Umorih se ruže
trgajući,
dan izgubih dragog
čekajući.
Kad ja vidjeh da mi
neće doći,
ja izađoh na sokak na
vrata;
ja na vrata, dragi
mimo vrata!
„Ah, moj dragi, moje
milovanje,
ubilo te moje
uzdisanje.
Što te nije naučila
majka,
sevdisati i
ašikovati!“
Neđarići
su bili tek mali uvod na ono što će se dešavati pola sata dalje, na Alipašinom
polju, na Trgu ZAVNOBiH-a. A bio sam mislio da su duge suze vezane samo za
početak rata, da su prošlost. Pogotovo, jer je amidža Ramo već tu, jer su priče
iz grada i one izvan, već spojene. Ali svaki prvi susret je isti, možda samo
još teži što kasnije dođe.
Fehima
je sudbina, želja da vidi braću, još familije, izvukla iz grada prije nego je
trebao, morao. I na cijelih dvadeset dana, puno više nego mi možemo ostati. I
na vrijeme - da se mimoiđemo. A kada se to zna, onda se misli bore protiv
straha da se to možda nikada neće ni desiti. Bitno je otjerati slutnje da
sudbina još više može njemu nauditi.
Slušajući
priče o njegovim ranjavanjima ne mogoh a ne poželjeti, ako je sudbina nešto
novo već spremila, da to ovaj put bude sa mnom. Makar ovaj ulazak u Sarajevo
tako značio dijeljenje posljednjih želja, i makar ta jedna ostala uskraćena.
Ostaće uspomene, kao one koje ovdje prizivasmo, koje izazivaše sve te suze.
Ostaće da sam htio, pokušao...
Ramo
je također van grada, na Igmanu, ni s njim se ovaj put nećemo vidjeti.
Tetak
će sutra na Sokolje, gdje je već i on ranjavan, ali ćemo se s njime još stići
vidjeti. Pokušati tada objasniti ono što noćas ne mogosmo, ne htjedosmo, kako
je „dozvoljeno“ da se u selu dogodi sve ono što se dogodilo.
Tetka
je najvernija slika rata, one njegove strane koja je nama pomalo strana. Njena
svaka riječ, svaka suza su s izvorom brige. Strah je dio prolazne, sjećanja i
tuge neprolazne prošlosti, jedino je briga uvijek tu.
Nama
koji smo na liniji brige su proste, odbraniti liniju, ako bude suđeno i ostati
živ. Mufo je, kao i tetak i Fehim, svoje već dao, samo je malo izmijenio
jednako proste brige, što poštenije brinuti o izbjeglicama, koliko je moguće
smirivati njihove brige. Koje su u Jablanici, iskreno, blaže nego ovdje. Linije
su dalje, granata je manje, struje i vode je dovoljno...
U
Sarajevu je sve briga. Ono što smo od tunela prošli bio je samo ulaz u pakao.
Ovdje se gine zbog granata, metaka, mina, hljeba, vode, zime, majčinske i
sestrinske tuge i brige... a djeca još i pride - zbog obične i bezazlene dječje
igre.
Strašno
je čuti samo jednu sarajevsku ratnu priču, htio ne htio tada ćeš razumjeti o
čemu je Kemal Monteno zapjevao u „Pismu prijatelju“, razumjećeš tek ono „Sve bi
ti se samo kazalo“, odnosno shvatiti zašto nikog ovdje ne trebaš pitati „kako
mu je“.
Kema
i nisam, tetku razumijem. Praviti hranu od ništa, haljine i suđe prati ničim,
misliti na muža, brata i bratiće, djevera, rođake, komšije i prijatelje, dok su
ili na liniji ili nekom drugom kotlu ovog živog pakla, na dijete dok se igra,
jer je to jedino što mu ne možeš uskraćivati, ili dok je ono u redu za vodu, za
hljeb, zato što drugi nema ko otići, nešto je što se da razumjeti i prije nego
se dijelom i spozna.
Razumjeti
mogu, tim razumijevanjem i djelimično spoznati, u potpunosti nikada. Osjećati u
cjelosti ovakav, duši najteži karakter ovog rata, osim biti u Sarajevu treba
još nešto. Biti žena, sestra, majka!
Samo
žena, majka može istovremeno osjećati i brigu i ponos. I samo ovdje, u
Sarajevu, na kraju će se uvijek čuti ono „Sad je još i dobro...“
Struje
ima ponekad, bude je četiri i po sata, pa onda dan i nešto nema, ali je dobro.
Tako je i s hranom, tunel je najviše zbog toga i kopan. Voda je ono čime
Karadžić još uvijek bezosjećajno mori grad, ali je i narod nekako uhvatio tu
nekakvu harmoniju, svako zna to neko svoje vrijeme. Pa kome šta već bude suđeno...
Na
ostalo se narod navikao. Niti se žalio, niti se žali. Jedino se na brigu ne
može svako navići. Ona je svakoga dana nova...
Slušajući
sarajevske ratne priče saživljuješ se s njima. Ne možeš sretan, ali prosto
postaješ zadovoljan da ćeš i sam osjetiti dio te stvarnosti. S nadom, ne one
najcrnje. Misliš da bi bio grijeh preživjeti rat a bar jednom ne ući u
Sarajevo. Oprostićeš sudbini igru kojom te dočekala.
Brata
nećemo vidjeti, ali znamo da je živ. Sad kada se i iz grada izlazi, biće
prilika. Ovu nam je iskoristiti kako nam je ostalo.
***
Uz
sve teške priče, dobili smo i druge, potrebne informacije. Kuda i kako možemo
koga obići, posjetiti. S obzirom na ograničenost vremenom pravimo okvirni plan.
Kojeg ćemo se, znamo, teško uspjeti do kraja pridržavati. Nigdje ne planiramo
se zadržati koliko će željeti koje budemo posjećivali. Neki se prioriteti
znaju, negdje moramo ići oba...
Ostalo,
prilagodićemo se. Jedno je slušati o ratnom Sarajevu, drugo biti u njemu.
