„Sjajna zv'jezdo, gdje si sinoć sjala?“
„Ja sam sjala više
Sarajeva!“
„Kad si sjala, šta si ugledala?“
„Ugledala - šeher
Sarajevo!“
Tunel
će biti slobodan. No, do njega se ne može prebrzo doći. Noć je pala, pa je do
ulaza u Butmir putovanje oprezno, makar iz navike.
A
ulaz u Butmir nešto što misli teško opisuju. Potrefili smo noć kada struje ima,
pa me sve neodoljivo podsjeti na Kiseljak. S razlikom da se Butmir, kao
očigledno veći, povezan sa Sokolović Kolonijom i Hrasnicom, doima još
čarobnije.
Drugu
razliku shvatam s još većom nevjericom. I Kiseljak sam poredio s Las Vegasom,
ali ovo nadmašuje. Nema puno zgrada kud idemo, kuda pratimo grupu koju smo
pristigli, sve je kuća do kuće. Nekada bilo, to je sada sve - prodavnica do
prodavnice.
Gdj
je rat? Samo se na trenutak pitah, shvatih kako je to preteško pitanje da time
sad misli pritiskam. Zapravo mi dade ideju da ni o čemu ne razmišljam.
Prisjetih se nekih imena prodavnica koje vidjeh u Hrasnici, potom i nekih koje
smo prošli idući kroz Sokolović Koloniju, a sve da bih sad obraćao pažnju na
svaku do koje mi oči stizaše.
Alma,
Elma, Indira, Esma... Dubai, Kalkuta, Basra, Misir... Jasmin, Narcis, Krin...
Lejla, Nidžara, Mirela... Lipa, Bagrem... Sunce, Venera... Neretva... Ajla,
Senija... Posebno zastanem kad poslije toliko tako običnih naziva naiđem na
neko poput Fljamurtari, ili Artemida, ili Tutankamon, jednako se pitajući da li
je moguće, da li je neko baš vodio računa da se ne potrefe dva ista. Zato
zastadoh i kraj prodavnice za koju mi se na trenutak učini da prije bi jedna
istog naziva, osmjehnuvši se pošto bolje pogledah, Nirela i Mirela su, ipak,
dva različita imena.
Ni najmanje mi nije smetalo što kraj svih ovih prodavnica samo prolazismo, navikao sam, ali se ne začudih što Mufo ipak uđe u jednu od posljednjih prije ulaska u tranšej, za koji je vidljivo naznačeno da vodi ka tunelu.
Također
me nije čudio ni Mufov izbor robe, koju je kupio. Sjećam se da je još u
Jablanici pominjao kako je čuo da su u Sarajevu jaja najtraženija,
najupotrjebljivanija hrana, odnosno da je to najfrekventnija roba koja prolazi
tunelom. Isto je potvrdio i Salja, objasnivši nam još i kako je alkohol ono što
se najrađe zapljenjuje, te da su njegova i moja čuturica jedino što nam preporučuje
za pokušati. Mufo je imao toliko para da pokuša još nešto, u tajnu čega je
također od nekoga već upućen.
Čuo
je da u paketu od dvanaest školjki, ako se izvade najdonje tri, ima mjesta za
tri flaše loze pljoske. Kada je naručio paket, i u drugom devet školjki,
prodavač se nije ni iznenadio ni zbunio. To je već dobro poznata praksa, a sam
je znao da mu je taj drugi paket kamuflirati.
Mufo
je još, za svaki slučaj, odlučio ponijeti i peti litar, koji će nositi
slobodno, da odvlači pažnju od jaja i čuturice.
Paketi
su tako i pravljeni da ih se najlakše nosi oko vrata. Što je Salji i meni
pogodovalo, Mufo je ipak nosio u rukama.
Uskakanje
u tranšej je pokazalo da sasvim ličimo na hiljade onih koji su već prolazili
ovuda, ali i da ne marimo za blato i kaljužu u tranšeji. Ni na par boraca koji
su branili tranšej i koji ni na nas nisu obraćali pažnju.
Sve
drugo je bilo slično kako smo zamišljali, s jako vidljivom razlikom prema
Salji. Tu su svi osjećaji koje ima svako kada prvi put prolazi kroz tunel.
Sjeti se obavezno gorih dana, dana piste, bez obzira je li nju kušao. Ako i
jeste, zaboravlja je brzo, jedva čeka da vidi kako taj tunel izgleda. Ne mislim
da ga je iko mogao tačno zamisliti.
Posebno,
sami ulaz. Dalje vodi drugi krak tranšeje, da odbrana bude kompletna, a samom
ulazu prvo jedno veće proširenje. Tu je već puno ljudi, znak da se i ovdje ima
čekati.
Možda
je i bilo glupo, ali smo se raspitali. Odgovor je bio logičan, naizmjenično se
pušta s jedne, odnosno s druge strane. Prema ranije utvrđenim prioritetima.
Danju je i tako uglavnom zatvoren, a ovih noći je prednost na izlazu iz grada.
Dijelovi jedinica izlaze vani i dok oni ne prođu, oduda je svima čekati.
Večeras je neka manja jedinica u pitanju, pa već povjerovasmo kako imamo sreće.
Čekajući
čusmo i priču kako je pri kraju gradnja drugog, komotnijeg tunela. Umjesto da
uzdahnem što dosad već nije gotov ja htjedoh biti sretan da baš ovaj zatekosmo.
Kad
kroz samo par minuta, iz kuće koja je zapravo ulaz u tunel, počeše iskakati
naoružani uniformisani borci, mi se već pritezasmo da budemo spremni odmah krenuti,
čim nam se kaže.
Izlazak
boraca je na nešto ličio. Iako znamo da kretanje kroz tunel nije lagano, vojska
je vojska. Nije ni čelo žurilo pa su skoro u koloni svi izašli.
