Po Sarajvu duge staze,
ruzmarinom sađene.
Sadila ih moja draga,
a ja sam je ljubio!
25. februar 1994.
Daj mi, draga, kitu
cvijeća,
svakojakih boja.
„Ne mogu ti, dragi, dati,
karaće me mati!“
svakojakih boja.
„Ne mogu ti, dragi, dati,
karaće me mati!“
Ako kara tvoja mati,
bježi meni doveče:
Grliću te, ljubiću te,
zoru ćemo čekati!
Salja je bio spreman. Bio sam zaboravio na
njegovo jučerašnje ponašanje, ali ga je mati tako ispratila da me to
podsjetilo. Međutim, kako on nije ništa pričao ni ja nisam zapitkivao.
Žurili smo umjereno, koliko i da nas Mufo prati.
Pri tome su teme za razgovor bile uobičajene.
Približavajući se Pazariću, odnosno prolazeći ga,
a pošto su Saljine informacije govorile da nam je najbolje s ceste skrenuti kod
podvožnjaka, neizbježno se vratismo skoro godinu u nazad. Pričom je to
izgledalo drukčije, skoro mirno, ali mene osvajaše neki čudni osjećaji. Ne znam
kako se osjeća krivac kada se vraća na mjesto zločina, ali bih se usudio
djelimično porediti.
Što je postajalo izraženije kada pođosmo naviše.
Da odagnam ne toliko željena sjećanja učinih da počeh osjećati nepostojeću
bojazan da možemo zalutati. Jedva sam iščekao da nas prečice dovedu do Lokava.
Tu smo malo predahnuli. Ja i od svojih bojazni.
Koje se vratiše s udaljavanjem od Lokava.
Kuda su sada naše linije? Koliko su četničke
daleko? Ima li naših boraca dovoljno okolo? Da li je bilo ovih dana nekih
pokreta četničkih diverzanata?
Ili je doista previše mirno, ili je sve i dalje
posljedica moga čudnog osjećaja. Ne znam, ali se ništa nije mijenjalo ni kada
smo niz Igman obarali na drugu stranu. Gdjegdje smo prelazili krpice snijega
kroz koje se jasno očitavalo postojanje puta, ali je sve to odugo suho, smrznuto,
pa još se svako malo račvalo na puteljkiće, tako da je pogled na svaku jelu
osjećaju da ovuda bar danas niko nije prolazio dodavao i onaj da bi iza svake
te jele neko baš sada mogao stajati.
Na moju sreću uskoro se to promijenilo. Iako je
snijeg ostao za nama ili se još mogao vidjeti i u pokojoj osojskoj strani,
odjednom je put prešao u neki široki pojas, takav da je bilo evidentno da su to
tragovi veće grupe. Grupe koja se skroz slobodno kretala, što je meni bio znak
da prestanem s povremenim strijeljanjima pogledom svako Saljino zastajanje.
Dok sam prvi put glasno pomenuo tišinu koju sam
do tada, izgleda samo ja osjećao, Salja je već imao jedino logično objašnjenje
- neka je vojska jedne od prethodnih noći izašla iz Sarajeva.
Njega je nešto drugo mučilo. Pokazao je to
zadržavši pogled na Hrasničkoj kotlini, prvi put kada se fino nazirala. Pogled
koji je upio u svijest, tako da je skoro nezainteresovano otčekao formalnosti
na Hrasničkom stanu, punktu koji nama sem toga najavi i da opet ulazimo u ratnu
zonu.
Dok je on bio nezainteresovan, ja sam dijelio s
Mufom naš nemirni mir. Moja dozvola je bila vojna, i ispravna, Mufova je bila
civilna i, i za mene neuobičajena. Imala je pečat i potpis Crvenog krsta
Jablanice, naznaku nekakvog mu ovlaštenja u vezi nekih humanitranih aktivnosti,
ali bez ikakvih preciznih, vremenskih i prostornih ograničenja. Ja šaptah da je
najbitnije kakvi su policajci na smjeni, koliko su oni raspoloženi shvatiti i
prihvatiti taj njegov papir, Mufo prormlja da ga je baš briga za to, uz svoje
jasno „da nema 'guzice' koja ga sad može zaustaviti, vratiti“.
Nisam njega zamarao ali sam sebe ispitivao da li
je prednost što smo braća, što imamo isto prezime, ili to tek može biti
sumnjivo.
