Mujo se sprema na
vojsku,
draga mu kuha lokume.
5. februar 1994.
Ne kuha ih draga s
šećerom,
već s'svojim gorkim
suzama.
Mogo bi ti Mujo ne
doći.
Uh, jadna draga
Mujina!
Što si, jadna, sevdah
svezala?
Nešto brašna i hrane je došlo. I dalje će da se
štedi, ali je ovo dovoljno za brži zaborav krađe.
Moglo je slutiti i da ima istine u tome da se
sprema naša akcija. Ja sam lično sumnjao, još je vrijeme takvo da vlada
nepotpisano primirje.
Kamionima se još ne može maći, konjima jedva, dok
se ljude da natjerati. Nisu moje sumnje otuda, već što se, ovaj put, ne pominje
ništa šire. Jedino to, da mi idemo na Kojsinu. Odnosno da je cilj potpuno
oslobađanje Fojnice, nevezano za ono šta se dešava oko Busovače i Viteza.
To me je i bunilo. Ako se ovuda bude napadalo
parcijalno pruža se ustašama prilika da angažuju dovoljno pojačanja da se
brane, odmah ili kroz neki kontranapad. Ja sam i ovo povezivao s prethodnim
dešavanjima, aludirajući da je cilj dodatno ušutjeti one koji još gunđaju.
Međutim, kada sam uvečer i sam pozvan na taj
nekakav sastanak morao sam promijeniti mišljenje. Prvo, jer se sada niti šaljem
brigadnim artiljercima, niti se ona osamdesetdvojka još otkriva, nego je
posuđena šesetka. Drugo, jer su mi date odriješene ruke, da odlučim je li mi
dovoljan jedan pomoćnik, ili mi treba više. Taj neko može biti bilo ko, osim
diverzanata i dvadesetak pridodatih momaka. I to je ono što učestvuje.
Kojsina nije naročito branjena, ustaše ne očekuju
napad, tako da se računa kako će biti dovoljni par puškomitraljeza i snajpera,
erpegeova, zolja i tromblona, te šesetka, prije svega iz psihološkog, efekta kojim
bi ustaše lakše donijele odluku o povlačenju.
Tako sam i brzo donio odluku, nagovoriću jedino Salju.
***
Nije to bilo ono po čemu ću pamtiti ovu pripremu
akcije, niti pokazana preciznost u njenom predstavljanju, koja je bila takva da
nije ostavljala mnogo sumnji u rutinersko odrađivanje posla, osim ako nešto
skroz nepredviđeno se desi.
A razloga za slutnje ima. Ništa nije kao toliko
puta ranije. Nisu rijetke akcije u koje smo išli s premalo municije, mi
bacačlije smo uvijek morali razmišljati hoćemo li cilj pogoditi s prve tri
mine, djeljenje kutije cigareta pred akciju je najbolje poznati ritual. Katkad
je jagma bila oko nepušača, davalo se nešto od odjeće, jali šta drugo, za njihovo sljedovanje cigareta. Sada smo se
po tom pitanju pripremili za ovaj snijeg, prištedilo se. Međutim, ovo je prvi
put da u akciju idemo izgladnjeli!
Rekao bih da su nam svima misli manje bile na
ustaškim rovovima, više na tome šta je Komanda obezbijedila od hrane. Ali, o
tome nije bilo govora tokom pripreme. Niko od nas nije ni postavljao to
pitanje, ja makar imam sreću da nemam kome objašnjavati, Salja će me razumjeti
i kada ništa ne kažem...
***
Nakon sastanka, nakon što smo još malo odspavali,
koliko gladan insan to može, te kada smo se kompletni okupili, uslijedila ja
podjela hrane. Uz očekivano malo hljeba, desilo se i to. Podijeljene su nam
konzerve, naresci. Ali, po jedan na dva borca!
Razočarenje je bilo neskriveno, no pripravni smo
pa čuđenje izostade. Gunđali smo unutar sebe, ja se ponovo tješih da imah barem
tu sreću da ne razmišljah s kim ću biti u talu.
Mislio sam da će sve ostati na gunđanju, koje će
u zaboravu nestajati s minusom koji nas vani čeka, kada pažnju svih ostalih
privuče Mujo Vreva. Učinio je to najprije gardom, hodom koji prvi put gledam
kod njega, a znam ga dugo, skoro od samog početka, tačnije od Vučeva, a evo
prvi put ovakvog. Znam ga kao jednog od pouzdanijih, srčanijih boraca, također
i jednog od najveselijih, spremnih svakoj nevolji se i nasmijati. Ipak, sada je
izgledao sasvim ozbiljnog raspoloženja.
Ponekad se i pitah otkud mu nadimak pod kojim je
poznatiji nego po imenu, Vitez Koja. Osjećao sam da mu pristaje, tek se
uvjeravam koliko.
A također, svojevremeno sam tražio pojašnjenje
zašto često čujem umjesto konzerva - kofa. Objašnjeno mi je, to je jedna od
simpatičnijih dosjetki Husovih, koji je zbog blagog problema u izgovoru
izbjegavao riječi koje u sebi imaju r, tražeći zamjenske. Kako i konzerva, i
narezak, i riba imaju taj glas, to je kofa postala zamjena za sve.
Tom ranijem saznanju dodaću i to da je bolje
pristajala u kratkom razgovoru koji će Koja imati sa svojim najboljim ahbabom
Arminom Pendekom, s kojim je u talu za hranu, i s kojim će htjeti podijeliti i svoje
nezadovoljstvo:
-
Pohara, je li ti
nosiš pušku?
-
Kakvo ti je to
pitanje, naravno da nosim.
-
Pitam, da znam.
Jer pošto ti nosiš pušku, ja neću.
-
Čuj, nećeš? Jesi
li ti uvijek taki kad te se naglo sabajle probudi?
-
Pa, ako može
kofa na dvojicu, onda može i puška na dvojicu!
Fojnica, zimi
