Po Saraj'vu duge staze,
ruzmarinom sađene.
Sadila ih moja draga,
a ja sam je ljubio!
Daj mi, draga, kitu
cv'jeća,
svakojakih boja. 25. februar 1994.
„Ne mogu ti, dragi,
dati,
karaće me mati!“
Ako kara tvoja mati,
bježi meni doveče:
Grliću te, ljubiću te,
zoru ćemo čekati!
Salja
je bio spreman. Bio sam zaboravio na njegovo jučerašnje ponašanje, ali ga je
mati tako ispratila da me to podsjetilo. Međutim, kako on nije ništa pričao ni
ja nisam zapitkivao.
Žurili
smo umjereno, koliko i da nas Mufo prati. Pri tome su teme za razgovor bile
uobičajene.
Približavajući
se Pazariću, odnosno prolazeći ga, a pošto su Saljine informacije govorile da
nam je najbolje s ceste skrenuti kod podvožnjaka, neizbježno se vratismo skoro
godinu unazad. Pričom je to izgledalo drukčije, skoro mirno, ali mene osvajaše
neki čudni osjećaji. Ne znam kako se osjeća krivac kada se vraća na mjesto
zločina, ali bih se usudio djelimično porediti.
Što
je postajalo izraženije kada pođosmo naviše. Da odagnam ne toliko željena
sjećanja učinih da počeh osjećati nepostojeću bojazan da možemo zalutati. Jedva
sam iščekao da nas prečice dovedu do Lokava.
Tu
smo malo predahnuli. Ja i od svojih bojazni. Koje se vratiše s udaljavanjem od
Lokava.
Kuda
su sada naše linije? Koliko su četničke daleko? Ima li naših boraca dovoljno
okolo? Da li je bilo ovih dana nekih pokreta četničkih diverzanata?
Ili
je doista previše mirno, ili je sve i dalje posljedica moga čudnog osjećaja. Ne
znam, ali se ništa nije mijenjalo ni kada smo niz Igman obarali na drugu
stranu. Gdjegdje smo prelazili krpice snijega kroz koje se jasno očitavalo
postojanje puta, ali je sve to odugo suho, smrznuto, pa još se svako malo
račvalo na puteljčiće, tako da je pogled na svaku jelu osjećaju da ovuda bar
danas niko nije prolazio dodavao i onaj da bi iza svake te jele neko baš sada
mogao stajati.
Na
moju sreću uskoro se to promijenilo. Iako je snijeg ostao za nama ili se još
mogao vidjeti i u pokojoj osojskoj strani, odjednom je put prešao u neki široki
pojas, takav da je bilo evidentno da su to tragovi veće grupe. Grupe koja se
skroz slobodno kretala, što je meni bio znak da prestanem s povremenim
strijeljanjima pogledom svako Saljino zastajanje.
Dok
sam prvi put glasno pomenuo tišinu koju sam do tada, izgleda, samo ja osjećao,
Salja je već imao jedino logično objašnjenje - neka je vojska jedne od
prethodnih noći izašla iz Sarajeva.
Njega
je nešto drugo mučilo. Pokazao je to zadržavši pogled na Hrasničkoj kotlini,
prvi put kada se fino nazirala. Pogled koji je upio u svijest, tako da je skoro
nezainteresovano otčekao formalnosti na Hrasničkom stanu, punktu koji nama sem
toga najavi i da opet ulazimo u ratnu zonu.
Dok
je on bio nezainteresovan, ja sam dijelio s Mufom naš nemirni mir. Moja dozvola
je bila vojna, i ispravna, Mufova je bila civilna i, i za mene neuobičajena.
Imala je pečat i potpis Crvenog krsta Jablanice, naznaku nekakvog mu ovlaštenja
u vezi određenih humanitranih aktivnosti, ali bez ikakvih preciznih, vremenskih
i prostornih ograničenja. Ja šaptah da je najbitnije kakvi su policajci na
smjeni, koliko su oni raspoloženi shvatiti i prihvatiti taj njegov papir, Mufo
prormlja da ga je baš briga za to, uz svoje jasno „da nema 'guzice' koja ga sad
može zaustaviti, vratiti“.
Nisam
njega zamarao ali sam sebe ispitivao da li je prednost što smo braća, što imamo
isto prezime, ili to tek može biti sumnjivo.