Ne razjasnih to sebi do kraja, policajac se vraćao
s našim papirima. I s obavijesti da se nadalje najstrožije držimo jasnih
tragova, s prihvatanjem kratica koje već postoje, odnosno ne usuđujući se da ih
pravimo gdje drugi već nisu, sve u cilju da djejstvo četnika svedemo na šutnju
snajperista i povremeno, uobičajeno ali nasumično šaranje njihovih
mitraljezaca. Također nam je vrlo precizno objasnio gdje i kome ćemo se javiti
u Hrasnici, kako bismo dobili propusnice za prolaz kroz tunel. Poželio nam je
sretan put, uz tek pomalo zagonetan
pogled koji ostavi na Mufu.
Pozdravismo se s ljubaznim momkom, a uz
pridržavanje njegovih uputa, usput ponavljasmo dokle ćemo skupa, gdje i kako
ćemo se rastati, kada ćemo mi i do Salje doći, u Sarajevu.
***
Već u Hrasnici neće biti kako smo planirali.
Tačnije, Salja je svakako imao naum da prvu noć noći tu, kod punca, odnosno da
dozvolu za prolaz kroz tunel zatraži tek sutra, ali je išao s nama do Komande
Hrasničke jedinice. Gdje smo zajedno obaviješteni da je trenutno prolaz
obustavljen, gdje nam je rečeno i da, za svaki slučaj, navratimo ponovo, za par
sati. A to će već promijeniti njegove planove, ako bude slobodan prolaz i on će
već večeras, sutra može biti još gore.
Zajedno ćemo otići do Saljinog punca Smaja
Bešovića, kojeg smo i zatekli kući. Iako smo i nas dvojica zadržavani duže ja
sam odlučio nastalu pauzu iskoristiti za još nešto.
Već tu sam se raspitao za porodice Andelija i
dobio informaciju da nekih ima u blizini, u Buničkom potoku. No, za ulicu
Prvomajsku mi nisu znali ništa reći.
Mufo je pominjao da baš i nemamo vremena tražiti
obje, ipak sam ja bio uporniji. Bunički potok je bilo lahko pronaći,
iznenađenje je uslijedilo saznanjem koliko je to duža ulica nego što bi se po
imenu dalo slutiti. Onda nije čudilo da sam saznao da su neke Andelije skroz na
kraju.
Malo lutanja je Mufa umorilo, u određenoj mjeri i
iznerviralo, pa sam završno traganje obavio sam ostavivši njega na prethodnom
raskršću. Pošto sam prihvatio da se neću zadržavati, nego samo upitati, i
vidjeti ko već bude kući.
Ljudi koji su nešto radili ispred svoje, uputili
su me kući Mehmedovog brata, gdje je sada i on smješten s porodicom.
Na vratima me dočekala Mina, koja nije skrivala
iznenađenje a i smiješkom je prihvatila moje raspitivanje za Ena. Što je i bilo
vjerovatnije, bio je na liniji. Nije mi ni ona znala reći za ulicu Prvomajsku,
ali ni dala da odmah krenem nazad.
Sačekao sam par trenutaka da se na vratima pojavi
i najmlađa Enova sestra Maida. Prvi susret nakon par godina nije bio u
najboljem trenutku, između ostalog jer se odmah pojavio i Mehmed. Kojemu se kao
i nije dopalo što me je vidio, iako razloga može biti više. Što mi se još
učinilo, Maidi se nije dopalo što se on uopšte pojavljivao na vratima. A meni,
što ne mogoh ništa više sem zamoliti da Enu prenese pozdrave, te obećati da ću
u povratku, ili nekom drugom prilikom, svakako svratiti. Ono što osjećah, i što
osjećah da Maida osjeća, i obavezuje me. Ti osjećaji su bili još vidljiviji kada unatraške krenuh
lagano nazad. Umjesto da je zagrlim. Makar taj zagrljaj trajao samo jedan sekund.
Postoje i sekundi koji se pamte.
Pamtiću i susret sam, zaboraviti Mehmedovo
neraspoloženje, koje se meni najvjerovatnije samo tako učinilo, i ne smetnuti s
uma da sad znam gdje su, i da sam obećao nekad posjetiti svoga velikog ahbaba
Ena.
Teško razmišljah, lagano se vraćajući Mufu. Možda
je i najbolje što je sve ovako ispalo. Zašto da se igram s Maidinim nadama, ako
ih još ima, ako znam da ne ovisi od nje. Ma koliko mi oči znale povremeno
mladalački odlutati, ma koliko me ponekad neka sjećanja znala vratiti nazad,
srce zna svoju stazu. A ona treba naići na ulicu Prvomajsku...