Kako
je dotezanje bilo gotovo žamor odmah krenu. Zašto nema signala da mi krenemo?
Neki
su prilazili, pričali s vojnim policajcima. Odgovor nam se svima nije dopao.
Neka
„roba“ treba odmah tamo. Koja, čija, nagađamo. Jedni još i vjeruju da je i to
za potrebe Armije, drugi psuju i pominju nekog Alemka.
I
policajci su nervozni. Dok nam ne dozvoljavaju da priđemo momcima koji to nešto
lagano unose u tunel, prijete nam da ako se ne smirimo nećemo nikako noćas
proći.
Među
nama novi košmar. Neki upozoravaju da to ne bi bilo prvi put, da nas nema
previše, da ni robe nije kao što zna biti, da trebamo samo biti strpljivi.
Bolje je i sačekati par sati, nego u ovom blatu i cijelu noć i sutra cijeli
dan.
Par
sati, kako to otužno zvuči. Još otužnije ta druga mogućnost. Na sve se otud
gleda kao na švercere, a ni mi ne znamo koji se više bune.
Znam
da niko ne sluša naša objašnjenja, kome su bitne nevolje koje su nas
pojedinačno navele ovuda. Ti policajci imaju svoj zadatak, svoje
pretpostavljene, kojima je to važno koliko i nama što prije se naći na drugoj
strani. Smetaju mi onda naša bunjenja, više od vremena koje jedva prolazi.
***
Ipak,
svi izdržasmo. Znak da možemo krenuti je došao i očekivano i neočekivano. Kao
što se ni osjećaj prvog ulaska u tunel nije morao predstavljati. U kući uobičajena,
ali sada strpljiva gužva. Gledaju se papiri, dozvole, te ono što nosimo.
Kakvi
su bili ovi na papirima i ne znamo, ali smo potrefili na dobroćudnog momka na
prijegledu stvari. Flašu loze iz mandarina je izvukao samo toliko da mu se kao
učini da je nešto drugo.
Hladan
zrak je drugo što nas dočeka pod zemljom, poslije istine da smo konačno
kročili. Treće više nije ni bitno, vode će biti preko koljena.
Tunel,
i jeste i nije osvijetljen.
Prvih
par desetina metara je varljivo, dotle se još i moglo ići. Dalje su žablji
koraci, stalna želja da se uspraviš. Početni napori da se voda gazi što manje
postao je suvišan napor. Brzo se odustaje i od ideje da se na drugu stranu može
prijeći a da se glavom niti jednom ne dohvati vrh.
Stalno
se prate, gdje se vide, oznake koliko je već prijeđeno, ali se sve češće ne
pamte. Samo prvih tri-četiri zastajanja su dočekana mislima „Šta je sad?“,
svako naredno da se tijelo nekako odmori, zakrene malo ustranu, ili sjedne na
pete kako bi se glava ikoliko podigla. Ja još i pomjerah paket, nek vrat siječe
malo na nekome drugom mjestu.
Do
pola tunela je boljelo sve: noge, ruke, vrat, glava, oči, želudac...
Od
pola je sve prestalo. Ushićenje što se dočekalo biti tu, smjenjuje primisao da
se ne poželi drugi put. Primisao s kojom se i dočekuje izlazak, odnosno
penjanje u kuću s druge strane.
Sad
paše što i ovdje ima kontrola, bez obzira što pregledaju samo one koji izlaze
iz grada. Nama je, bar koji idemo prvi put, odmor neophodan - odmah.
Olakšanje
dolazi čim se vidi da je više onih koji su sve i teže podnijeli. Neki su nosili
previše, kod nekih je jača nevolja njihova od snage koju imaju. Ali, sada smo
svi tu, i svi žurimo dalje. Koliko ko može.
Sve
boli brzo uminuše, koliko je bilo potrebno da se uporede dvije strane tunela.
Ono što sam možda čuo ali ne razmišljao o tome, a što mi je sasvim jasno je da
je prva polovina i bolja i lakša. Ipak je tunel bilo lakše graditi od izvan
grada. Kuće su slične, uvijek gora mora biti ona s koje se strane ulazi. Tako
je i s policajcima, oni tamo se potrefiše dobri, ovi će biti bitni jedino u
povratku.
Kljucam
sebi u glavu još jednu misao, u tunelu se bar ne može zalutati. Kad se izađe,
najsigurnije je odmah krenuti za kolonom.
Prethodno
se još jednom okrenuti. Pogledati u mrak, u ta neka svjetla u daljini, mislima
potražiti mjesto gdje se ušlo, uzdahnuti da je sve prošlo dobro, time sasvim
potisnuti sve probleme koje ovaj put nosi, i drugim uzdahom obećati sebi kako
ovo neće biti prvi i posljednji put, makar iz razloga koji su to najavljivali
dok se sve trpilo.
Istrpljeno
je, i to jedino ostaje. I problemi koji tek slijede. Pratiti ove ispred, usput
iščekivati pravi susret s ovim novim Sarajevom, drukčijim od onog koji
poznajemo. Prva razlika je u jajima, kolona je onih koji već ovdje kupuju.
Koji, možda, ni ne mogu ići kroz. Cijene se znaju, nije neka razlika u odnosu
na unutrašnjost grada. Bar ne tolika da bi se isplatilo nositi ih, u napoznato.
Činilo nam se i grijehom zarađivati više. A možda je tetki nešto drugo
potrebnije.
Druženje
sa Saljom se ovdje privremeno prekida. Sestru ima u blizini, kad već nije u
Hrasnici - tu će noćas noćiti. Još ranije nam je objasnio gdje i kada ćemo ga
posjetiti u Sarajevu, kada ćemo se još jednom dogovoriti za nazad.
