Tamo dolje, niz mahalu,
omilje mi komšinica.
Ni bog šta mi ne omilje,
već što mi se često javlja.
Moja kono, sandži boljo, 25-26.
septembar 1995.
da mi te je prevariti,
u
svoj čardak namamiti!
Da mi treptiš po čardaku,
kao zlato na ćagetu,
da mi gledaš staru majku!
Konačno smo ponovo sišli s Treskavice. Dobili smo kraći odmor,
svega sedam dana. I zbog toga nisam imao nikakvih dilema, pravio sam društvo
Adi Barlovu. Preko Budmolića i Duranovića brzo smo stigli u Odžak.
Usput smo, naravno, na kiosku kupili flašu konjaka. Ne mnogo poslije će nam se pridružiti Nail i Ramiz. Donijeli su i oni flašu. Negdje pred akšam će nalutati još neki, također s flašama.
Ambijent je bio takav da nisam očekivao puno prilike da popričam s
Azeminom. Ipak se grabio minut po minut, rečenica po rečenica.
Iskreno je kazala kako Hasiba, maćeha mi, itekako zazire od
povratka, strah od rata je i tamo jako prisutan. Snaha Majda je i sada pokušala
da se ubaci na spisak, treba se nadati da bi se mogla naći na sljedećem.
Azemina nije znala reći kada će ta, druga grupa da dođe. Ipak je
pokazala prilično sumnji da bi moglo biti ubrzo.
Objasnila je to na način da je i ovaj konvoj povratka organizovan s
puno zavrzlama, peripetija. Uglavnom, neki su postali nestrpljivi. Vršen je
pritisak na odgovorne u kampu u Kriklareliju, traženo je da se omogući povratak
u Bosnu. Ovi su konačno popustili, postavili su uslov u vidu nečeg što se može
nazvati garantnim pismom. Ada je putem Crvenog krsta poslao njoj, isto je i
Maida dobila od Mufa. Ali su se na ovom spisku našli oni najuporniji, mada su
se i tu neki kasnije počeli kolebati. Tada su, logično, neki drugi pokušavali
da uskoče. Njene sumnje su upravo bazirane na tim kolebanjima, premišljanjima.
Na moju opasku da bi povratne vijesti odavde mogle da ubrzaju drugu
grupu ona je ponovo sumnjičavo zavrtila glavom. Značilo je to da odavde dolaze
šture vijesti, kojima se dovoljno ni ne vjeruje.
Zaokružila je ovaj dio priče pretpostavkom da sljedeća grupa teško
da krene dok ovdje ne bude nekog stvarnog mira.
Pojasnila je zašto smo onaj dan uzaludno čekali. Garantno je i
poslato iz Zenice, s adrese gdje je živio Nail, Adin brat. Zapravo, nikoga nije
ni bilo da je imao izaći u Tarčinu. A i da jeste ne bi joj bilo dozvoljeno...
Malo su mi o Elvinu stigli pričati mali Admir i Semir.
Što se ticalo boravka u logoru to sam čuo već ranije, u Novom
Pazaru se nisu predugo ni zadržali ali sasvim dovoljno da ljude koji su ih
primili nikada ne zaborave. Nije ni tamo svima bilo isto, ipak su mi rekli kako
se moji nisu odvajali, te da su bili kod jako finih, gostoprimljivih ljudi.
Ne žale se ni na boravak u Turskoj. Ali ističu da im je bolje bilo
u Novom Pazaru. Tamo su bili kod ljudi domaćina, koji su prilično imućni i nisu
žalili što imaju dijeliti s onima koje su primali.
U Turskoj je kamp ogroman, puno veći od onih koje sam ja ovdje
viđao, ali se nije previše razlikovao odnos. Također su uslovi slični, male
prostorije, mnogo kreveta, uglavnom duplih, zajednička kupatila...
Na hranu se ne žale ali je ni ne hvale mnogo. Bilo je dovoljno, ali
se turska kuhinja dobrano razlikuje od naše. Zapravo, dok su bili, i ko je
inače bio samo na kuhinji neće se kampa s ushićenjem sjećati.
Vremenom su mnogi imali priliku negdje nešto malo raditi, zaraditi.
Hrana i garderoba i nisu naročito skupi, nije se htjelo ni razmetati, dalo se
nešto malo i uštedjeti. Mada i to varira, od dužine koliko je ko mogao,
uspijevao raditi, te naravno vrste posla koji su radili, a zaključno s time
koliko se usta hranilo...
Za Elvina rekoše da je, kao i Atko najviše išao u pilićaru.
Skupljala su se jaja, čistili ti veliki ćumezi...
Pomenuli su nekoliko dogodovština s druženja koja su upriličavali,
te nekih koje su im Turske vlasti omogućavale, poput odlazaka na more. Meni je
zanimljivije bilo slušati ove iz samog kampa...