Ne
razjasnih to sebi do kraja, policajac se vraćao s našim papirima. I s
obavijesti da se nadalje najstrožije držimo jasnih tragova, s prihvatanjem
kratica koje već postoje, odnosno ne usuđujući se da ih pravimo gdje drugi već
nisu, sve u cilju da djejstvo četnika svedemo na šutnju snajperista i
povremeno, uobičajeno ali nasumično šaranje njihovih mitraljezaca. Također nam
je vrlo precizno objasnio gdje i kome ćemo se javiti u Hrasnici, kako bismo
dobili propusnice za prolaz kroz tunel. Poželio nam je sretan put, uz tek pomalo zagonetan pogled koji ostavi na Mufu.
Pozdravismo
se s ljubaznim momkom, a uz pridržavanje njegovih uputa, usput ponavljasmo
dokle ćemo skupa, gdje i kako ćemo se rastati, kada ćemo mi i do Salje doći, u
Sarajevu.
***
Već
u Hrasnici neće biti kako smo planirali. Tačnije, Salja je svakako imao naum da
prvu noć noći tu, kod punca, odnosno da dozvolu za prolaz kroz tunel zatraži
tek sutra, ali je išao s nama do Komande Hrasničke jedinice. Gdje smo zajedno
obaviješteni da je trenutno prolaz obustavljen, gdje nam je rečeno i da, za
svaki slučaj, navratimo ponovo, za par sati. A to će već promijeniti njegove
planove, ako bude slobodan prolaz i on će već večeras, sutra može biti još gore.
Zajedno
ćemo otići do Saljinog punca Smaja Bešovića, kojeg smo i zatekli kući. Iako smo
i nas dvojica zadržavani duže ja sam odlučio nastalu pauzu iskoristiti za još
nešto.
Već
tu sam se raspitao za porodice Andelija i dobio informaciju da nekih ima u blizini,
u Buničkom potoku. No, za ulicu Prvomajsku mi nisu znali ništa reći.
Mufo
je pominjao da baš i nemamo vremena tražiti obje, ipak sam ja bio uporniji.
Bunički
potok je bilo lako pronaći, iznenađenje je uslijedilo saznanjem koliko je to
duža ulica nego što bi se po imenu dalo slutiti. Onda nije čudilo da sam saznao
kako su neke Andelije skroz na kraju.
Malo
lutanja je Mufa umorilo, u određenoj mjeri i iznerviralo, pa sam završno
traganje obavio sam ostavivši njega na prethodnom raskršću. Pošto sam prihvatio
da se neću zadržavati, nego samo upitati, i vidjeti ko već bude kući.
Ljudi
koji su nešto radili ispred svoje, uputili su me kući Mehmedovog brata, gdje je
sada i on smješten s porodicom.
Na
vratima me dočekala Mina, koja nije skrivala iznenađenje a i smiješkom je
prihvatila moje raspitivanje za Ena. Što je i bilo vjerovatnije, bio je na
liniji. Nije mi ni ona znala reći za ulicu Prvomajsku, ali ni dala da odmah
krenem nazad.
Sačekao
sam par trenutaka da se na vratima pojavi i najmlađa Enova sestra Maida. Prvi
susret nakon par godina nije bio u najboljem trenutku, između ostalog jer se
odmah pojavio i Mehmed. Kojemu se kao i nije dopalo što me je vidio, iako
razloga može biti više. Što mi se još učinilo, Maidi se nije dopalo što se on
uopšte pojavljivao na vratima. A meni, što ne mogoh ništa više sem zamoliti da
Enu prenese pozdrave, te obećati da ću u povratku, ili nekom drugom prilikom,
svakako svratiti.
Ono
što osjećah, i što osjećah da Maida osjeća, i obavezuje me. Ti osjećaji su bili još vidljiviji kada unatraške krenuh
lagano nazad. Umjesto da je zagrlim. Makar taj zagrljaj trajao samo jedan
sekund. Postoje i sekundi koji se pamte.
Pamtiću
i susret sam, zaboraviti Mehmedovo neraspoloženje, koje se meni najvjerovatnije
samo tako učinilo, i ne smetnuti s uma da sad znam gdje su, i da sam obećao
nekad posjetiti svoga velikog ahbaba Ena.
Teško
razmišljah, lagano se vraćajući Mufu. Možda je i najbolje što je sve ovako
ispalo. Zašto da se igram s Maidinim nadama, ako ih još ima, ako znam da ne
ovisi od nje. Ma koliko mi oči znale povremeno mladalački odlutati, ma koliko
me ponekad neka sjećanja znala vratiti nazad, srce zna svoju stazu. A ona treba
naići na ulicu Prvomajsku...
