svratimo u povratku kada će
po pretpostavci biti manja gužva.
Radujem
se i ja, ali me ni raniji osjećaj ne pušta. Koji se još pojača kada iz te
prostorije izađe momak u uniformi, meni nekako čudno namrgođen. Čudno i on mene
pogleda. Učini mi se da čita o čemu, i kako ja trenutno razmišljam...
Odmičem
se, uvjeravam se da ću uspjeti prednost dati vanjskim, nad unutrašnjim
osjećajima.
***
Osjećaj
kojeg sam se plašio, privremeno je zamro u daidžinoj kući. Ponajprije zbog,
svima nam prečih priča. Okvirnu istinu o našem selu i familiji su znali, ali su
ih, kao i svakoga ko prvi put direktno sluša, potresali detalji te priče.
Također ih je zanimalo i sve što sam imao reći za svoje vrijeme boravka u
Visokom. Potvrdili su razgovore telefonom poslije pogibije najmlađeg mi daidže
a po pitanju sudbine njegove kuće. Daidža nije razumijevao odluku koju sam ja
tada donio i koje se još uvijek držim...
Dio
vremena posvećen onome što se u ovih godinu i po dešavalo ovdje, ostaće meni
prilično nerazumljiv. Ako sam sasvim očekivao vidjeti dainicu tridesetak
kilograma lakšu, ako sam bio siguran da je i daidža aktivan u Armiji, ako
daidžića i nisam mogao drukčijim zamisliti do kao diverzanta, dotle me ova
istina o Caci ipak iznenadila.
Daidža
je nevoljko govorio, počevši od toga da samo Allah zna ko je i za šta kriv,
odgovoran. Nastavio je hvalom na račun Cace, njegovog angažovanja na
organizovanju otpora u ovome dijelu grada, dodajući da se mnogima nije sviđao,
ne toliko zbog neosporne kriminalne prošlosti, već što se protivio tome da se u
vrh Armije ubacuju oni koji su na početku bili na suprotnoj strani. Istakao je
da se njegovo obračunavanje svodilo na uklanjanje izdajnika. Nije tvrdio, ali
je naglasio kako nema niko pouzdanih dokaza da su činjeni masovni zločini.
Ogradio se time da postoji mogućnost da je neki pojedinac upao u neku srpsku
kuću, ali bi to moralo biti iz razloga da je neko njegov u međuvremenu stradao
na još svirepiji način. Nabrojao je Vraca i Grbavicu, potom cijelu Istočnu
Bosnu. Na kraju je zaključio kako u Armijskom vrhu najvjerovatnije ima
nečistih, koji su skontali sebe sprati preko leđa Cace, Ćela, Juke...
I
dok se Mufo držao tetkovih uputstava, ili se jednostavno nije htio miješati u
ono što ne zna ili nije siguran, ja nisam izdržao. Morao sam reći nešto o onome
što znam. Krenuo sam od Juke, čiju bahatost i kabadahiluk sam vidio, osjetio, i
oko čije uloge u izazivanju sukoba Armija - pojedinci, nikome neću dati da
kroji bilo koju, osim prave istine. Nisam sporio njegove početne zasluge, kao
ni činjenicu da se povukao, ako ne na vrijeme a ono u posljednjem razumnom
trenutku, te nije na Igmanu došlo do krvavijeg krajnjeg ishoda. U cijeloj sam
toj operaciji u potpunosti opravdavao ono što je Armija činila. A sve mi služi
kao argument da je sličan scenarij trebao biti i kada se radi o Caci. S tim da
je Caco još bio u prednosti, već mu je bilo poznato kako je s Jukom završeno.
Kako
je daidža pokazivao više sumnje u moju, nego možebiti ja u njegovu priču, a na
Mufove napore da o ovome ne polemišemo, pristao sam završiti. Riječima da, ma
šta da je tih dana se ovdje dešavalo, onaj ko mi je ubio, zaklao rođaka, Hamida
Humića, tek godinu starijeg od mene, mladića koji je tada samo izvršavao od
nekoga dobijeno naređenje, za mene nikada neće biti neko o kome ću govoriti
pozitivno.
Do
kraja smo osjećanja mirili, vraćavši se pričom na stradanje našeg sela i familije,
na Fehimova i daidžino ranjavanje, na trenutno stabilne linije ovdje. Namjerno
sam se dotakao i Proskoka, naših sukoba s Karavelićem i Zukinima, te pitao o
„ludom“ pokušaju probijanja obruča samo s ove strane, prije operacije
„Koverat“. Koju nisam pominjao. Nije ni daidža, za njih nje možebiti nije ni
bilo.