A ispričao sam i ja njima
kako smo u Jablanici reagirali kada je u jednome pismu Majda pomenula kako se
Elvin i previše zamomčio, s jednom uzrasta sličnom grupicom se upajdašio,
povremeno kupe i nešto alkohola, katkada se i napiju. Majda je tražila od Mufa
da u pismu skrene Elvinu pažnju na takvo ponašanje. Dok je Mufo čitao pismo i
zavrtio glavom meni se otela misao nastala po sceni iz filma „Žikina
dinastija“, rekao sam: „Ijuh, ljubi ga brat!“
Dok su Atko i Semko pričali meni bi se otela koja suzica. Srećom, i
alkohol je djelovao. Sve više sam se okretao ostalima, ostavljajući razgovor s
dvojicom dečkića za neku narednu, lakšu priliku...
***
S obzirom na dešavanja s prošlog druženja ovaj smo put bili
pametniji u skrivanju oružja od nas samih.
No, opet nije sve završilo kako je počelo.
U jednom trenutku se Ramiz, sigurno jedan od onih od kojega to
nikada ne bismo očekivali, hvatio za džep. Izvukao je pištolj, koji također
nismo znali da posjeduje, i ispucao tri metka. Probušio je plafon i crijep.
Nail i ja smo bili razočarani ali je Ramiz djelovao uvjerljiv
pričom da je želja za ovakvim ćeifom bila jača od njega i da se nije mogao
suzdržati. Nismo mu uzeli pištolj pošto ga je lično ispraznio i metke odložio u
ruksak. Dalje nam je bilo samo držati ga na oku...
Ipak je u alkoholu prednjačio Ada. Svi smo ga razumjeli. Do momenta
kada je zaboravio da su mu nakon četiri godine stigli žena i djeca. Obukao je
jaknu i krenuo negdje. Zalud smo ga ustavljali, na kraju je Azemina predložila
da odustanemo. Bila je uvjerena da neće daleko, da će ga prilično hladan vjetar
brže otrijezniti...
***
Nekad pred sabah se Ada vratio. Nije bio sposoban objasniti gdje je
kao išao. Samo smo pretpostavili da je najdalje do obližnog potočića, kraj
kojeg je malo odspavao.
Neki od nas su također prilegli. Ja sam bio među onima koji su
budni i jutro dočekali. Podmetnuli smo lavor, a pošto je s jutrom i kiša počela
lagano sipiti...
Kada sam se probudio već je bilo onih koji su nastavili s pićem.
Prošetalo se do kioska, obnovljene su i zalihe alkohola i mezeta.
Pomogao sam Nailu i Ramizu da poprave krov, tačnije iz komšiluka su
donešene tri crijepke te promijenjene polomljene. Pošto je Ramiz danas u
potpunosti ličio na sebe, kakvog ga svi i znamo, Nail nas je raspoložen
napustio.
Naišao je i jači pljusak, no odmicanjem dana kiša je sasvim stala.
Čak je i sunce progrijalo. A to nas je opet izvelo ispred kuće.
Ramiz je sada sasvim miran, no Adi se opet negdje htjelo ići. Ovaj
put sam ja bio odlučniji u namjeri da ga spriječim u tome. Usudio sam se
upotrijebiti i fizičku snagu!
Azemina je ponovo mene smirivala. Vidio sam na njenom licu strah da
bi moglo doći i do tuče. Slično se činilo i braći Sejdin koji nam se tokom dana
pridružiše. Oni su pokušavali smiriti Adu...
Ada je nekoliko puta sjedao i ponovo ustajao. Azemina je opet bila
popustljiva, galamila je pričom da ga pustimo.
Alkohol je i mene konačno svlađivao. Nisam više htio trpjeti Adino
ponašanje. Fizički sam ga stao tjerati da sjedi. U jednome trenutku se u Adi
prevrnuo višak alkohola. Zgrabio me za kragnu s namjerom da on mene obori. Ne
da sjedem, već na zemlju, odnosno blato. Počeli smo se rvati za stolom.
Azemina je skoro zaplakala, a Sejdini su se odmakli od stola.
Rvanje nije dugo trajalo, više od alkohola nego od snage protivnika
obojica se nađosmo ispod stola. Gdje je blato uradilo svoje. U istom momentu
smo obojica počeli shvaćati kako se nijednome ne isplati ovakvo rvanje.
Blato je neutralisalo onaj višak alkohola. Bilo nam je vrijeme da
se ponovo uhvatimo suhoga.
Dižemo se ispod stola. Zagrljeni.
Ja sam krenuo s pjesmom, Ada je sa smješkom preuzeo.
„Haj, tamo dolje niz mahalu, tamo dolje, niz mahalu; haj, omilje mi
komšinica...“ – ječao je ovaj kutak Odžaka od pjesme koja je izlazila iz moga i
Adinog grla.
Jedan od Sejdina priznade kako je mislio da se doista tučemo, dok
je Azemina s nevjericom sve ovo gledala...
Ramiz je sve nas iznenadio, Ada i ja i sami sebe, pa ipak sve to odmah
pakujemo u zaborav. A ovo druženje ćemo ipak pamtiti kako i treba, po lijepome.
