Dvije su se vode
zavadile,
Ćehotina i studena
Drina.
Ćehotina Drini
govorila:
„Što s' se, Drino,
mamom pomamila?
Pa ti valjaš drvlje i
kamenje,
pa ti plaviš pola Foče
ravne?“
„Prtičekaj me, još
sutra do podne,
dok ja dođem mutna i
krvava!
Odnijeću Aladžanske
dvore,
i u dvoru lijepu
djevojku!“
Ramo
i Ada su pričali, Alija je počesto uzdisao. Iako je istu priču već čuo, kao da
se u momentima još nadao kako će sada čuti nešto drugo!
Prirodno
da su ponavljanje priče krenuli od onog što se desilo s našom porodicom, a počeli
su od momenta našeg rastanka u Dubrovnicama. Kako smo i pretpostavjali, tu su noćili. Ujutro su tražili odgovor šta
im je činiti. Mehmed je predlagao da krenu za nama, babo se protivio. Mislio je
kako je to teško izvodljivo s obzirom na mnoštvo male djece. Za početak su se
spuštali našim kućama. Mustafina, Mehmedova, Memova i Ramova su zapaljene, kao
i one na Stupovima, jedino su naše dvije ostale. To nisu mogli razumjeti,
donekle ih je to hrabrilo, više ih je bilo strah kako je to zapravo mamac. Zato
su žene, Majda najviše, bile protiv da se tu zadržavaju. Na kraju su se složili
da svi odu do Ranka Ćosovića, da od njega traže zaštitu i garancije za žene i
djecu, uz spremnost da se lično predaju. Tako su i uradili!
Tu su ih neki savjetovali da
ipak pokušaju nekud se izvući. Sad je babo bio za taj prijedlog, ali Mehmed
nije. Zato su Ranku sugerisali da obavijesti nekog u Foči za njih, da dođu i
rade s njima šta god znaju.
Ubrzo su došli. Baba i
Mehmeda su odmah odveli. Trojica četnika, od kojih ni jednog niko ranije nije
viđao ni znao. Kad su se pojavili, babu je ispao fildžan iz ruke...
Ovo su čuli od Tidže
Enverove, koja je ovdje. To je bio i posljednji momenat kad su njih vidjeli.
Nisu se stigli ljudski ni oprostiti, četnicima se žurilo. Babo je stigao Elvina
poljubiti, prethodno izvukavši kaiš iz pantalona kao jedino što je mogao
ostaviti za uspomenu, poslije se onesvijestio. Mehmed je stigao zamoliti Tidžu
i Ajkunu da mu čuvaju unuke...
Po žene i djecu niko nije
dolazio. U neizvjesnosti im se nije zanoćijevalo. Tražili su da im se nešto
konkretno kaže. Najprije im je nuđeno da ih odvedu u školu, s čim se nisu
složili. Pristali su da budu smješteni u „Buk Bijelu“.
Tu su noćili, i sutradan
predanili. Čuvali su ih domaći četnici, komšije. Bilo je svakakvog ophođenja,
prijetećeg i ohrabrujućeg. Imali su i nekoliko posjeta od komšinica, koje su im
donosile hranu i kafu, Milka Ćosović je čak donijela i nešto para, tih srpskih
dinara. Ipak, nije im se tu dugo ostajalo.
Predvečer su odvedeni u
Foču, u Srednjoškolski centar. Gdje su zadržani par dana. Kako je tu bilo i
zarobljenih muškaraca, mada im je svaki kontakt s njima bio onemogućen,
izmještanje je bilo očekivano.
Tako su završili u sportskoj
sali „Partizan“, gdje je sabrano dosta civila. Skoro svi iz Trošnja, ali je
bilo i iz drugih sela. Jedino tu nisu dovedeni Čorbi. Međutim, čuli su priče po
kojima u i oko Foče ima još sličnih mjesta, privatnih kuća, u kojima se drže zarobljenici.
Svi se nadamo, i još vjerujemo, kako je u nekom od njih smještena i ta
porodica.
Što se tiče uslova u
„Partizanu“, bili su promjenjivi. Zapravo, u prvo vrijeme, bilo je strašno.
Tada, gotovo da se niko od njih nije ni nadao kako će jednoga dana dočekati
slobodu. Nešto se promijenilo kada ih je posjetio Međunarodni crveni krst.
Između ostalog, mogli su povremeno koristiti one srpske pare kako bi bar djeci
kupili malo hljeba. Te su im pare dobro došle, pošto su njihove sve vrijednosti
još u selu oduzete. Istina, Nura je prošvercovala nešto njemačkih maraka, ali
njihova trošnja ovdje je bila isključena.
Najvažnije, pošto su od
strane tog Međunarodnog crvenog krsta evidentirani, sada su se osjećali nešto
sigurnije, imali su više nade. Bez obzira što su se prijetnje nastavile i što
su bilježena stalna odvođenja žena i djevojaka, radi silovanja i iživljavanja.
Nekoliko njih se nije ni vratilo...
Ubrzo će im se desiti nešto
vrlo značajno. Nekoliko dana ranije, upravo u području oko Grepka, izvedena je jedna
naša uspješna akcija. U toj akciji su ubijena dva važna, čuvena četnika, od
kojih je jedan slovio za vojvodu. Imenovanog nečijom odlukom, ili
samoproglašenog, najmanje je bitno.
