Nekad cvale b'jele
ruže,
u mom đulistanu.
A sad gledam 'mjesto
ruža
suhu, golu granu.
Nekad, po tim
stazicama,
šetah ja i zlato moje.
A sad gledam te
stazice,
kako puste stoje.
Gledam, nebom sjajne
zv'jezde
kako divno sjaju,
pa ih molim da mi kažu
šta o dragom znaju.
Kazaše mi sjajne
zv'jezde:
„Dragi doći neće“;
pa proljevam gorke
suze,
i zaljevam cv'jeće!
/Đelil Sadiković/
Oslobođeni
paketa, lakše pratimo ostale. I ubrzo shvatamo da ni odavde nije lako zalutati,
bar neko vrijeme.
Izvjesno
da se ovuda ne ide samo noću, da četnici odlično znaju za tunel i puteve do
njega, otud prvi negativ novog Sarajeva.
Asfalt
je i nema tranšeje, ali imaju zidovi. Zidovi, ne zidani od cigli i blokova, već
od svega. Koliko se moglo korišteni su postojeći objekti, ali dovučene su i
razne, sve druge moguće konstrukcije i limovi. Najviše je izgorjelih i
poluizgorjelih automobila, te drugih mašina i aparata. Negdje je nedoteklo,
tuda se pretrčava.
Tu
su znaci, putokazi ka tunelu, odnosno gradu. Sve je polustvarno, do mosta na
Željeznici. On je i stvaran, i veličanstven. Vrhunac ovoratne gradnje.
Ako
je do mosta i bilo tu i tamo nekih šupljina, most je bezbjedan. Da je grijeh
samo ga prijeći, pretrčati.
Baš
tu treba zastati, udahnuti ratno Sarajevo. Neupotrjebljivi automobili i drugo,
upotrijebljeni su tako racionalno, ali i savršeno sigurno. Da izazivaju
divljenje u svakom pogledu.
S
pečatom slike bez koje se niko iz Sarajeva neće moći vratiti. Slike koja je
jača od tog, još jednog pretrčavanja. Do mjesta između dvije zgrade, mjesta
gdje se kolona već počinje cijepati. Iako većina i dalje ide u istom pravcu,
neki imaju baš tu familiju.
Ja
bih se još držao neke grupe, iskustvo me savjetuje, ali hoću vjerovati Mufu. Mogu
i da ga razumijem, dugo smo na nogama, teške su, kriv sam za nešto suvišnog
hodanja pa mi se nije ni protiviti.
Ja
ovaj, donji dio grada nikako ne poznajem, no Mufu je dovoljno poznat. Zapravo,
tu u Neđarićima ima daidžu. To je najbliži neko koga poznajemo.
On
je mene slušao, i slijedio po Hrasnici, sad je moje da stežem jezik. Usput mi daje
predstavu kuda se krećemo. Pratim ga, i još se tjeram da mu vjerujem, pa opet
me potiska neki osjećaj odvojenosti. Tišine koja mi se nikako ne sviđa.
Oborili
smo Neđarićima lijevo, razumljivu tišinu smo zamijenili nekom drugom. Idemo
kuda niko ne ide! Govorim to Mufu, on zastaje ali i objašnjava kako po
vijestima s radija - svakako smo još u našoj teritoriji. Nema razloga da ne
vjerujemo da je tako, da je drukčije negdje bi već trebali sresti kakve naše
vojnike.
***
Treće
zaustavljanje i njega pokoleba. Gledao sam u njegova leđa, jedino što sam jasno
razaznavao, odmah osjetivši razliku. Nije se tako zaustavljao kada bi htio
sekund predahnuti, niti kad je cijenio da je na mjestu s kojeg može provjeriti
orijentaciju. Znao je gdje smo.
Kojim
je on osjećajem vođen ne znam, ali sam i ja razumio da nismo gdje bismo trebali
biti. Noć je mračna sama od sebe, mračnija onim što nas okružuje. Vrhovi nekih
brda upremase nas ne bi ni s busolom poslužili, ali obrisi zgrada s obje strane
otkrivaše ono što ni mrak ne može skriti. Mrtvilo, u kojem bi se jedino duhovi
željeli zadržavati. Jesu li maglile moje oči, ili je hladan vjetar isparavao
znoj na Mufovoj košulji, tek oba smo živi i micati nam se odavde.