***
Brzi susret s Ragibom Muslimom, sem radosti da i
njega vidjeh nakon toliko vremena, dade mi potrebnu informaciju. I sam je rekao
kako mi je sreća da baš njega sretoh, pošto je to jedna od najmanjih ulica, za
koju su tek rijetki čuli. On ju je slučajno zapazio pošto mu rođak živi u
susjednoj.
S njegovim preciznim uputama, Mufu i meni se nije
više toliko ni žurilo. Čak smo računali da će biti vremena i da odsjedemo malo.
Prvi optimizam je splasnuo brzo. Ulicu smo našli,
plavi natpis na jednoj zgradi. Pored je bila tabla s brojem 1. Na suprotnoj
strani cesta, iza poširoko polje i niz zgrada. Oko kojih smo obojica, i ja sam,
obigrali nekoliko puta. Sve je navodilo da te zgrade pripadaju drugoj ulici. Što
bi značilo da je ulica Prvomajska svedena na onu jednu.
Već loši s vremenom, ponovo smo pred njom. Sumrak
koji se spustio, također je bio protiv nas.
Zgrada je djelovala odbojno i bez tog mraka, sad
još gore. Bilo je puno oštećenja od granata na njoj, mnogi su prozori
izlijepljeni najlonima, ili čak prekovani daskama, ulazi bez ulaznih vrata, sve
je neminovno izazivalo osjećaj da tu niko i ne živi. No, taj varljivi osjećaj
nam nije nepoznat, ali je tu drugi, da ovdje i nije lahko nekome zakucati na
vrata. Ja, ipak, nisam odustajao.
Odlučili smo malo sačekati ispred vrata. Neko će
se već morati pojaviti. Što se ubrzo i desilo, iznad se otvorio jedan prozor.
Ženu koja ga je otvorila pitah za porodicu - Selimhodžić!? Dobio sam odgovor da
takva porodica ne živi u ulazu, u zgradi.
Dok sam ja razočarano u glavi preslagao je li moguće
da ovako jezik preko srca preleti, razmišljajući kako će zvučati ako sada
promijenim prezime, Mufo je već rukom mahao da pođemo nazad. Šetao sam pogledom
od žene do njega, neodlučan kome da se prvom obratim. Mufo se mrštio, žena je postala
radoznala.
Pitala je odakle su, kada su došli. Poslije čega
nas je uputila ka drugom ulazu, gdje su nedavno stigli neki Gačani, kojima
prezime baš i nije upamtila.
Nije se slagalo vrijeme dolaska, ali sam bio
uvjeren da je to to.
Ono što je drugi ulaz pokazao bilo je strašnije
od prvog. Kao da je cijeli ulaz gorio, i da nismo upućeni ne bismo ni vjerovali
da tu doista neko živi.
Pokucao sam na prva vrata na drugom spratu. Glas
djevojke koja se javila ne zazvuča mi poznato.
-
Ja se izvinjavam
– kucao sam, i morao sam objasniti razloge, tek sad se koncentrišući da ponovo
ne pogriješim – u prolazu smo, tražimo neke prijatelje. Logo, iz Gacka.
Vrata se otvoriše, a mene skoro iznenadi da sam
stajao naspram Alme Logo. Njen slatki smijeh, potvrda da mi je još i glas
prepoznala, nije me iznenadio.
-
Ćaoo.. Ne smij
se, nego mi reci znaš li gdje su.
-
Ćao. Pa, ući ćeš
valjda. Nećeš zar s vrata otići. Šta ima veze...
-
Ama, nema veze, nego... Boga mi, izvini, ali stvarno žurimo.
-
Žurite? S kim
si?
-
Ja i Mufo.
-
Eee, nemoj
zezat! Pa sad baš morate ući, majka bi se baš naljutila, valjo je Mufo nama.
-
Joj! Za
pet-deset minuta se moramo naći s jednim jaranom. Htjeli smo mi uvratiti, al
zajebano naći ovu ulicu... Mogu ga ja otići upitati, ali stvarno...
-
Taman. Idi ga ti
zovni, dok ja nađem Alminu adresu.
Mufo jeste mrmljao, ali nije mogao ne potrošiti i
tih desetak minuta.
Razumjeli su koliko žurimo, a Alma i koliko mi
znači list papira na kojem je pisalo „Pjera Križanića 16A, Breka“.
Hrasnički
stan