Bitno je da su četnici za
njih, ili za njihova tijela, bili spremni osloboditi puno naših iz „Partizana“,
možda čak i sve. Smislili su način kako da ugovore razmjenu. Bile su im
potrebne dvije žene koje će se vratiti s pregovora, koje imaju više djece
zatočene.
Prvi izbor su bile Remza
Husina i Fatima Ibrova, pošto neke, ranije nuđene, nisu bile voljne pristati na
takav rizik. Četnicima su i one odgovarale, Remza je imala troje, a Fatima
jedno dijete, ali sina jedinca.
Dovezli su ih blizu Jabuke,
blizu mjesta gdje su pretpostavljali da su naši položaji. Dalje su morale
pješke. S jasno dobivenim uputama, uz cedulju koju su nosile.
Obavezno su unaprijed
obučene u tradicionalnu muslimansku nošnju, s dimijama i šamijama. U rukama su
nosile i bijele marame, kao nagovještaj onoga što nose. Strogo su se morale
držati šumske ceste, saznali su mjesto odakle će početi glasno dozivati naše,
upozorene su na opreznost i prisebnost, četnici ništa nisu isključivali!
Sve što su trebale uraditi
je predati cedulju i sačekati odgovor. Naravno, vratiti se bez obzira kakav
odgovor naših bio.
Uprkos dozivanju i odjeći,
susret s našima nije prošao bez pucnjave. Ipak su se nekako sporazumjeli. A tu
ih je čekalo iznenađenje, ono što sam i ja slušajući ovu priču najmanje
očekivao. Četnička ponuda je morala biti odbijena!
Iako je u cedulji jasno
istaknuta njihova spremnost da oslobode dosta civila, makar i u zamjenu za
tijela tih četnika, nigdje nije nagovješteno da bi isto bili spremni uraditi i
za šaku pepela!
Zanimljivo, Remzi i Fatimi
to nije odmah rečeno. Naši su ih počeli ubjeđivati kako su četnici sve to
izmislili, kako su ovim željeli nešto provjeriti, otkriti možda naše položaje.
Savjetovano im je da ostanu, da se ne vraćaju, da je sudbina svih u logoru jednako
neizvjesna.
No, nije lako išlo protiv
majčinskih ljubavi. Na kraju je pozvan Redžo Barlov, tu se zadesio, za Bajram
bio kod punca, inače iz našeg sela i rođak njihovih muževa, djece.
Upalilo je. Redžo je
poznavao njihovu odlučnost i hrabrost, nisu se one slučajno prve javile. Znao
je da im može reći istinu.
To su uradili „Daidžini“,
ili „Riječani“ kako ih još zovu. Nad njima nema jasne kontrole. Zauzeli su to
četničko selo, odlučili ga odmah zapaliti. Uvijek će biti onih koji će moći
reći kako nisu ni znali da u jednoj od kuća leže tijela dva mrtva četnika. Kao
što nisu znali da je jedan od njih vojvoda, i da bi njegovo tijelo toliko
vrijedilo - da je ostalo čitavo...
Ipak, pretvoreni su u pepeo.
I nade nas, koji imamo svojih među zarobljenima, ponovo su vraćene na početak.
Nisu još sagorjele u tom pepelu, ali...
Kako je postalo jasno da od
razmjene nema ništa, trebalo je iz nastale situacije pokušati izvući najviše
što se može. Njima dvjema, kad su se već žive jednom iščupale, glupo bi bilo
vraćati se. Prosto, jer su naši imali plan.
Ne znam ko ga je smislio, ko
god da je, zaslužuje poštovanje makar u pominjanju učinjenog. Još dok se s
Remzom i Fatimom pričalo, dok se Redžo čekao, po cesti je svjesno ispaljeno još
desetine rafala. To je bio dio toga plana. Tako će četnici lakše povjerovati
kako se desio nesporazum, kako su naši pucali na njih ne znajući o kome se
radi, da su u toj pucnjavi vjerovatno ubijene i da se zbog toga neće ni
vratiti. Za njih dvije je ostao rizik, ali je i on bolji od povratka!
Planom se predviđaju daljnje
reakcije četnika. Pošto povjeruju u ovakav scenarij, vrlo je vjerovatno kako će
pokušati ponoviti ugovaranje razmjene. Našima je čekati, i ponovo isto
odgovoriti.
Nisu dugo čekali. Kroz
tri-četiri dana su, na isti način, stigle Tidža Enverova i Zehra. Istina, Zehra
nije udata, nema djece, ali je to i potvrda koliko su lako četnici povjerovali
našem triku i koliko im je bilo teško naći nove dvije žene spremne da toliko
rizikuju. I da nisam čuo imena, mogao sam pretpostaviti koje su odbile!
Tidžu i Zehru su, sada, čekala
dva iznenađenja. Ne toliko to što je zadesilo ona dva četnika, koliko saznanje
da su Remza i Fatima žive i da su na Bjelašnici. Zato je njih bilo lakše
ubijediti da se uklope u naš savršeni plan.
Naši još čekaju. Međutim,
kako je već šest-sedam dana prošlo, sve je izvjesnije da su četiri spašene žene
sve što se moglo uraditi.
***
Bolan
grč mi propara grudi dok povezivah sve što se još moglo u međuvremenu desiti.
Osim toga, osjećao sam kako sada nisam čuo sve što se zna. Može biti da im je
nešto promaklo, ali sigurno ima nečeg i što su svjesno prećutali!
Predložio
sam da odmah odemo do neke od žena. Ramo nije želio, pravdao se kako je sinoć
bio. Ada nije dopustio da Alija i ja lutamo, pristao nas je odvesti.