Bez
riječi se Mufo okrenu i požuri nazad. Usput kratko pojašnjava da je promašio
jednu ulicu, da je sljedeća ona koju tražimo. Mrmljao je da je, možebiti, u posljednji
čas skužio.
Ali
ni ulaz u pravu ulicu ne dočeka s radošću. Sada promrmlja kako je sve drukčije,
kako mu treba još malo da se orijentiše. Sada mu i moram vjerovati, a i svakako
smo došli zgradama s leđa, ulazi su sa suprotne strane.
Neka,
bar se ovdje osjeća život. Neke slabe svjetlosti ocrtavaju pokoji prozor na
okolnim zgradama. Dok ja brojah da se radi tek oko jedne petine, Mufo je
završavao orijentaciju.
Pokaza
mi zgradu, koja je bila sljedeća u nizu, sebi u bradu reče i koji je ulaz u
pitanju, prema kojem krenu tako brzo, kao da nismo cijeli dan pješačili. Što se
ipak poklopilo s otvaranjem prozora iznad nas, kroz koji se iz poluosvjetljene
sobe ocrtavala silueta neke žene.
-
Koji ste vi, jeste li ludi, sklanjajte se na
drugu stranu, čudo je pravo da vas snajper već nije gađ'o – stigla je reći što
je naumila, vjerovatno tek neko vrijeme razmišljajući smije li uopšte otvarati
prozor.
Mufo
je zastao tek da je ispoštuje, odmahnuo rukom iz razloga žurbe i nastavio kamo
je već sam skontao da treba.
U
nečemu nisam zaostajao za njim. Svjesni smo kako je stanje u gradu takvo da se,
kao i u Tarčinu, većina prema postu odnosi drukčije nego mi. Uz to, i činjenica
da smo ovoliko prljavi posljednje je zbog čega će nam neko prigovoriti, ma
koliko da smo upoznati kako je ovdje voda problem broj 1.
Zadržavati
se nećemo, iako ne sumnjamo da je i Sarajevo, kao i sva druga mjesta sada, ispunjeno
većom bliskošću, i među nepoznatim ljudima, kamoli između onih koji se znaju,
prijatelji su, rodbina. Bolje se i razumiju, shvataju.
Znamo
razlog koji nas je doveo, više ni tražiti nećemo. Od daidižića mu, Damira Veja,
dobićemo informacije gdje nam je brat, odnosno tetka. Ili makar ulica, koju
znamo iz poruka.
***
Ne
možemo ni odmah produžiti. Treba se ispričati, isplakati. Opisati dijelove
bliske prošlosti, koji kojima nedostaju, prisjetiti se i nekih zajedničkih
trenutaka.
Pola
dobrih, više tužnih vijesti, to je rat. Potvrdili smo - koji su sve izginuli u
selu, za koje se još ne zna ali je nade sve manje, ko je poginuo, ranjen tokom
rata, ko je uspio uteći iz svega ovoga i trenutno je negdje vani, kako smo mi
koji smo još u Fočanskoj brigadi...
I
u Sarajevu se ginulo, svakodnevno. Nema mnogih Damirovih prijatelja, komšija,
ali je u vezi našeg brata imao dobre vijesti. Fehim je živ, nekoliko puta je
već ranjavan, teško - ali ne tako da i sada još ne bi nosio pušku. Tu je kod
tetke, i nisu daleko odavde.
U
svoj toj sumornoj priči, a nakon pominjanja da smo bili zašli u ulicu do, Damirova
potvrda da su nas dijelili minuti da neoprezno odemo četnicima dođe skoro
sasvim normalna.
Prije
nego će nam dati broj, i da nazovemo tetku, sve prije policijskog sata, koji se
ovdje mora poštovati više nego u Jablanici a meni uvijek znači novost, kratko
se prisjetismo najljepših druženja, odnosno Damirovih ljetovanja na selu...
***
Iako
smo već bili na nogama, spremni krenuti s rahatom, nevjerovatna vijest
telefonom učini da se dan neće završiti idealno. Saznanjem da se ništa s
čovjekom ne zna poigrati kao sudbina.
Čekali
smo skoro dvije godine da se vidimo s bratom, najprije se udesi da pođemo
skupa, ali tek - dan pošto je Fehim izašao iz grada!!
